Ostalo
ARHITEKTURA I KOZMOPOLITSKI KARAKTER AKVITANSKE KULTURE DVANAESTOG STOLJEĆA
Vladimir Gvozdanović
Sažetak
Alexander I. Demony je 1953. upozorio na arapski utjecaj u provansalskom trubadurskom pjesništvu, uspoređujući rad literarnih historičara s poznatim istraživačima umjetnosti dvanaestog stoljeća kao što su Mšle, Porter, Puig, i Cadafalch, te Gaillard. No arhitektonski i skulptorski elementi, na koje se poziva, u biti su dekorativni i nisu bitno utjecali na konstrukciju. Cilj je autora da dokaže kako je akvitansko dvanaesto stoljeće posjedovalo umjetnike i arhitekte, koji su, na bazi st ranog utjecaja potpuno obnovili tradicionalne lokalne uzore.
Studirajući problem orijentalnog utjecaja, većina je znanstvenika nastojala otkriti istočnjačke modele za akvitanske sakralne objekte. Tražili su ih u bizantskim provincijama (Cipar) ili para-bizantskim zonama (Armenija), a neki su (Verneilh, Aubert i Brehier) sugerirali i carigradske uzore, osobito za St. Front u Pćrigueuxu (1120). Bila je funkcija tih nestalih ili još postojećih objekata (Apostoli, 6. st., Sv. Ivan u Efezu, 6. st., Sv. Marko u Veneciji, 11. st.) da čuvaju relikvije apostola, a sv. Front je kao navodni učenik samog sv. Petra bio apostol Pćrigorda, pa je i crkva s njegovim imenom preuzela oblik orijentalnog
apostoleona«, koji je inače malo poznat u zapadnjačkoj arhitekturi.
St. Frontu se ne može odreći istočnjački utjecaj, ali ga je teže objasniti u genezi čestog akvitanskog oblika: jednobrodnih crkava sa nizom kupola, koje se nalaze između Loire i Gironde, a najčešće u Perigordu, pa u Angoumoisu, Saintongeu i Quercyu i u tek nekoliko primjera izvan tih pokrajina. Ne postoje identične orijentalne gradnje, koje bi odgovarale tim primjerima, kako autor analizira u poredbi s najprihvatljivijim analogijama. Teško da bi križare inspirirala donekle sirova provincijska djela (npr. na Cipru), njih je zarobila umjetnost centara (Carigrad, Efez, Solun). Opat Suger bio je svjedokom udivljenja za carigradsku sv. Sofiju. Što se, dakle, u arhitekturi Carigrada svidjelo masama zapadnjaka, koji su se pridružili križarskom pohodu? Uzrok akvitanskoj sklonosti jednobrodnim zgradama nije jasan. Do 1100, a često i kasnije, zgrade su,presvođene teškim bačvastim svodovima, pa su bile niske teške I slabo osvijetljene. Oko 1100. se gradi stanovit broj jednobrodnih crkava, s nizom kupola. Kako kupola leži na četiri uglovna stupca, među njima se ne nosivi zid može otvoriti nizom prozora. Glavna polja Sv. Sofije i Sv. Irene u Carigradu liče individualnim travejima akvitanskih
crkava, a takav je i estetski cilj — uspješno osvjetljavanje interijera. Akvitanski je arhitekt slijedio tradiciju, ali ga je prihvaćanje kupole osposobilo za veće i monumentalnije gradnje (na primjer katedrala Cahorsa 1100 — 1125, s najvećom srednjovjekovnom zapadnjačkom kupolom). Ipak nije posve slijedio carigradske modele. Bizantski prostor i masa jasno rastu prema centralnom akcentu, dok zapadnjačka tradicija naglašava smjer prema istočnom fokusu. Arhitekti su kupolastih crkava postigli tu orijentaciju izgrađujući apsidu na istočnom kraju (Cahors,
Angoulšme), povećanjem mjerila najistočnijeg traveja (St. ćtienne, Pćrigueux) ili u nekim ruralnim primjerima (Cherval) barem povisujući pod sanktuarija« i bogatijim dekorom oltarskog područja.
Arhitekti dvanaestog stoljeća tako su restrukturirali metropolitanski bizantski model, ali su ga podvrgli zahtjevima vlastite tradicije. Dekomponirali su ga i t ako kreirali nov model, povezujući niz »bizantskih. kupolnih traveja. Akvitanske crkve dakle nisu bizantske gradnje, ali bez tog uzora ne bi bila moguća njihova kreativna reorganizacija. Pa dok istaknuti spomenici (Pćrigueux, Cahors, Souillac) otkrivaju kupole i egzotičnu neromaničku silhuetu, drugima su kupole pokrivene zabatnIm krovovima. Objekti poput katedrale Angoulćmea »bore«se protiv .romaničkih standarda . Odbacuju povezani odnos vanjštine i unutrašnjosti. I premda im je silhueta tipično zapadnjačka, iznenađuju posjetioca interijerom, koji upotrebljava konstruktivne i estetske prednosti kupolastih traveja. Literarni će historičar prosuditi prikladnost tog materijala pri razmatranju literature dvanaestog stoljeća. Autor tek naglašava da su akvitanski umjetnici shvatili i preoblikovali profinjen strani uzor i preveli ga u profinjeno novo stvaralaštvo. Približili smo se na drugom području ljudskog stvaranja — u likovnoj umjetnosti — onome što Denomy objašnjava u trubadura. Izraz akvitanske arhitekture dvanaestog stoljeća kao što su kupolaste crkve, dalji je uvjerljiv dokaz otvorenosti, kozmopolitskog karaktera I kreativnosti akvitanskog dvanaestog stoljeća.
Ključne riječi
Hrčak ID:
158469
URI
Datum izdavanja:
15.12.1979.
Posjeta: 941 *