Gábor Szeberényi
Plemići, predijalci i iobagiones castri Rovišća u 13. i 14. stoljeću
Gábor Szeberényi UDK 929.7(497.5Rovišće)"12/13"
Pécsi Tudományegyetem Izvorni znanstveni rad
Egyetemi Könyvtár Primljeno: 23.4.2012.
Történeti Gyűjtemények Osztálya Prihvaćeno: 17.10.2012.
Pečuh, Mađarska
U radu se raspravlja o povijesti jedne od najreprezentativnijih skupina predstavnika “kondicionalnog plemstva”, točnije predijalaca i iobagiones castri (várjobbágyok) u Rovišću, kako bi se pokazalo da su odnosi između te dvije društvene grupe – iobagiones castri i predijalaca (koji su živjeli na kraljevskim i drugim svjetovnim posjedima) u Slavoniji tijekom 13. i 14. stoljeća složeni i manje jednoznačni nego što se dosad pretpostavljalo i u mađarskoj i u hrvatskoj historiografiji.
Ključne riječi: Rovišće, predijalci, iobagiones castri, niže plemstvo, 13.-14. stoljeće
Teritorijalna uprava u Slavoniji u doba Arpadovića i Anžuvinaca – slično kao i u središnjim dijelovima Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva – temeljila se na sustavu županija (lat. comitatus, mađ. vármegyék) i županata (lat. comitatus castri, mađ. ispánates ili várispánságok), ili preciznije, na cijelom sustavu utvrda, koji je davao osnovu ovim dvjema, značajno različitim, ali ujedno i paralelnim političkim i društvenim institucijama koje su činile kostur cjelokupne ustanove kraljevske vlasti. U historiografiji koja se bavila problemima funkcionalnih i društvenih aspekata ustanove županata na području između Drave i Gvozda,1 od kojih su se jedino Zagreb i Križevci transformirale u prave županije stoljetnim procesima tijekom srednjeg vijeka, kada su druge comitatus castri uklopile u vlastiti teritorijalni okvir, istraživači su većinom uzimali u obzir generalni fenomen koji je vidljiv svugdje u Ugarskom Kraljevstvu i druge lokalne posebnosti koje su više ili manje isključivo povezane s područjem srednjovjekovne Slavonije. Sagledamo li mađarsku historiografiju o srednjovjekovnoj Slavoniji (koja u posljednjih stotinu godina ne obiluje mnoštvom radova), možemo lagano steći dojam da su se spomenute “lokalne posebnosti” uklapale pod “prevladavajući zakon”, tj. kao da je unutar okvira općeg i visoko institucionaliziranog sustava utvrda Ugarskog Kraljevstva postojao definirani slavonski podsustav koji je uistinu imao nekoliko “posebnosti” (u usporedbi sa županijama drugih dijelova kraljevstva), ali koji se uz to što se pokoravao vlastitim, vodio i općim pravilima, koja također – kako se pretpostavljalo – pokrivaju cijeli slavonski politički i teritorijalni okvir.2 Naravno, ova koncepcija nije bez temelja, te se lagano može potkrijepiti s nekoliko opće poznatih činjenica i vjerojatno još više drugih aspekata koji su do sada zaslužili manje pozornosti. Ipak, postojanje takvih zajedničkih činjenica i aspekata ne mogu nam dati izgovor za zanemarivanje fenomena koji su povezani isključivo s pojedinim slavonskim županatima (ispánat) ili s unutarnjim specifičnostima samog slavonskog podsustava kao cjeline.
Ograničimo li naše gledište samo na kontekst društvene povijesti, i to prvenstveno na procese formiranja nižeg plemstva u Slavoniji tijekom 13. i 14. stoljeća, možemo reći da je jedan od najvažnijih općih zaključaka do kojeg je historiografija došla bio povezan s pretpostavljenom istovjetnošću koja je navodno postojala između sloja tzv. iogabiones castri i onih pripadnika slavonskog nižeg plemstva koji se u izvorima nalaze pod terminom praediales.3 Ovo mišljenje, izvučeno iz radova Frigyesa Pestyja,4 Dezsőa Csánkija,5 Pétera Váczyja6 i Györgya Bónisa,7 može se kratko sažeti u sljedeće: na području srednjovjekovne Slavonije, kraljevski županati odnosno comitatus castri u doba Arpadovića, slično onima u središnjem dijelu Kraljevstva, bili su predavani u ruke raznih crkvenih i svjetovnih gospodara tijekom 13. i 14. stoljeća (ako se zanemari nekoliko važnih iznimaka poput Križevaca i Kalnika, koji su ostali pod kraljevskom vlasti), ali elita unutar mikro-društva raznih “nestajućih” županata, tj. sloj iobagiones castri, nije prestao postojati (za razliku od njihovih pandana u Ugarskoj), već je većina njih uspjela sačuvati svoja posebna prava i okruge, te su bili transformirani u “plemstvo utvrda” (várnemesség) ili predijalno plemstvo koje je zadržalo svoj društveni i organizacijski okvir do kraja srednjega vijeka, a možda čak i kasnije.8 Péter Váczy prvi je objašnjavao sloj predijalaca južno od rijeke Drave u kontekstu problema ugarskog feudalizma, zaključujući kako su “u Hrvatskoj i Slavoniji, posjedi koje su držali iobagiones castri dobili oblik predijalnog držanja posjeda”,9 dok je György Bónis, koji je do današnjih dana napisao najrazrađenije djelo o feudalnim tendencijama i fenomenima koji su nastali u srednjovjekovnom Ugarskom Kraljevstvu, tvrdi da su “kraljevi predijalci [u Slavoniji, G. Sz.] (...) bili kondicionalno plemstvo koje se riješilo svoje podređenosti kraljevskim utvrdama”10 te je smatrao da su genera iobagionum castri,11 koji su s prijenosom kraljevskog vlasništva nad utvrdama u privatnu domenu isto bili podređeni vlasti svjetovnih gospodara, bila u osnovi “genealoški” podudarna s onim grupama koje u našim izvorima tijekom kasnog srednjeg vijeka pokrivaju termini (u Bónisevoj koncepciji više ili manje sinonimi) “plemeniti iobagiones castri” (nobiles iobagiones castri), plemići utvrde (nobiles castri) ili predijalci (praediales).12 Ukratko, prema mađarskoj historiografiji, “sloj iobagiones castri se u Slavoniji tranformirao u predijalno plemstvo”.13
Možemo pronaći ponešto drugačiju, ali u osnovi usporednu koncepciju u radovima Nade Klaić. Ona je smatrala da je kralj Bela IV. stvorio, kao dio svoje vojne reforme nakon mongolske invazije, novi tip “slobodnjaka” (misleći na one koji su posjedovali neku vrstu kondicionalne slobode u srednjovjekovnom društvu 13. stoljeća, većinom na iobagiones castri i slične društvene grupe), koji se na slavenskom nazivao praznik, dok je praediales termin koji je korišten u latinskim izvorima.14 No, uzimajući ih kao cjelinu, te grupe predijalaca su smatrane više ili manje društveno analognima sloju iobagiones castri, te ona smatra da je novi termin praedialis koji se pojavio u drugoj polovici 13. st. više nova denominacija istog tipa “slobodnjaka” negoli znak novonastalih društvenih razlika u djelovanju.15
Ovaj bi rad prešao svoje predviđene okvire kada bi se bavio detaljnom analizom svih tema povezanih sa slavonskim predijalnim plemstvom u cjelini, stoga ću se ovdje ograničiti samo na povijest njegovih najreprezentativnijih članova, predijalaca i iobagiones castri Rovišća, kako bih pokazao da su odnosi između sloja iobagiones castri i predijalaca (koji su živjeli na kraljevskim ili svjetovnim posjedima) u Slavoniji tijekom 13. i 14. stoljeća kompliciraniji i manje pravocrtni nego što se do sada navodilo u historiografiji (iako većinom na osnovi njihove povijesti u 15. stoljeću).
Prije negoli krenem analizirati povijesne podatake o rovišćanskim predijalcima (koje uzimam kao klasičan primjer slavonskog predijalnog plemstva općenito), potrebno je dati neke preliminarne napomene, koje mogu učiniti pretpostavku o proistjecanju predijalnih plemića iz iobagiones castri problematičnom samom po sebi, te se moramo upitati je li “prevladavajući zakon” mogao objasniti važne društvene posebnosti u povijesti slavonskog nižeg plemstva na tako jednostavan način, ili, što je važnije, može li taj zaključak biti proširen na cjelokupan teritorij srednjovjekovne Slavonije. Pogledamo li povijesne izvore (većinom isprave) povezane sa županatima u Slavoniji u 13. i 14. stoljeću, jasno je da iobagiones castri možemo pronaći praktički svugdje (iako nisu jednako dobro dokumentirani u svakom županatu, posebice na teritoriju južno od rijeke Save), dok su se praediales pojavili samo u pet slavonskih “županata”, tj. poimence u comitatus Čazme (Csezmice), Garića, Garešnice (Gerzence), Rovišća (Rojcsa) i Zagreba.16 Nadalje, osim Rovišča, koje je ostalo pod kraljevskom vlasti sve do kraja 14. stoljeća (te čiji su praediales za sada najbolje dokumentirani, jer su izvori o praediales drugih županija u najboljem slučaju rijetki), većina drugih četiriju županata i njihovih stanovnika podvrgnuta je vlasti Zagrebačke biskupije do kraja 13. stoljeća (kao Garić i Garešnica, ali ovdje možemo računati i na zagrebačke iogabiones castri koji su naposljetku postali biskupski praediales17), što čini teškim ili čak nemogućim istraživati samo po sebi slavonsko predijalno plemstvo u 13. i 14. stoljeću u necrkvenim (“svjetovnim”) okolnostima.18
Početak priče o rovišćanskim predijalcima u 13. stoljeću, kao i velika debata o njima u desetljećima na prijelazu 14. na 15. stoljeće, kada je ova grupa nižeg plemstva došla u podređenost prema svjetovnim velikašima, već je raspravljan u historiografiji.19 Tako je već duže vrijeme dobro poznato da je prva prekretnica u povijesti rovišćanskih iobagiones castri i predijalaca bila 1279. kada ih je kralj Ladislav IV. proglasio za svoje “prave i prirodne kraljevske službenike preko rijeke Drave” (tanquam veros et naturales servientes nostros regales ultra Dravam constitutos),20 te da su njihove povlastice potvrdili i anžuvinski vladari. No, 1393. comitatus Rovišće, koji je do tog trenutka bio u kraljevskoj vlasti, prelazi u ruke svjetovnih velikaša, kada je kralj Žigmund dao tu kraljevsku domenu Martinu Dersu od Szerdahelya i njegovom bratu, iz čega je buknuo dugi “rat” između novih vlasnika i rovišćanskih predijalaca, koji su se borili protiv opasnosti svoga srozavanja na status seljaka.21 U svakom slučaju, događajima između ove dvije točke prekretnice (koje su se pokazale kao odlučujuće u povijesti rovišćanskih stanovnika) posvećeno je manje pažnje u relevantnoj historiografiji,22 iako podaci iz 14. st. osvijetljavaju mnoge aspekte s kojima lakše počinjemo razumijevati društveno-povijesne aspekte koji su bili prisutni tijekom “nestajanja” starih slavonskih županata tijekom kasnog srednjeg vijeka.
Rovišćanski iogabiones castri i praediales prije 1279. godine
Županat (comitatus castri) Rovišća, kao i oni slični njemu u Slavoniji, u našim se izvorima javlja od sredine 13. stoljeća,23 u približno istom trenutku kada se rovišćanski iobagiones castri javljaju usporedno s predijalcima.
Godine 1255., kada je slavonski ban Stjepan od roda Gutkeled želio povratiti nepravedno otuđene zemlje Rovišća u njihovo prvotno stanje, ujedno je naredio vraćanje kastrenza (castrenses, várnépek), koji su se nezasluženo našli unutar grupa iobagiones castri ili predijalaca, na njihove prvotne “slobode”. Također je potvrdio članovima te dvije grupe (uključujući i četvoricu hospites, koji su prije toga dodani redu iobagiones castri) njihov status, što im ga je dao “kralj Koloman”.24 Iste je godine ban Stjepan potvrdio pravo držanja zemlje onim “slobodnjacima” (liberos homines) koje je našao među plemenitim jobagionima Rovišća, a koji su svoje posjede držali kao iobagiones castri, isto tako još od vremena Kolomana.25 Jurša, rovišćanski župan (comes, ispán) dao je 1262. neku zemlju (terra Klokocheuch), koja je bila unutar granica utvrde, županu Prvši,26 koji je, kako saznajemo iz kraljevske potvrde darovanja, držao posjed sa službama na “način predijalaca”.27
Dvije isprave – jedna kralja Bele IV. od 27. siječnja 1265. i druga bana Rolanda od 24. lipnja 1265.28– jasnije rasvjetljavaju odnose između iobagiones castri i predijalaca Rovišća u razdoblju prije 1279. godine. Kraljevska isprava presudila je u sporu između županâ (!) Rovišća (već spomenutog Jurše i njegovih suradnika koji se također nazivaju comites de Ryuche29) s jedne strane i s druge “slobodnih ugarskih predijalaca” i iobagiones castri Rovišća (prediales liberos Hungaros videlicet et iobagiones castri de Ryuche) zbog prava na zalazninu (descensus) koju su potonji dugovali županima, a kralj Bela je odredio kako će se u budućnosti rješavati ovakvi sporovi. Prema kraljevskoj odredbi, 25 predijalaca moralo je platiti onoliku svotu zalaznine (7 maraka), koliko su plaćali prije dok su brojili 60 članova,30 a županima nije dozvoljeno tražiti više, iako su nekoć imali kraljevsku ispravu koja im je to dopuštala.31 Druga važna isprava, ona bana Rolanda, odnosi se na drugi inače nepoznat kraljev nalog32 – očigledno datiran prije ove netom spomenute kraljevske isprave iz siječnja 1265. godine – na temelju kojeg je on odijelio posjede već spomenutih 25 “slobodnih predijalaca” od zemlje drugih stanovnika koji su živjeli unutar comitatus Rovišća.
Dakle, rovišćanski predijalci su se nekako, možda ne baš striktno, razlikovali od iobagiones castri već prije 1265. (kada im je broj bio veći negoli poslije), ali čini se da su postali više isključiva društvena grupa kada im je kralj u nekom trenutku prije siječnja 1265. smanjio broj. Lako je moguće, kako nas navodi spomenuta odredba koja se tiče zalaznine, da su njihova prava i obveze definirana nezavisno za jedne i druge, najvjerojatnije za vremena hercega Kolomana. No, dijelili su mnoge opće obveze i pravne aspekte s iobagiones castri i prije i nakon kraljevske regulacije, posebice u slučaju onih izabranih 25 predijalaca – kako nas navodi poziv na nepoznatu kraljevska odluku u ispravi bana Rolanda – koji su djelomično izdvojeni iz sloja iobagiones castri u nekom trenutku prije 1265. godine. Njihovi zajednički aspekti u pravnom statusu su najvjerojatnije proizašli iz činjenice da su obje grupe – kao i još manje poznata treća skupina “slobodnjaka” (liberi homines, hospites) – bile podvrgnute (s pretpostavljenim vojnim obvezama) kraljevskoj utvrdi Rovišće i jurisdikciji rovišćanskih župana. Potonje je vidljivo u ispravi Bele IV., u kojoj je kralj naglasio da su članovi obje grupe i njihovi ljudi isto (prediales et iobagiones castri nec non populos eorundem; drugdje: prediales et eorum populi) bili ovisni o rovišćanskim županima ili njihovim službenicima samo u ograničenim slučajevima,33 te pod formalno i pravno strogo reguliranim okolnostima.34 Još je teže otkriti vojne obveze koje su predijalce vezale uz utvrdu Rovišće, jer nam izvori ne govore ništa o njima. No, neki podaci spomenuti u ispravi za župana Prvšu,35 kao i općenito korišten epitet “slobodan” za predijalce,36 a još više sama etimologija njihove službeno korištene denominacije sugerira da je moguće da su oni bili slobodnjaci (liberi) koji su držali zemlju (predium) iz kraljevskog posjeda koji je bio u pripadnostima utvrde Rovišće za svoju (poglavito vojnu) službu ili su bili podvrgnuti utvrdi sa svojim slobodnim zemljama dok su još uvijek bili u mogućnosti zadržati neke elemente svoje originalne slobode (libertas).37 Očigledno, neki članovi ili čak veći dio “prvotnih” 60 rovišćanskih predijalaca prije redukcije njihovog broja sredinom šezdesetih godina 13. stoljeća je proizašao iz grupe regularnih iobagiones castri, posebice jer su njihove obveze, pravni položaj i društveno stanje bili gotovo nerazdvojivi. Zapravo je posve moguće, iako su naši izvori previše oskudni za čvrstu potvrdu, da je prvotna i prilično velika grupa predijalaca prije 1265. bila sloj unutar skupine iobagiones castri Rovišća, koji su držali svoje službe na način predijalaca (more prediali), kao Prvša, što bi moglo značiti da su postojali stanovnici Rovišća, koji su istovremeno bili i “predijalci” i “iobagiones castri”.38
No, sigurno je da je grupa predijalaca postala više ekskluzivna i vidljiva nakon što im je kralj smanjio broj i odvojio njihov teško prepoznatljiv društveni i pravni status od regularnih iobagiones castri Rovišća.39 Neki aspekti isprave bana Rolanda iz 1265. već se odnose na to. Isprava, koja je izdana kako bi se postavilo jednog od 25 predijalaca, Benšu, sina Nikole, na njegov predij, naglašava da su Benša i njegovi “slobodni sudrugovi, tj. predijalci” (Bense et sui consocii liberi, scilicet prediales) uživali “slobode” da mogu primiti svakog na svoju zemlju (bez pristanka rovišćanskih župana),40 štoviše, bili su izuzeti ispod jurisdikcije “utvrde i županata Rovišća”.41 Potonja tvrdnja – budući da već prethodno spomenuta odredba kralja Bele IV. ograničava jurisdikciju župana nad predijalcima i iobagiones castri u nekim slučajevima, ali je ne odbacuje u potpunosti (što će se dogoditi tek 1279.) – može se objasniti time da je županat Rovišća izgubio do tog trenutka “svu svoju jurisdikciju” samo nad posjedima predijalaca,42 posebice jer se takva formulacija nije uopće mogla primijeniti na način držanja zemlje u slučaju iobagiones castri.
Razlike u prestižu između rovišćanskih predijalaca i iobagiones castri snažno se ocrtavaju u ispravi župana Lovre iz 1270. godine. Isprava je izdana za uvođenje Perčina, župana zagrebačke komore u dobiveni Macek villicatus na teritoriju comitatus Rovišća.43 Proces je bio uobičajen: uvođenje se dogodilo u prisutnosti člana Čazmanskog kaptola kao autentičnog svjedoka, a nazočili su svi rovišćanski iobagiones castri i predijalci, baš kao i svaki drugi commetaneus.44 Iz naše perspektive, najvažniji dio isprave je onaj koji sadrži popis imena onih koji su potvrdili zakonski čin kao predstavnici svoje vlastite grupe. Prema tome, ondje su navedeni Saul, Myle (oba su djelovali, zajedno s Cermynom, kao “županovi ljudi”), Zlobyuechi, Vuzmek, Vrban i Tybolt kao predstavnici svih iobagiones castri (pro beneplacito et voluntate omnium iobagionum castri),45 dok su se u ime predijalaca (vniuersorum predialium) pojavili comes Junuš, magister Tyburcius (koji se drugdje u tekstu navodi kao comes), prepozit Erney (drugdje magister), Stjepan i Jak, braća spomenutog župana Junuša, comes Leustak46 i Mycula, sin Dragana. Usporedimo li te dvije grupe, vidljivo je da su samo predstavnici grupe predijalaca (premda ne svi od njih) imali nekakav epitet koji ih je ekskluzivno povezivao s nekim oblikom društvenog prestiža (comes, magister). To također potvrđuje da su iobagiones castri i predijalci Rovišća bili na drugim razinama u statusnoj hijerarhiji prije 1279. godine.
Novi društveni termin javlja se u našim izvorima prvi put 1274. kada je kralj Ladislav IV. dao zemlju zvanu Konuszka na teritoriju županata Rovišća comes Jakovu, sinu Jakova, za njegovu vojnu službu i to s takvim slobodama, s kojima su i drugi rovišćanski plemići držali svoje zemlje, te ga je izuzeo iz jurisdikcije rovišćanskog župana.47Iako nam fraza u ispravi (sub eadem libertate, qua alii nobiles de Ryuche terras habent absque iurisdictione comitis de Ryuche) dozvoljava – na bazi druge, već spomenute, isprave sa sličnim sadržajem, iako se ta odnosi na predijalce – da protumačimo termin “nobilis” s terminom “praedialis”,48ali budući da nismo uspjeli pobliže identificirati župana Jakova iz drugih izvora, ovdje možemo zapaziti samo prvi put pojavu termina “rovišćanski plemići”.
“Rovišćanski plemići”, “iobagiones castri” i “predijalci” u 14. stoljeću
Mađarska historiografija jednoglasno se slaže da se spomenuti kraljevski privilegij Ladislava IV. iz 1279. podijeljen “plemenitim iobagiones castri i predijalcima” Rovišća pokazao kao prekretnica u povijesti Rovišćanskog županata. Prema Frigyesu Pestyju to je značilo početak nestajanja županata i početak sporog stapanja s teritorijem križevačke županije.49 György Bónis je to interpretirao kao dio priče o nužnom i neizbježnom društveno-povijesnom razvoju koji se dogodio, prema njegovu mišljenju, kada se “neizbježno cijeli stratum starih iobagiones castri uzdigao u predijalno plemstvo” i “kako su se plemići i iobagiones castri pojavili zajedno kao jednaki 1273., u vrijeme nastanka isprave Slavonskog sabora. Očigledna posljedica toga je bila to da su u sljedećim godinama termini iobagiones castri i predijalci postali sinonimi, baš kao što se kasnije dogodilo s plemenitim iobagiones castri, iobagiones castri i predijalnim plemićima u sljedećem stoljeću”.50
Usredotočimo li se na povijest Rovišćanskog županata, čini se da je privilegij Ladislava IV. jednim udarcem izbrisao sve prethodno navedene razlike između predijalaca i iobagiones castri Rovišća. Kraljevska isprava – čiji je sadržaj sačuvan u četiri, gotovo identične, verzije, u nekoliko verbatim kopija i prijepisa sastavljenih tijekom 14. i 15. stoljeća – govori nam da je kralj, kako bi nagradio vojne službe koje su njemu i njegovim precima izvršili plemeniti iobagiones castri i kraljevski predijalci Rovišća, odriješio ih, kao svoje “stvarne i prirodne kraljevske službenike ispod rijeke Drave”, jurisdikcije i moći rovišćanskog župana (koji je položaj tada držao Nikola, sin bana Emerika od roda Héder) i njegovih službenika.51 Tako su kraljevskim privilegijem rovišćanski iobagiones castri i predijalci postali punopravni plemići Slavonije.52
Zapravo, preskočimo li za trenutak na kraj naše priče, na dobro istražena tri desetljeća između 1393. i 1423., kada su se potomci nekadašnjih rovišćanskih “kraljevskih službenika” iz vremena Arpadovića morali boriti za svoja prava, može se činiti neobičnim da su se našli u toj nezavidnoj situaciji nakon ohrabrujućeg početka njihovog novog plemićkog statusa u 13. stoljeću, posebice stoga jer je njihova dugotrajna borba s njihovim gospodarima završila po njih vrlo nezadovoljavajućim rezultatom.53 Odgovor leži u neujednačenoj društvenoj povijesti četrnaestostoljetnih potomaka rovišćanskih iobagiones castri i predijalaca koji su zajedno dobili privilegij 1279. godine.
Kako bi priču dešifrirali, trebamo pratiti transmisiju četiri različite, ali u svojim glavnim crtama bazično identične verzije originalnog privilegija što ga je kralj Ladislav IV. dao rovišćanskim stanovnicima 1279. godine.54 Već citirani dispozitivni dio “opće” isprave (Isprava A) identičan je u svakoj verziji od riječi do riječi, ali u druge tri isprave (Isprava B, C i D) sadržani su strukturalno slični, ali drugačiji dodaci tekstu. Prvo, sve ove “posebne” verzije spominju župana Rovišća, comesa Nikolu, sina Emerika, kao pokojnog (quondam), što znači da su sastavljene kasnije nego Isprava A.55 Još je zapravo važnije da se citirana dispositio ovih kasnijih isprava razlikuje jer nakon općenito formuliranog dijela (eosdem nobiles nostros prediales et jobagiones castri eiusdem), ove verzije spominju konkretne osobe (koje se spominju opet nešto kasnije, u klauzuli koja počinje s riječima exceptis articulis in quibus), na koje se privilegij specialiter odnosi.56 Sada, promotrimo li sudbinu četiri različite verzije privilegija iz 1279. i usporedimo je s drugim izvorima o stanovnicima rovišćanskog županata u 14. stoljeću,57 možemo doći do zanimljivih zaključaka.
Prvo, potrebno je prethodno naglasiti da se prijenos teksta u četiri verzije kraljevskog privilegija značajno razlikuje.58 Autentična, verbatim kopija općenito formuliranog privilegija kralja Ladislava IV. koji ne donosi imena, sačuvana je u samo jednom prijepisu izdanom 1322. godine.59 Ujedno je riječ o najstarijoj sačuvanoj kopiji i nemamo podatke o bilo kojoj drugoj sačuvanoj formi ove isprave koju je izdao kralj Karlo I.60 S druge strane, isprave C i D sačuvane su samo u unikatnim verbatim prijepisima. Nasuprot tome, mnogi skraćeni prijepisi isprave A i B, kao i njihove verbatim transkripcije su kasnije bile brojne, poglavito zbog svoje česte upotrebe u dugotrajnim borbama između obitelji Dersfi i rovišćanskih predijalaca nakon 1393. godine. No, različiti “kasniji život” ovih isprava bio je rezultatom toga tko ih je i kada koristio kao referencu kako bi osigurao prava podijeljena originalnim privilegijem.
Kralj Karlo I. izdao je ispravu 1322. na zahtjev Beluda, sina Grdobe, Valtera, Mihovila i Ivana, sinova Blaža, Jakova Malog (Parvus) i Ivana, sina Pavla, kada je potvrdio slobode tim “rovišćanskim plemićima” (nobiles de Ryuche and fideles nostri) dane privilegijem kralja Ladislava IV. (super facto libertatum per eundem ipsis datarum), te je kraljevska kancelarija autentično prepisala ispravu kralja Ladislava (proizvevši tekst naše isprave A).61 Pregledamo li važne isprave povezane s rovišćanskim županatom do travnja 1356. (točnije, vremena novog “vala” kraljevskih potvrda privilegija kralja Ladislava, proizvodeći drugu liniju teksta isprave A, jednako kao i prve sačuvane verzije isprava B i C), svugdje možemo pronaći tragove spomenutih “plemića” (i njihovih potomaka), zajedno s drugim rovišćanskim stanovnicima koji ne mogu biti direktno povezani s privilegijem iz 1279., ali su svejedno definirani u našim izvorima kao “plemići”.62 S jedne strane, moramo naglasiti da su članovi ovih grupa dosljedno nazivani “plemenitima”. S druge strane, teško možemo pronaći ikoga tko je bio određen kao praedialis ili da je držao svoje posjede more predialium u tim desetljećima,63 a općenito manjkaju izvori (barem do pedesetih godina 14. stoljeća) o grupi iobagiones castri.64 Nadalje, te grupe koje jedva možemo pratiti nesumnjivo se razlikuju od prethodno spomenute grupe “rovišćanskih plemića”.
Sigurno je da je Ivan, sin Pavla, postigao najznačajniju karijeru od svih članove grupe “rovišćanskih plemića” spomenutih 1322. godine. Bio je kaštelan Koprivnice od 1327.,65 držao je službu župana Rovišća od 1329. do 1342. godine.66 Neupitno je da je fraza “rovišćanski plemić” u slučaju Ivana označavala punopravnog člana slavonskog plemstva, bez ikakve sumnje, što je potvrđeno činjenicom da ga isprava bana Mikca izdana 16. rujna 1327. navodi među plemićima kraljevstva (misleći pritom na Slavoniju) koji su pristali (de consensu nobilium regni) izvijestiti pobunjene Baboniće o posljedicama njihove krivnje, koju su učinili protiv kralja Karla.67 Župan Ivan potvrdio je 19. kolovoza 1331. napuštenu zemlju Yzkera, koja se nalazila unutar comitatus Rovišća, sinovima Beluda, Nikoli, Urbanu i Bartolu; zemlja je bila susjedna zemlji Jakova Malog (Parvus), kao i posjedu Valtera, sina Blaža – onih koji su spomenuti u kraljevskoj ispravi iz 1322. godine.68 Nikola i Bartol, sinovi Beluda, kada su zamijenili svoje zemlje ispred Zagrebačkog kaptola, također su spomenuti – jednako kao što je i njihov otac bio – kao nobiles de districtu Reuche.69 No, najbolje dokumentiran član grupe iz 1322. zasigurno je Jakov Mali (sin Mihovila)70 i njegovi potomci, koji su nazvani Konjski prema svojem središnjem i najvažnijem posjedu u Konjskom71 (koji je 1275. dan njihovim precima, comites Kemenu i Bathaleru, koji su bili nagrađeni za svoju vojnu službu za kralja Ladislava IV. kao familiares palatina Nikole od Kőszega).72 Dominik, sin Jakova – koji se pojavljuje u ispravama od četrdesetih godina 14. stoljeća kao predani pristaša kralja Ludovika I. Velikog,73 pokazao se slično uspješnim u stjecanju posjeda u nadolazećim desetljećima,74 a njegovu su praksu slijedili njegovi sinovi krajem stoljeća.75
Karakter “plemstva” originalne grupe koja se pojavila 1322. može se prikazati najlakše – po cijenu nekih generalizacija – preko nekoliko primjera povezanih s Dominikom, sinom Jakova Malog. Isprava Ludovika I. Velikog, izdana 13. listopada 1356., naglašava da čestica zemlje, zvana Izkyrfelde,76 koja je nekoć pripadala utvrdi Rovišće (terra castri), posve je riješena vojne službe rovišćanskoj utvrdi dovijeka, te ju je Dominik posjedovao s onom istom vrstom plemićkih slobode, s kojom je posjedovao i svaki drugi svoj posjed.77
Drugi primjer (iz prosinca 1366.) osvijetljava razlike u prestižu između “plemića” Dominika i neki drugih posjednika, tj. iobagiones castri (!) Rovišćanskog “distrikta”. Isprava koju su izdali Ladislav, sin Ivana, župan Križevačke županije i Rovišća, i Petroslav, sin Marka, comes terrestris Rovišća, izvještava nas da su Jančec i Stjepan, sinovi Ivana, “plemeniti iobagiones castri rovišćanskog distrikta” (nobilibus iobagionibus castri de districtu Ryuche) prodali svoju česticu zemlje Dominiku, sinu Jakova (de eodem districtu), koji se opetovano u ispravi imenuje kao magister. Vidimo da se iza ove titule krije slična logika kao i u prije spomenutim primjerima iz 13. stoljeća.78
Naposlijetku, isprava kralja Žigmunda iz 1391., kojom je potvrdio zemljišne posjede Ladislava i Nikole, sinova Dominika, kao svoju “novu donaciju”, navodi da se to dogodilo iuxta exemptionem alias domini Ladislai regis nobilitantes, libertantes ac ab omni iugo yobagionatus castrensium eximentes necnon in evum absolventes.79
Dakle, sinovi Dominika nisu se morali brinuti kada je kralj Žigmund darovao rovišćansku domenu obitelji Dersi. Unatoč tome, imali su problema s novim posjednicima Rovišća. Iako su u listopadu 1398. Ladislav i Nikola – u svom strahu od nepravde (injuria) – izazivali Martina Dersfija da ospori njihova prava na čestici zemlje zvane Velichefeu,80 rasprava je ubrzo krenula između Konjskih i obitelji Dersfi oko granica i prava njihovih graničnih posjeda, koji se spor nastavio godinama.81 No, važno je naglasiti da se kraj sukoba iz 1406. dogodio načinom “povuci-potegni”, točnije dogovorom oko granica i razmijenom čestica zemlje. Tako je slučaj potomaka Jakova Malog razlikovao od slučajeva onodobnih “rovišćanskih iobagiones castri i predijalaca” ili – kako ćemo brzo vidjeti – od slučajeva drugih, ali manje sretnih “rovišćanskih plemića”, što zapravo i nije iznenađujuće ako znamo početak priče Konjskih, o čemu je već bilo riječi.
Sudbina članova (i njihovih potomaka) grupe koja se spominje u originalnom privilegiju kralja Ladislava IV. potvrđenom 1322. pokazuje da su oni bili sposobni – prema sadržaju kraljevskog privilegija – uspješno se pridružiti kao nobiles de Ryuche stratumu slavonskog srednjeg plemstva (köznemesség) tijekom 14. stoljeća. Važno je naglasiti da to nisu uspjeli učiniti kao “grupa” ili “zajednica”, nego kroz individualne načine, igrajući uspješno na mogućnosti koje su njihovi preci dobili privilegijem iz 1279. godine. No, sudbina onih koji su zatražili kraljevsku potvrdu Ludovika I. Velikog 1356., kao i drugih koji su je koristili na osnovi svojih prava u drugoj polovici 14. stoljeća, jasno ocrtava da su navedene mogućnosti bile više ili manje otvorene za sve, ali da nisi svi rovišćanski stanovnici bili u mogućnosti koristiti ih jednakom djelotvornošću.
Kancelarija kralja Ludovika I. prepisala je u travnju 1356. sve verzije privilegija iz 1279. u njegovom A, B i C obliku,82 što je nanovo moralo biti potvrđeno u svibnju 1364. jer su veliki kraljevski pečat ukrali neki familijari nadbiskupa i kancelara Nikole tijekom kraljevskog pohoda u Bosni.83
To se nije dogodio u slučaju isprave C (ili barem nemamo o tome nikakvih podataka). Prema ispravi, Petew, sin Stjepana, Petar, sin Ivana, Nikola, sin Pavla, Andrija, sin Rodislava, Nikola, sin Ivačina, Emerik, sin Fabijana, Blaž, sin Eleuša i Juraj, sin Zekera, svi članovi roda Gordas (de genere Gordas), predočili su kralju Ludoviku svoju ispravu super libertate et translacione eorum a iobagionatu castri de Ryuche in cetum et numerum verorum nobilium facta confectum.84 Njihovi predšasnici, članovi roda Gordas, tvrdili su da su “plemići” privilegijem kralja Ladislava IV. u kojem se spominju kao de genere Gurdumus u tekstu isprave C transkribirane verbatim u ispravi kralja Ludovika, koja također neke od njih navodi poimence, točnije, Mile, sin Draguna, Vzmuk, sin Gurdimera, Petar, sin Leeska, Tibold, sin Zupka, Ladislav, sin Baska, Lovro, sin Hotislava i Toma, sin Tome. Neke od njih smo već susreli (Milu, Vzmuka, Tibolda) u spomenutim ispravama 13. stoljeća, među iobagiones castri Rovišća u razdoblju 1266.-1267. godine.85 Tako, možemo identificirati rod (genus) zvan Gurdumus (Gordas) kao rod rovišćanskih iobagiones castri.86 Nažalost, nemamo nikakvih drugih podataka da rasvijetlimo njihovu sudbinu,87 stoga možemo samo nagađati da je grupa unutar rovišćanskih iobagiones castri u 13. stoljeću smatrala važnim dobiti zasebnu ispravu kralja Ladislava IV. o svojim privilegijima, navela je poimence imena članova svog roda, dok su njihovi kasniji potomci smatrali potrebnim dobiti ponovljeno jamstvo svojih prava kao plemića od kralja Ludovika.
Možemo nagađati da se radi o sličnoj situaciji u slučaju isprave B koja je prepisana nekoliko dana kasnije, 6. travnja 1356., na zahtjev druge grupe rovišćanskih stanovnika, tada zvanih nobiles de comitatu de Ryuche.88 Naziv “plemenitih” u slučaju ove grupe, točnije Petra, sina Ljubena, Ivana, sina Andornuka, Valentina, sina Martina, Stjepana, sina Montha i Stjepana, sina Mateja, ovdje nam je zanimljiviji jer je originalni tekst isprave sadržavao “posebno” jamstvo samo za jednu osobu, Petra, sina Turuka (i njegove nasljednike), koji se izričito navodi kao iobagio castri.89 Budući da možemo odbaciti mogućnost da su Petar, sin Ljubena, i njegovi sudrugovi svi potomci Turuka, iako nažalost isto tako ne možemo pratiti njihove pretke,90 a ni njihove nasljednike u izvorima, možemo samo ponuditi mogućnosti da su se oni ponašali slično kao i članovi roda Gordos – jednostavno želeći da im njihova “plemenita prava” kralj ponovno potvrdi.
Na kraju 14. stoljeća javio se novi fenomen u slučajevima nekih potomaka skupine servientes regis Rovišća koji su koristili “posebne” verzije privilegija kralja Ladislava IV.91 Naime, odjednom je postalo važno dokazati da direktna genealoška linija povezuje osobu s originalnim jamstvom iz 1279. godine. Taj fenomen najbolje ocrtava ponešto zapleten slučaj Farkaša, sina Nikole i njegovih potomaka.
Farkaš (sin Nikole, sina Farkaša),92 slično mnogim svojim suvremenicima –krivotvorio je ispravu zbog povećanja svojih prava i posjeda. Isprava Tome, sina Petra, kaštelana utvrde Csókakő, župana Liptova, Križevaca i Rovišća,93 datirana 4. srpnja 1350., govori nam da je Farkaš imao raspravu s cives et hospites Rovišća94 o nekim dijelovima Kanisne i Zarouisne,95 te da je pokazao navodnu (krivotvorenu) ispravu slavonskog bana Mikca.96 Zbog svojih djela, Farkaš je osuđen na smrt i njegovi su posjedi pripojeni hercegovoj domeni u Rovišću (ad (...) possessionem Ryuche ducalem).97 No, Farkaš je platio svoj dug i županu i stanovnicima, stoga mu je dozvoljeno da i dalje živi i drži posjede kao “jedan od plemića kraljevstva iz rovišćanskog distrikta”,98 što je bilo i potvrđeno ispravom župana Tome, datiranom 22. kolovoza 1350. Granice Farkaševih posjeda, koji je živio u Kanižni (in Kanisna residens) opet su 1352. potvrdili viceban i križevački župan Petar, sin Mihovila.99
Dakle, malo je sumnje da je Farkaš tijekom pedesetih godina 14. stoljeća smatran za, ako ne posve dobrostojećeg, onda zasigurno “plemenitog” stanovnika “rovišćanskog distrikta”. To također potvrđuje činjenica da je Farkaš, prema ispravi Čazmanskog kaptola izdanoj 10. kolovoza 1369., potvrdio svoju ispravu kao nobilis de districtu de Ryuche, istu onu ispravu koja je izdana Petru, sinu Ljubena, i njegovim sudrugovima, a sadrži transkripciju teksta isprave B iz 1279. godine.100 No, Nikola i Pavao, sinovi Farkaša i njegov unuk Toma, isto su imali probleme s obitelji Dersfi, što je čak ugrozilo njihov plemićki položaj.
Rasprava između Nikole, sina Farkaša, i Martina Dersa od Szerdahelya počela je u kolovozu 1394. pred banskim sudištem Detrika Bubeka oko spomenutih posjeda.101 U parnici je Nikola pokazao isprave svoga oca, koje je bio izdao (kao nove prijepise) Čazmanski kaptol 1374., a trebale su dokazati njegova prava kao plemića putem privilegija kralja Ladislava IV.,102 dok je prava nad svojim posjedima dokazivao s već spomenutim ispravama iz kolovoza 1350. i 1352. godine. U ime Martina Dersa pokazana je isprava koju je izdao kralj Žigmund 23. svibnja 1393. o darovanju Rovišća103 (i još jedna isprava Čazmanskog kaptola izdana 23. srpnja 1394. o uvođenju u prava istih), a Ders se pozivao i na već spomenutu odluku župana Tome iz srpnja 1350. o pripajanju posjeda herceškoj domeni.104 U tome trenutku, proces se okrenuo protiv Nikole, zato jer je banski sud tvrdio da župan Toma nije imao pravo vratiti Farkašu njegove posjede bez kraljevske dozvole, jer su te čestice zemlje povezane uz ius regium te nije mogao zadržati Nikolinog oca među “rovišćanskim plemićima” (in cetu et numerum nobilium de districtu Ryuche relinquere valuisse). No, bio je još jedan, čak i važniji zaključak, točnije, Nikola, sin Farkaša, nije mogao dokazati (nullo euidenti documento probasset nec in futurum conprobare assumpsisset) da je potomak Petra, sina Turuka (Thuruka) ili ikojeg drugog pripadnika iobagiones castri Rovišća, koji su bili uzdignuti na rang servientes regis ispravom kralja Ladislava IV. 1279. godine. Nikola se potom žalio protiv presude na kraljevsko sudište, ali je propustio i suđenje i nije se odazvao na tri poziva na ročište na sudu kojem je kao iudex curiae predsjedao Ivan od Kaple (smatrajući da je to u skladu s consuetudine ... regni Sclauonie), tako da su posjedi Kanisne i vjerojatno Zarouisne dani Martinu Dersu kojeg je u novi posjed uveo novi iudex curiae Šimun Szécsényi 1395. godine.105
Vrlo slična se priča dogodila oko prava na Zarouisnu između 1407. i 1411. godine. Nikola i njegov brat Pavao, sinovi Farkaša, i Nikolin sin Toma željeli su biti uvedeni u prava Zarouisne 13. prosinca 1407., dok je bio prisutan homo regius i predstavnik kaptola,106 ali su familijari Martina Dersa protestirali protiv toga. Potom je 15. prosinca Nikola ispred Čazmanskog kaptola zabranio Dersu da okupira zemljišne posjede i gospodar Rovišća je pozvan pred sud kako bi obrazložio svoja prava. No, parnica se nastavila u listopadu 1411. – a u međuvremenu je Nikola umro – kada su sukobljene strane pokazale svoje isprave vlastima Križevačke županije. Tužitelj je citirao njihove isprave o zabrani iz 1407., kao i isprave križevačkih župana iz 1350.-1352. koje su već korištene u prethodnom suđenju, dok je Martin Ders jednostavno pokazao ispravu Šimuna Szécsényija iz 1395. godine. Pavao Čupor Moslavački, župan zagrebački i križevački, baš kao i plemićki suci, potvrdio je prethodne odluke: Zarouisnu je na temelju ius regium kralj Žigmund zakonito poklonio Dersu, dok Pavao, sin Farkaša i Toma, sin Nikole, nisu mogli dokazati da su potomci Petra, sina Turuka (Thumuka) ili ikojeg drugog pripadnika grupe iobagiones castri Rovišća. Županijski je sud proglasio tužitelja krivim za ilegalne radnje te presudio posjed Martinu Dersu od Szerdahelya.107
Priča o Farkašu i njegovim potomcima (ili čak priča onih “rovišćanskih predijalaca”108 koji su se borili kao prava zajednica protiv obitelji Dersfi u prvim desetljećima 15. stoljeća, navodeći privilegij kralja Ladislava IV. u onom obliku sadržanom u ispravi A) pokazuje da je tijekom vladavine Anžuvinaca bilo dovoljno pokazati neku od verzija privilegija kralja Ladislava IV. kako bi pojedinac mogao dokazati da je doista “rovišćanski plemić”, a na kraju 14. stoljeća, točnije, nakon 1393., bilo je to daleko od dovoljnog.109 Pokazalo se da to nije bilo dovoljno ni u slučaju Konjskih koji su bili daleko moćniji nego što je bila Farkaševa obitelj. S druge strane, izrazito je važan aspekt u povijesti Farkaša i njegovih rođaka da su i bansko, kraljevsko i županijsko sudište naglasili na jednak način da je zadržavanje Farkaša u rangu “rovišćanskih plemića” što su učinili župani bili ilegalno bez kraljevske dozvole. To nagoviješta da je sudbina “rovišćanskih predijalaca” bila zapečaćena ne samo kraljevskim darovanjem rovišćanske domene obitelji Dersfi, već je bilo odlučena nestajanjem kraljevskih jamstava koja su još postojala tijekom vladavine Anžuvinaca, ali su uskraćivana tijekom vladavine kralja Žigmunda Luksemburškog.110
Dobra dodatna potvrda ove promjene u kraljevskoj potvrdi može se naći pogledamo li slučaj onih “predijalaca i iobagiones castri Rovišća”, koji su djelovali pred kraljicom Marijom 1391. protiv Stjepana iz Prodavića (unuka bana Mikca), koji je u tome trenutku posjedovao Rovišće kao veleposjednik,111 posebice što može rasvijetliti sve gore raspravljane teme kroz drugačiju perspektivu.
Kraljica je sa svojim prelatima i barunima sudila u sporovima plemića, kada su Ivan, sin Emerika iz Zelne i njegovi sudrugovi – isprava poimence spominje trinaest rovišćanskih predijalaca kao predstavnike – tužili Stjepana iz Prodavića, tvrdeći da ih je posjednik tretirao kao da su ignobiles seljaci, iako su oni živjeli prema svojim slobodama koje im je dao kralj Bela, a onda potvrdio kralj Ludovik. Naposlijetku, pokazali su svoju ispravu kako bi dokazali svoja prava,112 a čak je i Stjepan od Prodavića priznao da su njihovi navodi istiniti (hoc bene verum foret).113 Kraljica Marija je prihvatila zahtjeve “predijalaca i iobagiones castri” kao činjenicu i ponovno im potvrdila njihove zemljišne posjede.114 Vrlo je važno naglasiti da Rovišćanci koji su protestirali nisu ovdje navodili privilegij kralja Ladislava IV. iz 1279., što bi bilo logičnije, već to da je njihove slobode podijelio kralj Bela njihovim precima! Tu navedenu slobodu potom je potvrdio – jednako kao što će desetljeće kasnije tvrditi pred sudom kraljice Marije – kralj Ludovik I. Veliki 26. lipnja 1380., kada su suppanus (comes terrestris) Andrija, sin Dragocha, Petar, sin Iwan, Petrezlaus, sin Charka i Juraj, sin Fabijana kao nobiles iobagiones castri nostri de Ryuche tražili potvrdu svojih privilegija,115 koji su navedeni u prethodno spomenutoj ispravi kralja Bele IV. iz 1265. godine (gdje se nazivaju “slobodnim ugarskim predijalcima”).116 Možemo ovome dodati da se ti “rovišćanski predijalci” koji su se sukobili s obitelji Dersfi nikada ne nazivaju “rovišćanskim plemićima”.117 Štoviše, počeli su pokazivati privilegij kralja Ladislava IV. iz 1279. (u njegovoj općoj verziji isprave A), koliko mi je poznato, tek od 1417. godine.118 Te činjenice zajedno dovode do novog zaključka: brojni rovišćanski predijalci prepoznali su prekasno potencijal koji je ležao u pravima “servientes regis ispod rijeke Drave”, koji su potekli iz vremena Arpadovića, ali bili ponovno potvrđivani u vremenu Anžuvinskih kraljeva.
* * *
Sažmemo li gore navedeno, naši izvori o potomcima rovišćanskih “iobagiones castri i predijalaca” razdoblja Arpadovića u razdoblju između 1279.-1393. pokazuju da su njihove povijesti išle u raznim smjerovima, uzduž paralelnih linija. S jedne strane, to je proizašlo iz činjenice da se njihovi preci nisu formirali u homogenu grupu u svojim pravnim, materijalnim i društvenim statusima, čak i za vrijeme ere Arpadovića. No, privilegij kralja Ladislava IV. iz 1279. dao im je zajedničku mogućnost da postanu punopravni slavonski plemići, ali nije mogao dati ikakvo jamstvo da će se to i dogoditi. “Rovišćanski plemići” javljaju se u prvoj polovici 14. stoljeća (a oni njima slični, poput Konjskih, u drugoj polovici stoljeća), baš kao i članovi roda Gurdumus (Gordas), ili Petar, sin Ljubena, i njegovi sudrugovi koji su došli iz sloja iobagiones castri, pokazali su da su neki od njih – ne kao grupa, već na individualne načine – sposobni učiniti najbolje od svojih mogućnosti, dok je Farkaševa obitelj negativan primjer toga. Te male grupe, obitelji i rodovi – zbog svog originalnog privilegija koji se potvrđuje opetovano za vrijeme Anžuvinskih vladara, ali isto i zbog svojih osobnih sreća i vještina – bili su sposobni ostaviti iza sebe mase “rovišćanskih predijalaca i iobagiones castri”. Ti se “predijalci” rijetko pojavljuju u našim izvorima sve do zadnjih desetljeća 14. stoljeća, te se u našim izvorima uvijek razlikuju od prethodno spomenutih grupa i obitelji koje su bile sposobne dobiti potvrdu svojih privilegija (koji se teoretski odnose na svakog predijalca i iobagio castri). Oni “rovišćanski predijalci i iobagiones castri” koji nisu uspjeli postati “rovišćanskim plemićima” tijekom 14. stoljeća, nastojali su djelovati kao zajednica (obično vođeni svojim županom – comes terrestris) od kraja anžuvinske ere (jer ne može biti puka slučajnost da se odjednom masovno pojavljuju baš u tome trenutku), ali njihove povijesti nakon 1393. pokazuju da je njihovo “privilegirano” stanje bilo vrlo krhko. Taj je status potekao iz ere Arpadovića te je to bila dobro poštovana libertas do kraja 14. stoljeća, ali, jer joj je manjkala čvrstoća plemićkog materijalnog i društvenog postojanja i zbog postepenog gubitka kraljevske podrške nakon 1393., konačno je prestala postojati do kraja prve četvrtine 15. stoljeća.
(S engleskog preveli Suzana Miljan i Damir Karbić)
Prilog. Tradicija teksta rovišćanskog privilegija kralja Ladislava IV. iz 1279. godine
Isprava A: opći privilegij
Verbatim prijepis (Vp): kralj Karlo I., 1322-10-14 (MOL, DL 49620, CD 9, dok. 88, str. 102-103)
Vp 1: kralj Ludovik I., 1356-04-06 > Idem, 1364-05-21 > Čazmanski kaptol, 1369-08-10. (MOL, DL 74468)
Vp 2: kralj Ludovik I., 1356-04-06 > Idem, 1364-05-21 > slavonski ban David Lack od Szánta, 1417-03-08 (MOL, DL 33364)
Ps 1: kralj Ludovik I., 1364-05-23 > Čazmanski kaptol, 1374-10-15 > kraljevski sudac Šimun de Szécsény, sin bana Konje, 1395-05-17 (MOL, DL 33511, CD 18, dok. 21, str. 26-34, ZsO 1, br. 3983)
Isprava C: rod Gurdumus
Vp: kralj Ludovik I., 1356-04-18 (MOL, DF 230215, CD 12, dok. 256, str. 341-342)
Isprava D: Pavao, sin Junka i Blaž, sin Mike