Izvorni znanstveni članak
DISCIPLINIRANJE KATOLIČKOGA KLERA I VJERNIKA U ISTOČNOJ HRVATSKOJ KRAJEM 17. I POČETKOM 18. STOLJEĆA
Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ
Sažetak
Teorijski koncepti »društvenog discipliniranja«, »konfesionalizacije« i »vjerskoga discipliniranja« dali su važan doprinos proučavanju europske ranomoderne povijesti, osobito ranonovovjekovne vjerske povijesti. Vjersko se discipliniranje vezuje uz tridentski katolicizam i prvenstvena mu je svrha postizanje homogenizacije vjerovanja i praksi te osiguravanje pokornosti vjernika crkvenim (i svjetovnim) autoritetima, ali se dotiče i discipliniranja klera, posebice nižega. Koncept konfesionalizacije nastoji prikazati društvene i političke učinke religije s naglaskom na povezanost crkve i države u procesu nastanka modernih država. Jedan od najizraženijih problema organizacije crkvenog i vjerskog života u istočnoj Slavoniji i Srijemu krajem 17. i početkom 18. stoljeća bio je problem nepoštivanja obveze boravka biskupa u biskupiji, što se prvenstveno odnosi na Srijemsku i Beogradsku biskupiju. Srijemski biskupi u svojoj biskupiji nisu mogli rezidirati zbog nepostojanja biskupskih prihoda, posjeda ni odgovarajuće kuće za boravak dok je teritorij Beogradske biskupije u cijelosti ostao u sastavu Osmanskoga Carstva. Kongregacija za širenje vjere, pod čijom su jurisdikcijom bila područja spomenutih biskupija, bila je svjesna ovoga problema i povremeno je poduzimala mjere, upozoravajući biskupe na njihove dužnosti i zahtijevajući da ih bez odgode ispune, ali ova upozorenja u pravilu nisu polučivala željene rezultate. U oblikovanje svećenstva koje bi udovoljavalo reformnim zahtjevima u istočnoj Slavoniji
i Srijemu krajem 17. i početkom 18. stoljeća kao otežavajuće okolnosti posebno su se isticali odsustvo biskupa iz dodijeljenih im biskupija, neredovito održavanja biskupijskih sinoda, neprovođenje kanonskih vizitacija, teškoće u osiguravanju prihoda primjerenih za
uzdržavanje svećenstva i nespremnost dijela vjernika da se bez otpora podvrgnu svećeničkom autoritetu. Poseban problem u pogledu discipliniranja nižega svećenstva predstavljali su franjevci, osobito u pitanju prava imenovanja franjevaca za župnike. S obzirom da su u krajevima nedavno oslobođenima od osmanske vlasti oni još desetljećima bili gotovo jedini dušebrižnici razumljivo je zašto su u pravilu propadali pokušaji biskupa i vikara da ih u cijelosti podvrgnu svojoj jurisdickiji i osiguraju potpunu pokornost biskupskom autoritetu. S druge strane, u dostupnim su izvorima zabilježeni tek rijetki primjeri neposluha svjetovnoga svećenstva što se može protumačiti njihovim školovanjem u kolegijima Kongregacije za širenje vjere kao i drugačijim položajem u odnosu na biskupijsku vlast kojoj su bili neposrednije podređeni od franjevaca. U dostupnim je izvorima zabilježeno malo konkretnih primjera prekršaja i zlouporaba od strane vjernika, a najraširenije su bile one koje su se odnosile na sakrament vjenčanja.
Također, malo je zabilježnih konkretnih primjera sankicioniranja prekršaja iako se iz brojnih pritužbi crkvenih službenika može zaključiti da je takvih prekršaja bilo te da su oni svoju dužnost nadzora nad vjerskim životom i praksom svojih župljana shvaćali ozbiljno.
Ključne riječi
Discipliniranje; tridentski katolicizam; Bosanska ili đakovačka biskupija; Srijemska biskupija; Beogradska biskupija; biskupi; niže svećenstvo; vjernici
Hrčak ID:
108763
URI
Datum izdavanja:
26.9.2013.
Posjeta: 1.316 *