Prethodno priopćenje
Socijalno i kulturno biće škole: kurikulumske perspektive
Vlatko Previšić
; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za pedagogiju
Sažetak
Svako promišljanje o školi najčešće se zaustavlja samo na njezinu prosvjetnom i pedagoškom obzoru. Pritom joj se i javna uloga obično sužava i svodi samo na ono što se doslovno događa pod njezinim krovom, ne mareći za širu kulturnu ulogu koja joj prirodno pripada. Budući da se društvena zadaća škole rado politizira, a prosvjetna odveć pedagogizira, razvidno je zapravo da ju i jedni i drugi shvaćaju kao mjesto učenja, drila i pragmatičkog formiranja „upotrebljiva građanina”. Zato se trebamo zapitati: kakva je današnja škola; priprema li ona uopće djecu i mlade za izazove svakodnevice i život u 21. stoljeću? Školu se, naime, oduvijek lako zatvara(lo) u njezine obzide odvojene od vanjskog – socijalnog i kulturnog – svijeta. Vrijeme postmoderne je vratilo i usmjerilo sliku škole na neke iskone njezina značenja u smislu grčke riječi „shole” i(li) latinskoj „schola”, što bi značilo spoj slobodnog vremena i obrazovanja; igre i rada; duhovnog i tjelesnog razvoja; prirodnog i institucionalnog učenja; spontanog i kreativnog izražavanja; individualnog i socijalnog ponašanja; građanske i javne odgovornosti; tehnološke pismenosti i medijske komunikacije što je sve zajedno „vraćanje prirodi” i (samo)dokidanju njezine tradicionalne uloge. Ali u nas vrijeme posttranzicijske „dopuštenosti i oproštenosti”, svega i svačega, nužno ipak traži demokratsku uređenost i višestruku odgovornost škole. Sve to, međutim, ne ide ni lako, niti tako brzo. Kao što su odgoj i obrazovanje složen i težak proces čovjekova formiranja i odrastanja, tako i školske promjene trebaju biti postupne (ne i prespore); apsolutno uravnotežene da ne bi bespotrebno izazvale „reformne šokove”. Kolikogod školu svakako treba mijenjati i osuvremenjivati u skladu sa svijetom sutrašnjice, ove promjene trebaju biti promišljene; koliko nužne i radikalne, toliko prirodne i evolutivne. Treba ići manjim, stalnim i postupnim koracima nadogradnje umjesto pedagoških revolucija; rješavajući se pritom tradicionalnih školskih mitova i strahova njezine ozbiljnosti, ali jednako tako ne bi valjalo upasti u zamku efemernih i prolaznih vrijednosti. Pedagoško-socijalno i humanističko-kulturno biće škole, što čini njezinu unutarnju kurikulumsku strukturu i funkcionalnu staturu, svakako trebaju u središte svoje svrhe staviti filozofski pojam čovjeka. Učenik i učitelj, kao partneri i prijatelji odgojnog i nastavnog procesa, trebaju raditi na trajnim i djelatnim znanjima, sposobnostima i potrebama stvarnoga svijeta. Metodologijom teorijske analize, primijenjene u ovome članku, želi se ukazati na mijene koje školu očekuju u pedagoškom, socijalnom i kulturnom biću njezina djelovanja u vremenu kada bi ona trebala pripremiti učenike „za bliske godine” demokratskog građanstva i otvorenog svijeta punog izazova, polazeći od temeljnih i razlikovnih kurikulumskih perspektiva.
Ključne riječi
škola; kultura; socijalna komunikacija; ozračje; odgoj; obrazovanje; učenik; nastavnik; kurikulum
Hrčak ID:
118099
URI
Datum izdavanja:
29.12.2010.
Posjeta: 3.768 *