Kroatologija, Vol. 9 No. 1-2, 2018.
Izvorni znanstveni članak
“Mlin, žito, brašno i mekinje”: Accademia della Crusca i povijesna arhitektura hrvatskoga jezika
Zvonko Pandžić
; Wirtschaftsgymnasium Tauberbischofsheim Dr.-Ulrich-Straße 1 97941 Tauberbischofsheim, Deutschland
Sažetak
U ovom se prilogu raspravlja o povijesnim početcima svjesno planiranoga normiranja hrvatskoga jezika na osnovi najbolje razumljivoga i najšire govorenoga štokavskoga dijalekta (status and corpus planning hrvatskoga jezika). To se dogodilo slijedom odluka Tridentskoga sabora (1545.-1563.), kada su kao prototipovi uvedene revidirane latinske liturgijske i paraliturgijske knjige za opću Crkvu, pa su stoga morali biti tiskani i najnužniji priručnici za katolike u Iliriku na njihovu jeziku, prije svega katekizmi i lekcionari, a potom časoslov i propovijedi, tim prije što je uskoro (1582.) bio uveden i novi, gregorijanski kalendar.
Potraga za jednim općim jezikom (lingua generalis) bila je i zbog toga nužna jer su – slično situacijama po cijelom svijetu gdje su djelovali katolički misionari – brojni dijalekti morali biti “natkriveni” jednim zajedničkim književnim jezikom, pa je misionarska lingvistika, a naravno i skupoća tiska u ono vrijeme, i onako tražila, gdje god je postojala relativna srodnost i razumljivost dijalekata, jedinstvenu jezičnu i pravopisnu normu u tiskovinama.
Kompleksni dijalektološki zemljovid u Iliriku uvelike je strukturalno nalikovao onomu u Italiji, zbog čega su tadašnji Hrvati zaduženi za traženje jezičnoga rješenja – što je dosada ostalo neopaženo – slijedili teorijski pristup i praktična rješenja koja je već nudila Accademia della Crusca (1583.) pri stvaranju općega književnoga jezika u Italiji, koja su potom brižno studirali i kopirali. Prvi su se hrvatski rječnici, kao i brojna druga djela, stoga orijentirali, kako autor to ovdje dokumentira, prema jezičnom idealu Akademije Crusca (najljepši dijalekt, “prosijani”, tj. čisti rječnik/jezik), odnosno prema poznatoj normi ostvarenoj u njezinu Vocabolariju (1612.). Prvi moderni rječnik hrvatskoga jezika (Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga, Ancona, 1649./1651.) slijedio je stoga na osnovi brojnih dotada objavljenih i rukopisnih hrvatskih djela kao i “najljepšega dijalekta” ne samo izrijekom načelo Akademije Crusca, nego je najkasnije s njime određen status i usmjeren korpus hrvatskoga književnoga jezika (status and corpus planning), dakle skoro na isti način kako je to u slučaju talijanskoga jezika postigao Vocabolario degli Accademici della Crusca (1612.). Zajedno s brojnim već objavljenim djelima za opću uporabu, prvom hrvatskom gramatikom, a i kasnijom leksikografijom koja je slijedila već trasirani put, daljnje natkrivanje (Überdachung), odnosno ujedinjenje svih hrvatskih dijalekata (unio dialectorum) pri stvaranju jednoga općega književnoga hrvatskoga jezika na osnovi štokavskoga dijalekta i odnosne književnosti, išlo je svojim logičkim putom.
Ključne riječi
Accademia della Crusca; misionarska lingvistika; normiranje hrvatskoga jezika; jezični purizam
Hrčak ID:
224073
URI
Datum izdavanja:
10.8.2019.
Posjeta: 1.121 *