Izvorni znanstveni članak
Impersonalna kategorija stanja i infinitiv u staroslavenskom jeziku
Hans Rothe
Sažetak
Pitanju infinitiva u staroslavenskom jeziku i u pojedinim slavenskim jezicima posvećuje se posljednje vrijeme u znanosti dosta pozornosti (Jakobson, Vinogradov, Isačenko, Šerech-Ševelov, Trávniček i dr.). Pisac na osnovi analize infinitiva u bezličnim konstrukcijama tipa dostoitъ, ključitъ sę, povelêno estъ, lêpo estъ i samo estъ (npr. s dativom) u različitim vezama (u vezi s različitim imenicama, prilozima ili s negacijom ne) ili bodetъ, bystъ itd. nastoji dati prilog diskusiji oko tzv. kategorije stanja, polazeći od Vinigradovljeve formulacije iz god. 1947 (Russkij jazyk, str. 401). Uzimajući u obzir mišljenja što su ih za i protiv iznosili - uz Vinogradova - Šerech-Ševelov, Isačenko, Šapiro, Trávniček i drugi, najprije kritizira njihova gledišta te zaključuje da je prvi bio dosljedan kada je kategoriju stanja vezao za impersonalia, da je Šapiro s morfološke pozicije morao zauzeti negativno stajalište i prema kategoriji stanja u Vinogradova, i prema predikativima Isačenka. S druge strane i Trávniček je imao pravo kada je Galkinoj-Fedoruk prigovarao da ne razlikuje dovoljno kategoriju stanja od ocjene stanja. Na osnovi toga pisac zaključuje, da se u osnovi problematike o kategoriji stanja nalaze mnogo dublja pitanja koja se odnose na to, što treba zapravo smatrati dijelom govora, i je li tu dovoljna morfološka koncepcija (koju on otklanja, postavljajući pitanje kako dolazi do verbalizacije i adverbalizacije, i što su uzroci, što popratne pojave a što posljedice toga procesa). Svima je jasno da infinitivu pripada velika uloga kategorije stanja te da se najznačajniji dio te kategorije redovito povezuje s infinitivom. S druge strane, kada se radi o imenima, u takvoj vezi obično dolazi do deformiranja (usp. rus. do sih por - zimnjaja pora - pora poiti). Pri tom utvrđuje kao značajno da taj proces deformacije predstavlja ujedno proces modalizacije, da nomen u vezi s infinitivom gubi - na drugoj strani - svojstvo da se može zamijeniti zamjenicom, da nema uza se atribute i da se ne sklanja. Jednako se prilozi u vezi s infinitivom podvrgavaju izvjesnim ograničenjima (npr. u značenju), a imêti s infinitivom (kako je to prvi opazio Potebnja) ne označuje bilo koju budućnost, nego budućnost koja slijedi iza nekog događaja u prezentu. Obrnuto je kod glagola hotêti i mošti: tu nestaje kategorije lica, a ostaje gotovo bez ograničenja sloboda u upotrebi vremena. Prema tome posebno modalno značenje ima sam infinitiv, kod kojega pisac - u vezi s bezličnim regensima - razlikuje dvije upotrebe, jednu beznačnu (merkmallos) i jednu označnu (merkmalhatig), od kojih je druga redovito ona koja ujedno nosi i oznake modaliteta. Uzroke takvu stanju - i takvoj upotrebi infinitiva - pisac traži u sustavu slavenskih modalnih glagola i u tome, što je tom sustavu nedostajali mnogi pomoćni modalni oblici tipa können, mögen, wollen, dürfen, sollen, müssen.
Ključne riječi
Hrčak ID:
13764
URI
Datum izdavanja:
30.9.1960.
Posjeta: 1.181 *