Prethodno priopćenje
https://doi.org/10.3935/zpfz.69.56.03
Je li, doista, uvijek i svuda, sve što nije zabranjeno dopušteno? Pokušaj jedne teorijskopravne kozerije
Zoran Pokrovac
; Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, Hrvatska
Sažetak
I nepravnici i pravnici rado “potežu” argument da je sve što nije zabranjeno dopušteno. Vrhovni sud RH to “pravilo” uzdiže u rang osnovnih načela. Brojni su primjeri naivnog i olakog argumentiranja, i među pravnicima i među nepravnicima, da je sve što nije zabranjeno dopušteno.
Već je Aristotel upozoravao na moguću kontradiktornu suprotnost zapovijedi i zabrane, a povijest njihova pojmovnog odnosa duga je i komplicirana.
S obzirom na slobodu ili bezbroj mogućnosti podijeljenog ponašanja proizlazi da “sve one bezbrojne mogućnosti koje nisu normativno zabranjene jesu pravno dopuštene nužnošću same egzistencije” (Visković). Upravo to je “aksiom slobode, koji dominira pravnim sistemom” i koji nije “logičke, već ontološke, egzistencijalne prirode” (ibid.). Dokazivao sam da samo u modernim pravnim sistemima svako konkretno djelovanje oko čije (ne)dopuštenosti postoji spor može postati predmet sudskog odlučivanja i da su upravo sudovi – u pravilu – dužni odnosno slobodni donijeti konačnu odluku o sporu. Prije konačne sudske odluke svako je konkretno djelovanje i potencijalno dopušteno i potencijalno nedopušteno, odnosno vlada neizvjesnost glede njegove (ne)dopuštenosti. Princip da sve što nije zabranjeno jest dopušteno realistički preformuliran glasio bi: svako konkretno djelovanje koje nije bilo predmet sudske kontrole može biti sudski kontrolirano i može biti zabranjeno ili dopušteno; svako konkretno djelovanje koje je bilo predmet sudske kontrole, a nije zabranjeno, jest dopušteno. Ni tako preformuliran princip nije povijesno univerzalan.
Ključne riječi
načelo sve što nije zabranjeno je dopušteno; neizvjesnost; sudska kontrola; subjektivno pravo
Hrčak ID:
233800
URI
Datum izdavanja:
31.1.2020.
Posjeta: 2.687 *