Sarajevskim atentatom naziva se događaj koji se zbio 28. lipnja 1914. godine u istoimenom gradu, tada austrougarskom, danas bosanskohercegovačkom. Skupina mladih revolucionara rasporedila se po sarajevskim ulicama između novonastalih povorki ljudi kako bi izvršila atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda koji je bio u službenom posjetu Sarajevu. Nakon prvoga neuspješnog pokušaja bacanja bombe na njegov automobil, nešto kasnije atentat uspijeva mladiću Gavrilu Principu koji hitcima iz pištolja ubija prijestolonasljednika i (slučajno) njegovu ženu (Horvat 1967:11). Sarajevski atentat tada je poslužio kao izlika za Prvi svjetski rat (ibid.:12) koji je započeo upravo austrougarskim objavljivanjem rata Srbiji (ibid.:129).

Sto godina nakon toga događaja priča Gavrila Principa nanovo je aktualizirana u pjesmama dvaju alternativnih bendova s područja Bosne i Hercegovine. Prva pjesma, naziva Gavrilo, izašla je 2014. u lipnju kao najavljujući singl albuma Srce uzavrelo mostarskog rock benda Zoster.

Autor teksta i glazbe jest pjevač benda Mario Knezović. 1

Izvor: http://www.muzika.hr/clanak/50712/albumi/zoster-ogolio-svakog-od-nas.aspx (pristup 28. 12. 2015.).

Druga pjesma, Sasvim neobični slučajevi,objavljena je također 2014. godine i to točno na dan obljetnice Sarajevskog atentata – 28. lipnja, a album na kojem se nalazi Sretan rad objavljen je 2015. Autor ove pjesme jest Dječak iz Vode (DiV), točnije Edin Džambić, eksperimentalni rock kantautor iz Brčkoga koji trenutačno živi i stvara u Zagrebu, a projektu DiV naknadno se pridružila i njegova supružnica Ljubica (Lju) Anđelković Džambić. 2

http://djecakizvode.wix.com/div-djecak-iz-vode#!blank/c10kj (pristup 28. 12. 2015.).

Metode korištene u izradi rada.

Metodologija koju primjenjujem u ovom radu 6

Rad je dorađena verzija seminarskog rada napisanog u sklopu kolegija Antropologija društvenog sjećanja pod mentorstvom dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević pri Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (akad. god. 2015./16.). Kao takav, prezentiran je na godišnjem skupu Hrvatskoga etnološkog društva Veliki rat – etnološki, folkloristički i kulturnoantropološki aspekti, 4. ožujka 2016. godine.

Polazište prvog dijela analize (tekstovi pjesama) jest promatranje glazbe kao komunikacije čija ideologija djelomično proizlazi iz umjetničkih namjera muzičkih stvaralaca te iz estetika njihovih muzičkih formi (Frith 1987:19). S time da će ovdje biti analiziran samo tekst, tzv. lakši put interpretacije (Ibid. 227), jer su izostavljeni izvedbeni kontekst i glazba koji su sinergijski povezani s tekstom, te se tekst promatra samo kao književni (Frith, prema Duda 2006:99) pokušavajući iz njega odgonetnuti “društvenu snagu” (Shuker, prema Duda 2006:99).

Druga analiza u radu bavi se komentarima na YouTube mreži koje su ljudi s područja BiH, Hrvatske i Srbije ostavljali na pjesmi Gavrilo. Ova analiza na tragu je tzv. diskurzivne psihologije 8

Diskurzivna se psihologija baš kao i kritička analiza diskursa (engl. critical discourse analysis  – CDA) zanima za upotrebu jezika u društvenim interakcijama, ali njezin cilj nije proučavati promjene u društvenom diskursu općenito nego istražiti kako ljudi koriste dostupne diskurse u kreiranju slike svijeta i identiteta kroz interakcije. U ovom pristupu analizi diskursa pojedinac nije samo proizvod diskursa nego i njegov proizvođač (Jørgensen i Phillips 2002:7).

Analiza diskursa treba imati neku svrhu (Gee 1999:8), a ovdje je ona u službi tumačenja različitih interpretacija G. Principa: zašto i kako do njih dolazi? Odnosno, ono što u ovom radu povremeno nazivam praznim prostorom koji je nastao oko lika i djela Gavrila Principa, može se tumačiti tako da se lacanovski pojam praznog (odnosno lebdećeg) označitelja koji je razvio Laclau pojednostavljeno preslika na G. Principa, pa bi značilo da je on označitelj bez označenog, odnosno njegovo značenje ovisi o diskursu koji će u njega investirati svoje značenje (usp. Laclau 2007:37–40). Upravo takav prazan prostor oko lika i djela Gavrila Principa iskoristili su i sebi prilagodili spomenuti bendovi. No ovdje će biti prikladnije 9

Prazni označitelj dolazi u paru s lebdećim označiteljem i to u diskurzivnoj teoriji hegemonije koju su postavili Laclau i Mouffe u svom čuvenom djelu Hegemony and Socialist Strategy. Lebdeći i prazni označitelj zapravo su ista stvar, samo označavaju različite procese, tj. svaki označitelj je prazan, ali lebdećim se naziva u kontekstu borbe značenjskog punjenja različitih diskursa (Laclau, prema Breglec 2015:5). Odnosno, lebdeći označitelj je ono značenje koje neki diskurs investira u označitelja (Jørgensen i Phillips 2002:27), koje nastoji “pobijediti” u borbi značenjskog punjenja. Uz to, u ovoj teoriji spominju se prošivni bodovi: privilegirani označitelji koji djelomično fiksiraju značenje (Ibid. 28), a predstavljeni su upravo praznim ili lebdećim označiteljima. Razlog zbog kojeg ne promatram Gavrila Principa primarno kao praznog/lebdećeg/privilegiranog označitelja jest što se ta teorija odnosi na hegemoniju društva i tzv. hegemonijske borbe koje nastoje fiksirati lebdeće označitelje. Lebdeći označitelji predstavljaju nemoguće ideale kojima se teži i obično se primjenjuju na “velike” riječi: sloboda, jednakost, pravda, red… [http://gong.hr/media/uploads/gong_ljetna_skola_-_durin.pdf ˙(pristup 1. 7. 2016.)]. Stoga mi se čini da bi bilo previše pojednostavljeno prikazati Gavrila Principa u ovom kontekstu čisto na temelju osnovne definicije, a rad se također ne fokusira na hegemoniju kao temu.

Iako se rock i pop glazba često shvaćaju u dihotomiji (Frith 1987:18) pri čemu se rock tretira kao manje komercijalan, on će se ipak ovdje promatrati kao dio popularne glazbe u širem smislu, jer ono što nju definira jest namjena širokom tržištu. Iako postoje autori koji možda ne stvaraju namjenski za široku masu, stoji činjenica da je njihova glazba dostupna svima. Nitko nije spriječen da posluša jednom objavljenu pjesmu ili album (ibid.:14–15), posebice ako su objavljeni na internetu.

Pjesme koje su u središtu moje analize na poseban način tematiziraju Sarajevski atentat. Riječ je o dva izvođača koji dolaze iz geografski, politički i povijesno različitih bosanskohercegovačkih gradova. Oni su 100 godina nakon atentata odlučili reinterpretirati najslavniji događaj svoje zemlje. Pjesmu Sasvim neobični slučajevi izvodi Dječak iz Vode, točnije Edin Džambić, koji dolazi iz Brčkoga. To je grad u sjeveroistočnom dijelu BiH, ujedno i centar Distrikta Brčko, zasebne administrativno-upravne jedinice u Bosni i Hercegovini koja ne pripada nijednom od dvaju entiteta na koje je ova zemlja podijeljena (Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska). Njime naime upravljaju mjesne i državne vlasti, uz pomoć međunarodne zajednice kao supervizora. 10

https://bs.wikipedia.org/wiki/Br%C4%8Dko (pristup 31. 12. 2015.).

U ovoj analizi stoga donosim izdvojene dijelove tekstova pjesmama pokušavajući ih tumačiti kao dio cjeline, ali opet i odgonetnuti njihovu “društvenu snagu” (Shuker, prema Duda 2006:99) kao pojedinih entiteta koristeći pretpostavljene referencije iz društveno-povijesne stvarnosti, ali i tumačeći pjesničke metafore. Učinit ću to kroz spominjanje sličnosti i različitosti između pjesama koje ću odmah zatim potkrijepiti i objasniti.

Osim zajedničke teme, sličnost pjesama leži i u izmještanju priče. Naime, podaci navode da Princip u to vrijeme nije živio u samom Sarajevu nego je tamo privremeno boravio kod jednog od suradnika u atentatu, a da je rodom iz sela Obljaj u zapadnom dijelu BiH (Pfeffer 1938:27). No u pjesmi Gavrilo njegova majka (kao simbol rodnog mjesta) i život smješteni su u samo Sarajevo (“… zamislite Sarajevo. Ustaj sine, majka zove, doručak na stolu čeka”). Dok u ovoj pjesmi to nije bitno za samu radnju, kod Edina Džambića izmještanje poprima jaču simboliku. Naime, atentat postavlja u rodno Brčko (“Ferdinand nam dolazi, vidovdansku trku sprema usred Brčko Distrikta”). Ovim ludičkim činom Sarajevski atentat čak na tren više nije “sarajevski” iako ga poslije opet “vraća” (“u vihoru strašnog rata usred grada Sarajeva”). Možda ga je smjestio u Brčko upravo zato što tamo i dan-danas vladaju “strane sile”; dakle, ništa se nije promijenilo ni samim Sarajevskim atentatom koji se ponekad predstavlja upravo kao čin borbe protiv stranih sila. Gavrilov čin bio je uzaludan; štoviše, još je više nahranio zapadne negativne stereotipe o Balkanu (Usp. Todorova 2015:198). Tako je nepromjenjivost balkanske sudbine još jedna zajednička paralela ovih pjesama; naime, Knezović navodi da je Gavrilo svojim činom krenuo “na put bez povratka”, a i mi svi zajedno s Gavrilom, štoviše, “još i danas hodimo njime”.

Jedna bitna razlika, naizgled samo formalna, leži u tome što je Džambićeva pjesma napisana kao zaokružena cjelina, sa svojim početkom i krajem, dok Zoster pjesmu samo započinje kao naraciju (“Tog jutra rano je ustao …”) koju ostavlja nedovršenom aludirajući na spomenutu balkansku nepromjenjivu sudbinu. Tekstopisac Mario Knezović u svojoj nedovršenoj naraciji iskorištava prazni prostor oko lika i djela Gavrila Principa, ne zauzima strogo afirmativan ili negativan stav, a ključni stihovi pjesme u središte stavljaju BiH i, čini se, sve njezine stanovnike (“Jer kad se u Bosni plus i minus izjednači. I kad se um pomrači. I niko nikom ništa ne znači”). Nejasna slika oko G. Principa preslikava se na cjelokupnu zemlju sa svoja tri konstitutivna naroda i dva entiteta iako o tome nema eksplicitnog govora. U cijeloj priči ipak je najvažniji pojedinac i njegovi osjećaji (“U svakom slučaju, njegovo srce je ranjivo. U svakom slučaju, srce uzavrelo”).

S druge strane, Edin Džambić u svojoj pjesmi izvrće značenje Gavrila Principa nastavljajući ludičko izmještanje priče s početka pjesme; on G. Principa, inače bosanskog Srbina pravoslavne vjeroispovijesti (ibid.), veže uz pojmove islamske konotacije – Gavrilu u njegovoj priči majka sprema sutliju 11

Sutija – riža na mlijeku.

Mario Knezović, kao što sam rekla, ne zauzima afirmativan ili negativan stav oko Gavrila Principa (“Za jedne on je heroj, a drugima je zločinac. A možda negdje na pola puta, njegova duša luta”), no svjestan je kako je prošlost kojoj pripada i Gavrilo dio kaotične sadašnjosti, a ostavljajući priču nedovršenu kao da nagoviješta nastavak te kaotičnosti. Pjesmom Sasvim neobični slučajevi također se nagoviješta uska veza prošlosti i sadašnjosti, što je direktna posljedica činjenice da sadašnjost utječe na našu percepciju prošlosti, ali i obrnuto: spoznaje o sadašnjosti ovise o našem znanju o prošlosti (Connerton 2004:6). Edin Džambić Gavrila Principa aktualizira u najkontroverznijim stihovima u pjesmi, koji su ujedno i završni, gdje ga rodbinski povezuje s osuđivanim srpskim zločincima i kontroverznim ličnostima: Ratkom Mladićem, porodicom Karadžić te Slobodanom Miloševićem kojeg naziva nadimkom “Slobo” (kao što i Gavrila oslovljava “Gavro”). Džambićeva pjesma jake simbolike ostavlja mjesta za različite interpretacije, a iznijet ću dvije koje gotove stoje u opreci. Prva bi bila da on u ovoj pjesmi intenzivira odnose između Bošnjaka i Srba koristeći pojmove iz islamskog svijeta, s jedne strane, te likove iz novije srpske povijesti, s druge. No umjesto da proziva srpske zločine počinjene nad Bošnjacima tijekom povijesti, on ih smješta u fikcionalni svijet gdje oni to uopće nisu. On kao da se igra, ne sa značenjem Gavrila Principa, nego sa srpskom kolektivnom krivnjom koja možda, po njemu, nije dovoljno izražena, a Gavrilo Princip samo je simptomatični početak cijele priče. Možda zato naziv pjesme jest u množini: Sasvim neobični slučajevi, a ne: Neobičan slučaj Gavrila Principa i Franje Ferdinanda. Njegovo izvrtanje značenja očito uzima u obzir Gavrila kao srpskog junaka koji je ovdje postao antijunakom jer je pobjegao od dužnosti koje mu je nametnula država, ali time je možda postao junakom u tom drugom svijetu jer nije počinio zločin.

S druge strane, Džambićev tekst možemo tumačiti kao kritiku zapadnjačkog (tj. kolonijalnog) diskursa o Balkanu. Ta poveznica počinjala bi upravo s premještanjem atentata u Distrikt Brčko gdje i danas, kako sam spomenula, na neki način strane sile imaju utjecaj. Pritom činjenica da su u pjesmi F. Ferdinand i G. Princip pobjegli na Kosovo ne bi bilo puko provociranje srpskog nacionalizma nego bi Kosovo bilo tu, baš kao što je i sam G. Princip, zbog svoje mitske pozadine koja se temelji na izvrtanju i/ili pojednostavljivanju informacija kako bi više pogodovale srpskom nacionalizmu. 14

https://sh.wikipedia.org/wiki/Kosovski_mit#Prvi_svetski_rat (pristup 4. 7. 2016.).

15

http://www.e-novine.com/intervju/intervju-drustvo/73390-Kosovski-mit-stvorila-elita.html (pristup 4. 7. 2016.).

S obzirom na to da se iz gradiva povijesti sjećam Gavrila Principa kao atentatora na Franju Ferdinanda koji je, iako bosanski Srbin, htio ponajprije ujedinjenje triju većinskih naroda s područja bivše Jugoslavije u jednu državu, iz početka mi nije bilo jasno odakle mjesto za nacionalističke prepirke u komentarima na pjesmi Gavrilo. Odnosno, odakle dolaze drugi tipovi diskursa.

Posegnuvši u dostupne povijesne izvore, odnosno jedine monografije koje sam uspjela pronaći o Gavrilu Principu i Sarajevskom atentatu, otkrivam drugu stranu priče: druge diskurse, kao i razloge za njih. Autori koje sam iščitala, Leo Pfeffer i Slavko Mićanović, nisu povjesničari te im je namjera bila na popularan način predočiti “istinu” oko Sarajevskog atentata. Dok je djelo Lea Pfeffera, inače glavnog suca na optužnici protiv atentatora, usmjereno najviše na sam sudski proces te osuđenike, Mićanovićevo djelo bavi se ponajviše uzrocima i posljedicama Sarajevskog atentata. Slavko Mićanović je književnik, po nacionalnosti bosanski Srbin (baš kao i Gavrilo Princip), a njegova varijanta istine oko priče s Gavrilom Principom prisutna je i u Pfeffera. Oni tvrde da Sarajevski atentat nije bio nikakav nalog srpske države nego je proizašao iz želje pojedinaca okupljenih oko organizacije Mlade Bosne, a potom i Crne Ruke, da se svrgne predstavnik okupatora te da se Jugoslaveni ujedine (Mićanović 1965:224).

Iako su proučavani izvori jednostrani, i ovaj oblik povijesti kao način mišljenja (Connerton 2004:6) pomogao mi je rasvijetliti stvari. Ukratko, te 1914. Bosna i Hercegovina pripadala je Austro-Ugarskoj Monarhiji koja je imala oštre odnose sa susjednom Kraljevinom Srbijom (Mićanović 1965:10). U Hrvatskoj i BiH bila je prisutna jaka mađarizacija (Pfeffer 1938:22), pa se javljalo nezadovoljstvo među narodom, pri čemu je najaktivnija bila omladina. U to vrijeme nastaje pokret Mlada Bosna u Bosni i Hercegovini (ibid.:52) čiji je pripadnik bio Gavrilo Princip. Njezinim osnivačem smatra se Vladimir Gaćinović koji se boravkom u Beogradu pridružio organizaciji Ujedinjenje ili Smrt, poznatijom pod nazivom Crna ruka (ibid.:53). On je radio na uspostavljanju veza između revolucionarno raspoloženih jugoslavenskih omladinaca, kako u Srbiji i BiH tako i u inozemstvu. Glavna obilježja Mlade Bosne bila su antiaustrijski stav i jugoslavenska orijentacija (ibid.:54). Tako je Gaćinović jednom prilikom pisao Gavrilu Principu i Danilu Iliću da organiziraju atentat na Franju Ferdinanda; trenutak kad su saznali da dolazi u Sarajevo nametnuo se sam po sebi kao savršen (ibid.:57). Ovo je bio tek jedan od atentata na tom teritoriju, šesti na području Hrvatske i BiH, 16

https://sh.wikipedia.org/wiki/Mlada_Bosna#Neuspeli_atentat_na_cara_Franju_Josifa_.281910.29 (pristup 2. 1. 2016.).

S obzirom na to da su odnosi između Austro-Ugarske i Srbije bili i prije rata napeti, činjenicu da je upravo 28. lipnja odabran kao datum posjeta Franje Ferdinanda, Srbi u BiH doživjeli su kao neprijateljski čin Austro-Ugarske (Mićanović 1965:85). Naime, upravo je tad srpski nacionalni praznik – Vidovdan, k tomu i prvi nakon Balkanskih ratova gdje su Srbi trebali “slaviti osvećeno Kosovo”. Nakon atentata, uz lokalne vlasti, neprijateljstvu spram Srba pridružili su se i stanovnici Sarajeva – smatralo se da je atentat izraz neprijateljskih osjećaja cijeloga srpskog stanovništva te su bili demolirani mnogi srpski dućani i ustanove u samom Sarajevu (ibid.:132; Horvat 1967:19). Jer iza navodnih naredbi Srbije nije se krila jugoslavenska ideja nego velikosrpska (Mićanović:193–194). A konačna presuda kao da je bila više usmjerena protiv Srbije, a ne optuženih. Iako su se atentatori sami predstavljali kao ljudi koji su znali što žele, na suđenju su ih predstavljali kao fanatike, zavedene ličnosti koje su poslužile drugima za njihove mračne ciljeve (Ibid. 221).

Čini se da je ovakvo dualno shvaćanje prisutno i danas, što uključuje analizirane pjesme: dok Zoster u neutralnijoj slici možda više naginje Gavrilovoj samosvijesti, DiV stihom “delegati javili” inicira da je zapovijed došla odozgo. Također u njegovoj verziji Gavrilo Princip sasvim slučajno pristaje obaviti atentat napivši se (“Mrtav pijan Gavrilo samog sebe ponudi. Delegati shvatiše, Princip će da uradi”). 20

Naravno, ako pjesmu Sasvim neobični slučajevi promatramo isključivo kao kritiku zapadnjačkog diskursa (što je bilo drugo tumačenje koje sam iznijela u analizi), ovim stihovima Džambić upućuje upravo na mišljenje Zapada, a ne nužno svoje.

K tomu, i sama nailazim na dualnosti: uvjerena u verziju koje se sjećam iz udžbeničkih redaka, da je Princip ubio i umro za ideju jedne jugoslavenske nacije, u nasumično odabranom udžbeniku povijesti u knjižnici pronalazim definiciju Mlade Bosne kao prosrpske (terorističke) organizacije koja je željela da se BiH priključi Srbiji, a o jugoslavenstvu ne pronalazim ni riječi (Kolar-Dimitrijević et al. 2004:34). Ova mala epizoda dobro ilustrira da već od teme Sarajevskog atentata u školskim udžbenicima na području bivše Jugoslavije nailazimo na etnocentrične navode o kolektivnoj prošlosti i klice za stereotipe (Koulouri 2002:31) te da i ona govori mnogo toga o međususjedskim odnosima na zapadnom Balkanu.

Kada Gavrilo Princip identificira i predstavlja političke entitete, onda govorimo o njemu kao političkom simbolu (Azaryahu 1999:256) s najmanje trojakim značenjem (koje se grana u potkategorije što ću prikazati u idućim poglavljima). Dok jedni vežu njegov čin s jugoslavenstvom tretirajući takvu ideju, između ostalog, kao htijenje pomirenja na ovim prostorima (primjerice, to je mišljenje njegovih živućih rođaka), 21

http://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/nikola-princip-vreda-kada-kazu-da-je-gavrilo-bio-srpski-nacionalista/zt81l6y (pristup 4. 1. 2016.).

Sažeti uvid u druge tipove diskursa naznačio mi je da se nejasnost oko lika i djela Gavrila Principa očitava i izvan popularne kulture te da se kategorije koje izdvajam u idućem poglavlju, potkrijepljene prije svega YouTube komentarima, s više ili manje sličnosti mogu primijeniti i na druge diskurse, što službene, što neslužbene.

S obzirom na to da je Gavrilo Princip dio povijesti stare 100 godina, mi ga se kao pojedinci ne možemo sjećati, ali on je postao dio naše kulture: medija i povijesti koje učimo u školi. Stoga o njemu možemo pričati u kontekstu kolektivnog pamćenja (Halbwachs, prema Assman 2006:51–52) jer je naše pamćenje o njemu određeno kolektivno, društvenom okolinom. Bolje će to pojasniti distinkcija podvrsta kolektivnog pamćenja koje Assman naziva komunikacijskim i kulturalnim (Usp. Ibid. 59). Princip je živio prije 100 godina, pa u našem sjećanju opstaje putem kulturalnog pamćenja, a to znači da ima čvrsta uporišta u prošlosti koju nam prenose neki autoriteti, tj. osobe koje imaju “punomoć na znanje” (Ibid. 66), pa Principa pamtimo iz dokumentarnih filmova, povijesnih lekcija, enciklopedija itd. S druge strane, komunikacijsko pamćenje pripada određenoj grupi, odnosi se na sjećanja iz recentne prošlosti, to je generacijsko pamćenje koje odgovara sjećanju stvorenom osobnim jamčenim i komuniciranim iskustvom te mu je raspon od tri do četiri generacije (Ibid. 63). Stoga smatram da je G. Princip zbog stigmatizacije Srba oko početka Prvoga svjetskog rata postao simbol njihove žrtve i hrabrosti, pa je proživljeno iskustvo stvoreno oko njegova lika i djela jednostavno prešlo u komunikacijsko pamćenje (koje odgovara krajnjem vremenskom rasponu iz definicije). S druge strane, kod ostalih naroda s područje bivše Jugoslavije, on je prepušten kulturalnom pamćenju; naše znanje o njemu ovisi o autoritetima koji nam ga prenose.

Glazbena scena alternativne (rock) glazbe na prostoru bivše Jugoslavije gotovo funkcionira kao jedna, kao što sam navela: DiV je iz Brčkoga (BiH), a trenutačno živi i djeluje u Zagrebu (RH). Prvi album 2009. godine objavio je u zagrebačkoj diskografskoj kući Slušaj najglasnije. Osim toga, činjenica da je 2015. godine pobijedio na slovenskom festivalu KantFest,a imao je i nekoliko nastupa u Srbiji, govori da njegov opus, iako underground, prelazi državne granice. 25

http://djecakizvode.wix.com/div-djecak-iz-vode#!about/c10fk (pristup 7. 2. 2016.).

S obzirom na to da je danas internet glavni medij tržišta i komunikacije, dostupnost i povezanost glazbene scene još je veća. Internet također omogućuje anonimno komentiranje i iznošenje vlastitog mišljenja, ali i komunikaciju s izvođačem ili drugim slušateljima, a takav je i slučaj s pjesmom Gavrilo na YouTube mreži. Tretiramo ga kao prostor, iako virtualni, jer je aktivni sustvaratelj međuljudskih odnosa, identiteta, pa i zajednica (Gulin Zrnić, prema Vukušić 2011:402). No internet, odnosno društvenu mrežu YouTube, u ovom kontekstu važno je spomenuti kao potrošački oblik popularne kulture. Pjesma Gavrilo u tom je smislu proizvod u diskurzivnoj formi. Tekstopisac pjesme jest pošiljatelj poruke koju je na taj način kodirao,a na publici je da je dekodira (Hall 2006:128), prevede, ponovno preobliči kako bi kruženje proizvoda bilo potpuno. Ako značenje proizvoda ostane nerazumljivo, ne može doći do potrošnje, a ako nije izraženo u praksi, nema učinka (ibid.). Komentari na Zosterovu pjesmu 27

https://www.youtube.com/watch?v=qWwxA8HzjVc (pristup 3. 1. 2016.).

upravo svjedoče pokušaje dekodiranja, a rasprave, koje ponekad prerastaju u svađe, posljedica su žive prakse različitog shvaćanja proizvoda, tj. njegove poruke i samim time posljedica njegova ostvarenja (Usp. Ibid. 129).

Komentari se mogu sadržajno podijeliti u više kategorija. Prva su kategorija komentari koji vide Gavrila Principa kao atentatora/terorista i slično: “Čemu pjesma o atentatoru?” (damnun) 28

Komentare prilagođujem standardnoj transkripciji i ortografiji, izostavljajući također emotikone, ali ostavljam ih u jeziku/dijalektu kojim su napisani ne prilagođavajući ih na hrvatski standardni jezik, a u zagradi navodim nadimak korisnika.

ili “Klasični terorista.” (Ivan Grozni). U tu kategoriju ubrajam i komentare koji Gavrila vide kao čovjeka koji je izginuo za srpski nacionalizam (u nečije tuđe ime) o čemu sam ranije raspravljala, npr.: “Zoster počeo pjevati četničke pjesme hahaha” (grind corer), ili:

Pa naravno da je tada zapamćen kao heroj kada je nakon njegovog atentata uništeno Austrougarsko carstvo, a BiH je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kojom je vladala srpska kraljevska porodica … (damnun).

Ovaj komentar osvrće se na činjenicu da je zaista stvorena zajednica Jugoslavena što je Princip htio, ali je njome vladala srpska porodica, pa je to svejedno realizacija velikosrpske ideje. Idući se komentar pak direktno koncentrira na činjenicu koja je ranije bila raspravljena, a to je da je Gavrilo Princip bio samo marioneta srpskih državnika:

… Princip je bio običan pulen, mladi dječak kojeg su crni umovi crne ruke poslali da uradi nešto za šta su oni imali političku pozadinu, a nisu imali muda sami uraditi. (Ne Dam).

Upravo u taj kontekst smještam i drugu kategoriju komentara – koji zbog srpskog nacionalizma slave Gavrila kao junaka, u njima je vidljiva velikosrpska ideologija. Pritom prvi komentar ne sumnja u prosrpsku pozadinu organizacija okupljenih oko Sarajevskog atentata, spominje i Apisa (Dragutina Dimitrijevića), osnivača Crne ruke, 29

https://hr.wikipedia.org/wiki/Dragutin_Dimitrijevi%C4%87_Apis (pristup 7. 2. 2016.).

te implicira kako su nakon pobjedničkih ratova u mirovnim sporazumima Srbi izgubili i da njihova dominacija tek dolazi. Drugi komentar osvrće se na dominaciju Srba na ovim područjima i njihovu nadmoć nad ostalim narodima koje naziva pogrdnim imenima; u ovom komentaru nije sadržana prognoza srpske dominacije kao u prvom, nego samo prijetnja:

“Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru i plašiti gospodu” Živeo Gavrilo Princip, Mlada Bosna, Apis i Crna Ruka! Braćo Srbi, u dva svetska rata smo pobedili, u dva mira izgubili. Srećan nam Treći Svetski Rat i buduća dominacija! Ili pukovnik ili pokojnik! (Faust Fon Eugen)

Ljudi, mogu oni da pričaju i ustaše i balije i svi šta hoće, ali su Srbi za njih uvijek bili bogovi, a to će i ostati. Srba se boje pa ih zato stalno napadaju, a da se srpski moral i jaka volja otme kontroli satrali bi ih ko Putin Ukrajinu. I zato ove što vrijeđaju srpski narod molim da se poklope i šute. (Milos Dragojevic)

Također je tu zanimljivo komentiranje na ćirilici i/ili primjećivanje zanimljivih podudarnosti sa simbolima pravoslavlja: “A fino traje pjesma. 3:33” (BijeliOblak92;originalno napisano na ćirilici).

Mnogi od ovih komentara funkcioniraju kao protuargumenti u započetim raspravama; dvije najrazvijenije rasprave, koje ovdje zbog bolje preglednosti neću u cijelosti prikazati, izrazito su nacionalističkog naboja. Jedna se rasprava vrti oko odnosa Srba i Hrvata (započeto komentarom da je Zoster hrvatski bend te zašto ga uopće Srbi slušaju) raspravljajući o dominaciji jedne odnosno druge nacije, a druga se rasprava vrti oko odnosa Srba i Muslimana/Bošnjaka u BiH.

Kako bi se ublažili nacionalistički ispadi, javlja se treća kategorija komentara – koji pokušavaju istaknuti Principovo jugoslavenstvo: “Gavrilo se izjašnjavao kao Jugosloven, bio [je] za ujedinjenje svih Južnih Slavena.” [Шон Девлин (Šon Devlin); originalno na ćirilici].

On je bio taj koji jeste spojio taj naš narod i na krvav način spriječio da nas Austrougari i Turci prcaju u sve rupe. Znači, zaustavio je pokolj i stvorio Jugoslaviju. Zaustavio mržnju između naroda Balkana i postao prva žrtva koja je stvorila Jugoslaviju. Jednu naciju. Šta sam misliš zašto je na sličan način počelo svo sranje 90-ih? Moje je mišljenje da se masovna većina prestala osjećati jednom nacijom … (Jass Gasi).

Jass Gasi čak ide toliko daleko da jugoslavenstvo Gavrila Principa proglašava ključnim za bilo kakvu realizaciju takve države nakon 1914. Naziva ga prvom žrtve Jugoslavije, a svi sukobi na ovim prostorima samo su posljedica činjenice da se ne osjećamo kao jedan narod.

Iduću kategoriju čine komentari koji ističu samu Principovu hrabrost i činjenicu da je želio svrgnuti okupatora koji također najčešće imaju funkciju smirivanja započetih nacionalističkih tenzija:

Mene čudi što bi bilo ko u Bosni imao nešto protiv Gavrila… pucao je u čovjeka koji je okupirao tu istu Bosnu, zar ne? Veličaju Ferdina[n]da kao da je imam … (najed ajivul)

… sreća što je bilo i ovakvih kao što je ovaj junak o kome je ova pjesma. Sarajevo treba da bude ponosno svojim najhrabrijim sinom, a ne da ga se naziva teroristom, nije terorizam braniti svoju kuću i svoju slobodu. BUNT! (leonprof100)

Tu bih pridodala kratke odgovore poput “Svi smo mi Gavrilo” (Pekez Igor) ili “Gavrilo Princip je za mene heroj” (Marko Vasilic) te komentare koji citiraju samog Gavrila Principa, npr. Penga Pengic u cijelosti donosi njegovu jedinu zapisanu pjesmu.

U posljednju kategoriju ubrajam ostale neutralizirajuće komentare: oni koji citiraju samu pjesmu ili intervjue Marija Knezovića u kojima navodi da tu nisu važne povijesne okolnosti nego sam Gavrilo kao osoba, te zatim oni koji tvrde da je glazba bitnija te poručuju ostalima da prepirke presele negdje drugdje, od kojih je najpopularniji lakonski komentar “Balkancima ZABRANITI KOMENTARISANJE!” (mustafa omeragic). U ovoj kategoriji zaključno izdvajam komentar s visokom razinom neutraliziranja koji sumira čitavu situaciju objašnjavajući da je umjetnička sloboda (pjesma) kategorija koja bi se trebala promatrati izvan politike:

U slobodnim zemljama izvan totalitarizma, diktatura, vjerskih i ostalih oligarhija postoji nešto što se zove umjetnička sloboda, zato Gavrilo. (Flemming Rassmussenn).

Dakle, komentare sam svrstala u pet kategorija, od kojih prvu čine komentari koji vide G. Principa kao atentatora ili terorista (gdje sam uvrstila i one koji komentiraju sam teroristički čin te one koji ga vide kao posljedicu velikosrpske ideje); drugu kategoriju čine komentari koji ga vide kao srpskog junaka; treću koji ga vide kao čovjeka koji je izginuo i ubio za ideju jugoslavenstva; četvrtu kategoriju čine komentari o Gavrilu kao junaku, ali u smislu da predstavlja malog čovjeka koji se bori za velike stvari, tj. ideale, tu se junaštvo ne iskorištava u druge svrhe kao što je u drugoj kategoriji. Konačno, petu kategoriju nazvala sam neutralnom, a tu su komentari koji žele smiriti čitavu situaciju i naglasiti umjetničku komponentu pjesme Gavrilo. Ovakva se analiza uklapa u početnu tezu da Gavrila Principa možemo tumačiti kao prizmu u kojoj se različiti načini interpretiranja (nacionalne) povijesti križaju, ali i suprotstavljaju zbog svojih ideoloških opozicija (Belaj i Škrbić Alempijević 2014:81).

Razlog zbog kojih sam neke kategorije odvojila kao zasebne (npr. G. Princip kao junak – druga i četvrta kategorija), a neke samo kao potkategorije (npr. G. Princip kao atentator u prvoj kategoriji te Gavrilovo jugoslavenstvo u trećoj kategoriji sa svim pripadajućim potkategorijama) bio je čisto zbog količine ili dominacije samih tih kategorija te lakše preglednosti. Činjenice da bi se ove kategorije dale još više podijeliti, a kako vrijeme prolazi, novi komentari još stižu na postojećoj YouTube stranici, samo svjedoče ambivalentnost Gavrila Principa kao znaka (Peirce, prema Fikfak 2014:8). Odnosno, on nije samo nacionalno određen (pa nećemo raspravljati o njemu samo kao provoditelju velikosrpske ili jugoslavenske ideje) nego je određen i dobno (značenje mu se mijenja s generacijama, zato se javljaju nove kategorije neutralnijeg podznaka) i klasno (različito tumačenje jugoslavenstva).

Ulazak Gavrila Principa u popularnu kulturu promatram kao vid pomirenja s prošlošću. Prestaje biti važno je li on heroj ili zločinac, te koje su bile (in)direktne posljedice njegova čina. Činjenica da je to bilo prije 100 godina dovoljno govori za sebe. Pomirenje s prošlošću znači mirnu sadašnjost, neopterećenu “pravom istinom” koja je ionako nedokučiva i uvijek višedimenzionalna. Popularna kultura prihvaća potencijalno prazna i opća mjesta te se s njima igra, upisujući nova značenja te izvrćući postojeća, kao što i sam Mario Knezović tvrdi u intervjuu o toj pjesmi:

To je neka priča koju znamo svi, ja sam je samo izbanalizirao. Priča ima više slojeva, nekad zvuči preozbiljno, nekad je ironična i to jeste ideja, da se s tim uvijek možeš igrati. Kad sam se rodio, ta priča je postojala i moje je pravo da imam neki odnos prema njoj, ali on nije okoštan, on je uvijek propitivajući. Nije ni za, a ni protiv. Jednostavno je to igra sa nekim općim mjestima. (Mario Knezović) 30

http://www.klix.ba/magazin/muzika/mario-knezovic-kad-je-u-pitanju-nacionalizam-mi-smo-kao-djeca-koja-kasne-u-razvoju/150609067 (pristup 4. 1. 2016.).

S time se igra i Edin Džambić u svojoj pjesmi, ali na veoma pronicljiv i, rekla bih, kontroverzan način, pa je možda olakotna okolnost što je Dječak iz Vode dio underground scene, čisto zbog toga što je tako spriječena oluja burnih reakcija.

Popularnu kulturu u ovom kontekstu također promatram kao poseban oblik reaktiviranja i rekonstrukcije prošlosti i sjećanja. Neka sjećanja naizgled su oduvijek prisutna, i povjesničari ne mogu ljudima predočiti znanstvenu istinu, ali oni nisu jedini koji oblikuju znanje o prošlosti (Brkljačić i Prlenda 2006:9). Ovdje je prikazano kako popularna glazba može oblikovati znanje o prošlosti, reinterpretirati možda već postojeće znanje te kako se u njoj manifestira društveno sjećanje. Gavrilo Princip je primjer junaka (?) koji je utkan u kolektivno pamćenje (Assman i Czaplicka, prema Fikfak 2014:8), a kolektivno se pamćenje hrani upravo novim sadržajem koje crpi iz različitih medija: službenih, javnih i polujavnih diskursa (ibid.), što uključuje i popularnu kulturu.

Iako je možda popularna kultura u stanju izvrtati prijeporna mjesta društvenog sjećanja igrajući se s njima, čini se da njezin potrošački oblik (u ovom slučaju internet i društvena mreža YouTube) za to nije spreman. On postaje mjesto dekodiranja, ali ne jednodimenzionalnog što svejedno ide u korist ostvarenja pjesme (Usp. Hall 2006:129).

Za kraj, Gavrila Principa možemo promatrati kao simbol čitavog Balkana koji se često veže uz rat. A prijašnji stereotipi o Balkanu na koje se ponekad moglo naići kao nazadnom, primitivnom i barbarskom, nakon Prvoga svjetskog rata samo su postali još više fiksirani i prošireni kroz sliku nepromjenjivog Balkana (Todorova 2015:301–302). Dakle, svijet ga vezuje uz rat (kako Balkan tako i Gavrila Principa), dok je zapravo priča mnogo kompleksnija, istina gotovo nedokučiva i kao takva često podložna manipulacijama što u najmanju ruku ilustriraju verbalni sukobi u analiziranim komentarima.