Izvorni znanstveni članak
Temelji hrvatske filozofske prakse
Mislav Kukoč
; Institut za primijenjena društvena istraživanja, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Diferencirani razvoj hrvatske marksističke filozofije u smjeru tzv. kritičkog, humanističkog neomarksizma zapadnoeuropske provenijenicije, kasnije Oblikovanog kao autonomna orijentacija filozofije prakse, započeo je pedesetih godina suprotstavljanjem doktrinarnom dijalektičkom i historijskom materijalizmu. Pretpostavke, uzroci i razlozi zbog kojih je došlo do toga obrata višestruki su i višeslojni – socijalno-političke, kulturologijske i teorijske naravi.
Razvijena tradicija heterodoksnog i kritičkog pluralističkog mišljenja na hrvatskoj lijevoj intelektualnoj sceni inaugurirana je predratnim »zagrebačkim revizionizmom« neopozitivističke provenijencije Richtmanna i Podhorskog i, šire uzmi, jakim inspirativnim intelektualnim utjecajem Miroslava Krleže i njegova kruga Okupljena oko heterodoksnog »Pečata«.
Rečena heterodoksna duhovna klima jamačno je, na drugoj strani, omogućila iskazivanje građanskih i pluralističkih teorijSkih interesa i nagnuća što su prevladavala na filozofskoj katedri zagrebačkog sveučilišta.
Za razliku od drugih filozofskih središta tadašnje Jugoslavije, u Zagrebu nije bilo afirmiranih zastupnika ortodoksnog dijamat3, pa su se pripadnici mladog marksističkog naraštaja izborili za ekskluzivno pravo usmjeravanja razvoja čitave poslijeratne hrvatske filozofije. U teorijskim i političkim sukobima, prvo sa zastupnicima ortodoksnog marksizma, mahom srbijanskim i slovenskim filozofima, a kasnije i sa srbijanskim neomarksistima, hrvatski praxis-filozofi afirmirali su svoju orijentaciju, najprije na južnoslavenskom prostoru, a zatim i II širim svjetskim relacijama, definitivno potvrdivši teorijsku i kulturologijsku
izdvojenost i autohtonost hrvatsske filozofije prakse.
Ključne riječi
Hrčak ID:
81974
URI
Datum izdavanja:
5.12.1994.
Posjeta: 2.554 *