Arhivski vjesnik, No. 42, 1999.
Izlaganje sa skupa
Archivists between knowledge and power - On the independence and autonomy of archival science and the archival profession
Theo Thomassen
Sažetak
Rasprava o neovisnosti arhivske struke i arhivistike kao discipline može biti plodna tek ako se složimo oko značenja struke kao sociološkog koncepta i o naravi odnosa između struke i znanstvene discipline koja joj stoji u osnovi. Da bi se neka skupina ljudi mogla smatrati strukom, potrebno je da udovolji trima kriterijima: 1. da nadzire neko specifično područje rada i osigurava za sebe neku vrstu monopola ili dominacije na tom području, 2. da to čini na temelju specifičnog područja znanja koji je usvojila te tako ima moć da određuje što je kompetencija na tome području, i 3. da je usluga koju pruža društvu javno priznata i pridonosi općoj dobrobiti. Ovako shvaćena profesija razlikuje se od zanimanja upravo po tome, što je utemeljena na vlastitome području znanja kao akademskoj disciplini. Vlastito znanstveno područje nije tek jedan od tri faktora, nego upravo onaj presudni.
Autonomija arhivske struke i arhivistike kao discipline pretpostavljaju jedna drugu. Iz poznavanja arhivske znanosti proizlazi stručnost i kompetencija arhivista, što je osnova njihova kvalitetnog stručnog rada. Istraživanje na području arhivistike je uvjet za poboljšanje kvalitete usluga arhiva i nužan preduvjet za razvoj same struke. Arhivistika kao znanost mora se razvijati u akademskoj slobodi i ne smije imati status pomoćne discipline ili metodološkog dodatka nekoj drugoj disciplini. Ako bi arhivistika kao znanost bila pomoćna znanost, njezin bi sadržaj i ciljevi bili određeni iz perspektive discipline kojoj bi pripadala te bi se u krajnjoj liniji područje djelovanja, kao jedno od bitnih obilježja struke, razilazilo s područjem znanja na kojemu se zasniva.
Isto tako, važno je da arhivistika ne bude podložna samoj struci u praktičnom smislu. Ako bi istraživanje i razvoj arhivistike bili vođeni prvenstveno trenutnim praktičnim potrebama struke, arhivistika kao znanost bi izgubila svoj inovativni i razvojni potencijal, a sama bi struka ostala zatvorena u okviru svojih tradicionalnih koncepata i načina rada i dugoročno osuđena na stagniranje i zaostajanje. Arhivistika nije podložna drugim disciplinama niti samoj arhivskoj praksi, ali to ne znači da ne treba biti u tijesnoj vezi s tim disciplinama i s arhivskom službom. Ta veza će svakako obogatiti njezine koncepte i istraživanja i omogućiti njihovu provjeru i vrednovanje. Izraženija prisutnost struke u praktičnom smislu u programu obrazovanja i istraživanja potrebna je i zbog toga što je arhivistika kao samostalna disciplina mlada i razmjerno slabo razvijena.
Neovisnu struku karakteriziraju dva elementa: profesionalna autonomija i profesionalna samoregulacija. Neovisna profesija sama upravlja procesima koji se unutar nje odvijaju. Ona odlučuje o tome tko se može smatrati članom, a tko ne, koji su uvjeti kojima pojedinac mora udovoljiti i što je sadržaj profesionalnog djelovanja. Ta odluka nikad nije arbitrarna, ona se uvijek zasniva na znanstvenoj disciplini i kompetencijama na kojima se struka temelji. Struka je onoliko neovisna, koliko je u stanju nametati svoje vlastite standarde i vrijednosti, kako svojim članovima, tako i društvu u cjelini. Ako to nije u stanju, ako se rukovodi vrijednostima i standardima koje nadzire netko drugi, ne može se smatrati autonomnom strukom. Profesionalna autonomija je u osnovi pravo pojedinog pripadnika stručne zajednice da u svome stručnom radu donosi vlastite odluke i prosudbe, bez miješanja sa strane. Jedino što određuje njegov stručni rad jesu vrijednosti i standardi same struke i mehanizmi samoregulacije unutar stručne zajednice.
Za neovisnost struke vrlo je važno da su njezine vrijednosti i standardi propisani od same struke, a ne od nekog autoriteta izvan struke. Za arhivsku zajednicu veliki korak na putu k stvarnoj neovisnosti predstavlja etički kodeks Međunarodnog arhivskog vijeća koji sadrži pravila ponašanja i vrijednosti koje prihvaća većina arhivista. Osnovni je cilj tih pravila osiguranje kvalitetnih usluga korisnicima i društvu općenito. Prema uvodu kodeksa "svrha arhivističkog etičkog kodeksa jest da arhivskoj struci pruži pravila ponašanja visoke razine. On bi trebao upoznati nove članove struke s ovim pravilima, podsjetiti iskusne arhiviste na njihove profesionalne odgovornosti i pobuditi kod javnosti povjerenje u struku." Autonomija struke zahtijeva etički kodeks te stoga ne iznenađuje da sam etički kodeks podrazumijeva autonomiju arhivske struke i profesionalnu autonomiju samih arhivista kao pojedinaca. Važno je istaknuti da etički kodeks, pored pravila koja se odnose na kvalitetu usluga korisnicima i općih načela kao što su nepristranost, poštenje i povjerljivost, određuje i pravila koja se odnose na stručnu kompetenciju. Treba ukloniti svaku sumnju u to da li su arhivisti stručno kompetentni da obave posao koji im je povjeren. U njihovu svakodnevnom radu treba biti razvidno i jasno da se pridržavaju metodologije stručnoga rada, koja je preduvjet kako za postizanje zadovoljavajuće razine usluga, tako i za poštivanje nepristranosti i drugih općih načela o kojima kodeks govori.
Odnos između etičkog kodeksa i zakonskih propisa, u kojemu se ocrtava i odnos između struke i države, arhivista kao stručnjaka i kao državnih službenika, jedno je od najosjetljivijih pitanja stručne autonomije. Zakon i etika su različite kategorije i ne postoji neposredna hijerarhijska veza koja bi određivala odnos između zakonskih propisa i etičkih načela. Arhivisti su kao građani i, najčešće, državni službenici dužni provoditi zakon, kao arhivisti pridržavati se etičkog kodeksa. Arhivistički etički kodeks je jedan od onih koji poštivanje zakonskih propisa izričito navodi kao jedno od etičkih načela struke. U demokratskim sustavima će prostor koji je arhivistima ostavljen za autonomno djelovanje sukladno načelima i vrijednostima struke u pravilu biti dovoljan te se može očekivati da neće dolaziti do kolizije dvaju sustava vrijednosti, pri čemu oba imaju za cilj javno dobro i opću dobrobit građana. No to ne znači da se neće pojavljivati slučajevi u kojima će neovisnost struke, bilo da se radi o pojedincu ili službi u cjelini, biti stavljena na kušnju. Kolizija između zakonskih propisa i etičkih načela ima potencijal da proizvodi takve slučajeve, a nejasnoće u njihovu tumačenju mogu pojedinca ili arhivsku službu staviti pred vrlo neugodne odluke, kao što pokazuje slučaj Einaudi. Arhivska zajednica mora naći načina da zaštiti arhivista, u javnim ili privatnim arhivima, od poslodavaca koji često imaju moć da nadjačaju stručne i etičke arhivističke standarde. U usporedbi sa strukama koje imaju slične probleme, na primjer s medicinskom strukom, u postizanju zadovoljavajuće razine stručne autonomije arhivska zajednica ima još dug put pred sobom. Političke promjene u južnoj i istočnoj Europi, a naročito ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini i potom na Kosovu, pokazali su koliko je važna autonomija arhivske struke u odnosu na politiku i ideologiju. Arhivisti moraju biti u stanju svoje odluke donositi na temelju svoje profesionalne savjesti i kompetencija, naročito onda kada su od strane vlasti ili ideologije dovedeni u kušnju da djeluju kao produžena ruka državne politike ili ideologije.
Prvi je arhivistički etički kodeks izdan u SAD-u 1955. godine, no na međunarodnoj razini etička pitanja nisu ozbiljnije razmatrana prije Kongresa u Montrealu 1992. godine. Ako je to jedno od obilježja autonomije, ne možemo izbjeći zaključku da, ako je arhivska struka ikada stekla status neovisne struke, to nije bilo prije Kongresa u Montrealu. Međutim, još uvijek postoje dobri razlozi za sumnju da je arhivska struka izborila status neovisne struke. Razgraničenje prema povijesnim znanostima i bibliotekarstvu općenito se smatra dovršenim, ali u većini zemalja još uvijek se arhiviste kao profesionalce teško razlikuje od arhivista kao državnih službenika, koji obavljaju poslove koje im poslodavac dodijeli. U mnogim zemljama arhivistika nema status samostalne akademske discipline. Može se reći da su naša disciplina i naša struka autonomne samo do određenog stupnja i da se taj stupanj razlikuje u pojedinim regijama i državama.
Čini se da je mnogo prikladnije neovisnost arhivistike i arhivske službe promatrati kao proces koji se odvija, a ne kao dostignuto stanje. Arhivistika se razvija i od discipline koja se bavi sređivanjem i opisom arhivskog gradiva kao povijesnog izvora, postaje disciplina koja određuje i održava kvalitetu informacija vezanih uz procese. Arhivistika prelazi granice arhiva kao ustanova i usredotočuje se na informacije određene strukture, bez obzira gdje se i u kojoj fazi životnog ciklusa nalazile. Informatička i komunikacijska tehnologija šire fizičke granice domene i povezuju tradicionalnu arhivsku djelatnost i uredsko poslovanje. U elektroničkom dobu neovisna arhivska struka je integrirana struka spremna da preuzme odgovornost za upravljanje informacijama vezanima uz procese, neovisno gdje se nalaze, kako se obrađuju i koriste. Autonomija arhivske znanosti i struke imaju veliko značenje za transparentnost i odgovornost institucija demokratskog društva i za zaštitu arhivskog gradiva kao dijela pisane baštine naroda.
Ključne riječi
Hrčak ID:
10590
URI
Datum izdavanja:
18.2.2000.
Posjeta: 3.373 *