Izvorni znanstveni članak
Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture
Ivanka Petrović
Sažetak
U uvodnom dijelu rasprave govori se o počecima i povijesti ćirilometodskih istraživanja u okviru povijesnih znanosti i slavenske filologije, a zatim o velikom obimu, tematici, rezultatima suvremenih ćirilometodskih proučavanja, te o primarnim potrebama i zadacima koji stoje pred današnjom i sutrašnjom ćirilometodskom znanošću. Uz istraživanja općeslavenskih tekovina ćirilometodskog djela, rano započinju i proučavanja početaka nacionalnih slavenskih kultura poniklih na izravnom ćirilometodskom nasljeđu ili posrednoj ćirilometodskoj tradiciji. Ta istraživanja u ćirilometodskoj znanosti i filološkoj medievistici, s obzirom na malobrojne ili neznatne spomenike koji bi pojedine slavenske narode i kulture neposredno vezali uz ćirilometodsku misiju ili djelo u prvim stoljećima slavenske pismenosti i književnosti, traže od istraživača često golem trud, a u raspravljanjima izazivaju najviše konfrontacija i daju najviše hipotetičkih rješenja. Ćirilometodski počeci hrvatske srednjovjekovne kulture, najznatnije glagoljske slavenske književnosti, za istraživače su "najtamnije" razdoblje hrvatskoga glagoljaštva. Hrvati nisu sačuvali glagoljske spomenike starije od 11. stoljeća, a ni primarni ćirilometodski i povijesni izvori za najstarije, ćirilometodsko razdoblje slavenske pismenosti ne govore o susretima Hrvata s ćirilometodskom moravskom misijom ili djelom. Postoje, ipak, neke rijetke i oskudne vijesti i indicije u drugim ćirilometodskim i povijesnim izvorima koji se mogu dovesti u vezu s počecima glagoljanja u Hrvata. Splitski saborski spisi (925, 928. i 1060. god.), među kojima su najznačajnija dva pisma pape Ivana X. i deseti kanon splitskog sabora iz 925. godine, prve izravne vijesti o ranom glagoljanju u Hrvata, najznačajniji su svjedoci o životu i sudbini hrvatskoga glagoljaštva u stoljećima iz kojih nam se nisu sačuvala spomenička svjedočanstva. Istraživanja početaka hrvatskoga glagoljaštva započinju još s I. Luciusom i D. Farlatijem. Moderna hrvatska historiografija i slavenska filologija 19. stoljeća izgradile su čitav niz teza i mišljenja o prvim mogućim susretima Hrvata s ćirilometodskom misijom ili tekovinama njihova djela na hrvatskom sjeveru i u kneževskoj Hrvatskoj. Nasuprot tome, od 20-ih do 70-ih godina našeg stoljeća razvija se, razrađuje i oblikuje, i danas uglavnom prihvaća, uvjerljivo mišljenje hrvatskih povjesnika da se hrvatsko glagoljaštvo primarno prihvatilo i ukorijenilo na području dalmatinskih biskupija i gradova, dakle, među Hrvatima u bizantskoj Dalmaciji, a ne u hrvatskoj kneževini. Autorica je prihvatila ovo mišljenje hrvatske historiografije i ocijenila vijesti i podatke u ćirilometodskim izvorima (prije svega slavenska i grčka Naumova žitija) i u drugim povijesnim izvorima (splitski saborski spisi, Conversio Bagoariorum et Carantanorum, pismo pape Ivana VIII. dalmatinskom svećenstvu iz 879. god.) koji nam mogu pomoći u otkrivanju početaka glagoljanja u Hrvata. Na temelju nekih od tih izvora (osobtio II. Žitija Naumova) i s osloncem na mišljenje kako je ćirilometodska misija u Moravsku putovala morem, a ne kopnom kroz Bugarsku (cestom Via Egnatia od Carigrada i Soluna do Brača, zatim morem do Venecije, i dalje jantarskom cestom do Moravske), razvila je, između ostaloga, tezu da je prvo sjeme ćirilometodske slavenske kulture među Hrvatima mogla zasijati već sama ćirilometodska misija 863. godine prolazeći kroz bizantsku Dalmaciju na putu prema Moravskoj. Konstantin i Metodije su možda prijateljskim dalmatinskim bizantskim posjedima (možda i na kvarnerskim otocima) ostavili i neke svoje učenike, a dalmatinski biskupi nisu imali razloga da Hrvatima ne dopuste slavenski jezik u liturgiji. Tako započeto glagoljanje među Hrvatima dobivalo je nove poticaje svom razvoju u narednim desetljećima, kao prilikom vjerojatnog proputovanja Metodijeva kroz bizantsku Dalmaciju kada je 882. godine posjetio Carigrad. Od ostalih mogućnosti vrlo je vjerojatno da su slavenski svećenici, učenici Konstantina Filozofa i Metodija, potražili utočište među Hrvatima nakon sloma slavenske misije među panonskim Slavenima 874. godine, a svakako su među Hrvate došli nakon smrti Metodijeve u proljeće 886. godine. Posve je sigurno da su se neki slavenski svećenici i preko bizantske Dalmacije vraćali u Carigrad, kao što je vjerojatno da su neki Metodijevi učenici, i u Veneciji prodavani kao robovi, dospjeli na bizantske posjede kvarnerskog otočja i Dalmacije. Osobit prijatelj i zaštitnik ćirilometodske slavenske misije bio je bizantski car Vasilije I. Makedonac, koji je nastojao da se još za života Metodijeva ćirilometodsko slavensko bogoslužje i učenje proširi i među Južne Slavene, pa svakako i među Hrvate u bizantskoj Dalmaciji.
Ova je tema oduvijek trebala povjesnike i filologe, kao i druge medieviste. Danas treba osobito svoje paleoslaviste, koji će, u odsutnosti ranih staroslavenskih spomenika hrvatskih glagoljaša i znatnoj šutnji ćirilometodskih i povijesnih izvora, tekstološkom kritikom glagoljskih tekstova kasnijih razdoblja srednjovjekovlja i nadalje istraživati i vjerojatno potvrđivati ćirilometodske velikomoravske korijene i tradiranost hrvatske srednjovjekovne glagoljaške kulture.
Ključne riječi
Hrčak ID:
14778
URI
Datum izdavanja:
30.9.1988.
Posjeta: 2.983 *