Kineziologija, Vol. 38 No. 1., 2006.
Izvorni znanstveni članak
Testiranje vertikalne skočnosti ‘iz vode’ u vaterpolu
Theodoros Platanou
Sažetak
Uvod
Izvedba vertikalnog skoka čini jednu od bazičnih tehničkih sposobnosti u mnogim timskim sportovima, uključujući i vaterpolo, u kojem igrač vrlo često mora tijelo izdizati vertikalno izvan vode kako bi uputio udarac na vrata ili kako bi u tome ili u dodavanju lopte spriječio protivnika (Gladden & Colacino, 1978; Klinzing, 1991; Sanders, 1999; Dopsaj, 1999). Danas još ne postoji za sport specifičan situacijski test kojim bi se precizno i pouzdano mogla procjenjivati sposobnost igrača da izvede takva podizanja iz vode. Kako bi ispitao koje kinematičke varijable doprinose postignutoj visini potrebnih vertikalnih pomaka, Sanders (1999) je koristio trodimenzionalnu grafičku video tehniku. Međutim, takva laboratorijska infrastruktura rijetko je dostupna. Svrha ovog istraživanja bila je kreirati novi terenski test koji bi bio lako dostupan u svim uvjetima.
Metode rada
Ispitanici. Sedamnaestorica vaterpolista, natjecatelja grčke prve vaterpolske lige, testirana su u izvođenju vertikalnog skoka iz vode. Koristile su se dvije različite metode mjerenja; prva se temeljila na dvodimenzionalnoj kinematičkoj analizi, a drugu je činio specifičan terenski test.
Instrumenti. Tehnika dvodimenzionalne kinematičke analize omogućila je mjerenje promjena u igračevoj visini, što se procjenjivalo od površine vode do vrha tjemena igrača. Koristio se računalni program BIOKIN 2D V 4.0 (Darras, 1985) i digitalizirana kinematička analiza u okviru 50 sličica u sekundi. Za vrijeme testiranja izvedba vertikalnog skoka iz vode procjenjivala se pomoću ploče s pričvršćenom centimetarskom skalom. Njena je baza bila učvršćena za rub bazena okomito u odnosu na površinu vode. Ploča se izdizala 120 cm iznad površine vode, a vodilo se računa da u tom položaju ne ometa ispitanike za vrijeme njihovih izvedbi. Udaljenost između donjeg ruba ploče i površine vode mjerena je komadom uzice na čijem je kraju bio zavezan mali uteg. Visina ploče lako se mogla prilagoditi kako bi se ta udaljenost zadržala konstantnom. Za snimanje svih izvedaba igrača korištena je SVSH video kamera (Panasonic, MS5, Japan) (50 Hz, rezolucija 720x576) koja je bila okrenuta prema ploči i smještena na udaljenosti od otprilike 3m od ploče. Rezolucija mjerenja na ploči bila je 0,5 cm.
Postupak. Iz osnovnog plutajućeg položaja, igrač, koji se nalazio točno ispod ploče, imao je zadatak podići svoje tijelo iz vode prema gore i dotaknuti ploču jednom rukom na najvišoj poziciji koju je mogao dohvatiti. Svaki je igrač zadatak izvodio tri puta. Igrači su prije samog skoka plutali na vodi bez vertikalnih oscilacija, koristeći se pri tomu samo laganim pokretima nogama. U prosječnoj startnoj poziciji tijelo je bilo uronjeno u vodu do razine acromiuma, što odgovara osnovnoj poziciji koju igrači zauzimaju u vodi dok nisu aktivno uključeni u igru. Video analiza provodila se pomoću zamrzavanja slike u najvišem položaju igrača u trenutku kada je ruka bila u najvišem kontaktu s pločom. To je omogućilo identifikaciju udaljenosti između površine vode i najviše dosegnute točke pomoću pribrajanja centimetara na ploči udaljenosti između ploče i površine vode (120 cm). Od ukupne izmjerene udaljenosti oduzeta je duljina ruke. Vaterpolist je u svojoj osnovnoj poziciji u vodu uronjen do visine ramena, do točke u kojoj počinje zglob gornjeg ekstremiteta.
Metode za obradu podataka. Kako bi se procijenila pouzdanost vertikalnih skokova, izvedenih u tri navrata, primijenjenim situacijskim testom izračunat je koeficijent korelacije između pokušaja. Jednosmjerna analiza varijance za ponovljena mjerenja (ANOVA) korištena je kako bi se utvrdilo postoji li statistički značajna razlika između prvog, drugog i trećeg skoka i najbolje izvedbe utvrđene uz pomoć mjerenja 2D tehnikom. Pearsonov koeficijent korelacije koristio se za izračunavanje povezanosti između najboljeg vertikalnog skoka od tri izvedena i najboljeg vertikalnog skoka procijenjenog kriterijskim testom vertikalne skočnosti iz vode. Također, kako bi se provjerila valjanost i pouzdanost mjerenja, korišten je Blandov i Aldmanov (1986) grafički prikaz odnosa dviju korištenih metoda. Razina značajnosti definirana je kao p<0.05.
Rezultati
Na temelju prikupljenih podataka (N=17), dobivene su sljedeće aritmetičke sredine i standardne devijacije visina skokova, izmjerenih specifičnim testom vertikalne skočnosti iz vode: za prvi pokušaj 67,59 ± 6,04 cm; za drugi pokušaj 67,53 ± 5,71 cm i za treći pokušaj 67,41 ± 5,64 cm. Prosječna vrijednost (68,65 ± 5,38 cm), u rasponu od 56,5-79,5 cm skoka iz vode dobivena je na temelju najbolja tri pokušaja. Maksimalna visina vrha ispružene ruke u skoku vaterpolista iznosila je 148,0 ± 6,8 cm, (raspon: 133 - 161,5 cm). Prosječna vrijednost vertikalnog skoka izmjerenog pomoću dvodimenzionalne kinematičke tehnike iznosila je 65,32 ± 5,93 cm. Rezultati analize varijance za ponovljena mjerenja (ANOVA) nisu pokazali statistički značajne razlike između različitih pokušaja u okviru terenskog testa (p> 0.05) i najbolje izvedbe dobivene na temelju mjerenja tehnikom2D. Koeficijent korelacija između tri vertikalna skoka iznosio je između 0,92 i 0,98, dok je koeficijent korelacije između visine najboljeg vertikalnog skoka izmjerenog terenskim testom i najboljeg vertikalnog skoka izmjerenog dvodimenzionalnim snimanjem iznosio 0,96. Pouzdanost mjerenja utvrđena je metodom Blanda i Altmana (1986).
Zaključak
Dobiveni rezultati pokazuju da se opisani specifičan terenski test vertikalni skok iz vode pokazao pouzdanom metodom za procjenu sposobnosti vertikalne skočnosti iz vode (r= 0,92-0,98).
Ključne riječi
Hrčak ID:
4117
URI
Datum izdavanja:
30.6.2006.
Posjeta: 5.286 *