Izvorni znanstveni članak
Andreas Eborensis, portugalski čitatelj Marulića iz 16. stoljeća
Francisco Javier Juez Gálvez
; Universidad Complutense, Madrid, Španjolska
Sažetak
Portugalac Andreas Eborensis, ili André Rodrigues de Évora, rođen je u gradu Évori i radio je kao trgovac u Lisabonu. Njegov brat Tomás, također pisac, bio je ugledni dvorski liječnik. Kao humanistički pisac André je autor djela na portu-galskom, španjolskom i latinskom, napisanih sredinom pedesetih godina 16. stoljeća.
Njegov jedini spis na portugalskom, zbornik sentencija Sentenças para a Ensinança e Doutrina do Príncipe D. Sebastião, datiran 1554., ostao je u rukopisu do naših dana. Njegovo prvo objavljeno djelo, dvojezični (na latinskom i španjolskom) zbornik sentencija Primera parte de las sentencias que hasta nuestros tiempos, para edificacion de buenos [sic] costumbres, estan por diuersos autores escriptas…, doživjelo je dva izdanja, 1554. i 1555., u Lisabonu i Coimbri.
No njegova stvarna uspješnica, s dvadesetak izdanja tijekom osamdesetak godina, bio je dvosveščani latinski zbornik sentencija i primjera naslovljen »SEN-TENTIAE, / & exempla / Ex probatissimis quibusque scriptoribus colle/cta, & per locos communes digesta / per Andream Eborensem / Lusitanum«, kojega prvo poznato izdanje potječe iz Lyona 1557. i koji je do 1635. tiskan i u Coimbri, Parizu, Veneciji, Mainzu, Bresci i Kölnu.
Prvi svezak obuhvaća tematski raspoređene sentencije stotinjak autora iz antike kao i svetačkih pisaca i humanista, dok su primjeri okupljeni u drugom svesku, koji nosi naslov »EXEMPLORVM / MEMORABILIVM / CVM ETHNICORVM, TVM / CHRISTIANORVM E’ QVIBVSQVE / probatissimis Scriptoribus per Andream / Eborensem Lusitanum selectorum, Tomus / posterior«; taj drugi svezak sadrži posvetnu poslanicu fra Ludoviku iz Granade (1504-1588).
Izvori za više od 2500 primjera iz drugoga sveska samo su šestorica pisaca – autora zbirki exempla: Battista Campofulgoso, Marko Marulić (ne spominje se naslov djela, ali posrijedi je Institucija), Marcantonio Coccio Sabellico, Valerije Maksim, Guy de Fontenay i Klaudije Elijan. Autore smo nabrojili prema intenzitetu citiranosti u drugome svesku Rodriguesova djela, s time da na prvog autora, Campofulgosa, otpada gotovo trećina, a na Marulića četvrtina ukupnog broja primjera. Posljednjih 280 primjera, koji tvore završetak drugog sveska, potječu isključivo od Marulića, a on je k tomu jedini autor koji ima toliko primjera u nizu.
U Eborensisovoj knjizi kao izvor se koriste isti oni autori koji se nalaze u opsežnu djelu Exempla virtutum et vitiorum, objavljenu u Baselu 1555., dakle dvije godine prije prvoga poznatog, lyonskog izdanja Sententiae et exempla, s time da baselska knjiga navodi primjere iz još petorice autora. Osim podudarnosti u samom izboru autora i činjenice da se oni u popisu literature na početku knjige pojavljaju u istom redoslijedu kao i u baselskoj zbirci (s jednom iznimkom), Eborensisovo djelo pokazuje u zastupljenosti autora i u količini od njih preuzetih primjera istu proporciju kakvu nalazimo u Exempla virtutum, na temelju čega – uz još poneku indiciju – temeljimo zaključak kako je izvor Eborensisovoj zbirci po svoj prilici bilo baselsko izdanje, a ne pojedinačna izdanja korištenih autora.
Eborensis organizira svoj zbornik pomoću raznih tematskih rubrika: od ukupno 112 takvih rubrika čak je 51, možemo to sa sigurnošću ustvrditi, preuzeta od Marulića, ne samo zato što one uključuju Marulićeve primjere nego i stoga što u većini slučajeva točno reproduciraju Marulićev naslov; doduše, u Eborensisa kadšto nalazimo pokraćen oblik Marulićeva naslova, ali sasvim se rijetko pojavljuje potpuno drugačija formulacija. Zapaziti je da su pokraćeni naslovi u više navrata preuzeti iz Sabellica, koji je – kako je utvrdio Charles Béné – pišući svoje djelo Exemplorum libri decem obilno crpio iz teksta Marulićeva Institucije. Podudarnost Eborensisovih nizova rubrika s naslovima poglavlja u Instituciji nastavlja se i preko »granica« pojedinih knjiga Institucije – što je osobito ilustrativno u slučaju Marulićeve VI. knjige, koja se u Exempla virtutum svodi samo na 14. i 16. poglavlje, jednako kao i u Eborensisovu drugom svesku. Exempla virtutum bila su u ono vrijeme lako dostupno izdanje, a i danas se ta knjiga može razmjerno lako pronaći u španjolskim i portugalskim knjižnicama. Stoga možemo ustvrditi da je Instituciju portugalski pisac konzultirao upravo iz baselske zbirke, kao i da su Exempla virtutum et vitiorum imala u recepciji Marulićeva djela u hispanskom svijetu veću ulogu nego što se dosad mislilo, unatoč tome što je ta knjiga tiskana u »zemljama reformacije«.
Poznato je da se u čuvenom Index librorum prohibitorum et expurgatorum Ill.mi ac R.mi D. D. Bernardi de Sandoval et Roxas (Madrid 1612) pojavljuje i Institucija, i to u drugom razredu (nisi repurgetur), s 13 odlomaka raznih dužina; u istom popisu zabranjenih knjiga nalazi se i Andreas Eborensis sa svojim Exemplorum memorabilium… tomus posterior, no iz njegova djela zahtijeva se brisanje samo jednoga kraćeg odlomka: »Titulo De Veritate, Nostrorum exempla, in Theone Abbate, fol. 402. pag. 2 post illud, cum summa veritas ipse sit, dele vsque ad illud, de Archebio, excl.« Radi se o tekstu u Eborensisovoj pretposljednjoj rubrici, De veritate, što je skraćena inačica naslova Marulićeva »ozloglašenog« poglavlja VI, 4, De ueritate colenda mendacioque fugiendo. Dotična Eborensisova rubrika sadrži – uz spomenuti primjer o Arhebiju – još sedam Marulićevih primjera, u kojima cenzura ne nalazi sumnjivih pasusa.
U 17 primjeraka knjige Exemplorum memorabilium… tomus posterior koje smo uspjeli pregledati u španjolskim knjižnicama Sveti je oficij djelotvorno brisao dotične retke ad expurgandum (samo je dvaput – i to najvjerojatnije zabunom – primjerak bio pošteđen od ekspurgiranja tih nekoliko latinskih rečenica).
Ključne riječi
Hrčak ID:
35394
URI
Datum izdavanja:
22.4.2009.
Posjeta: 1.588 *