Jedna od najvažnijih tema političkog i ukupnog društvenog života u državi je pitanje ekonomskog rasta. Ekonomska znanost neprestano se bavi modelima ekonomskog rasta, kao i čimbenicima koji ga manje ili više pospješuju. U radu se analizira doprinos institucija, institucijskog okvira i institucijske promjene ekonomskom rastu. Teorija poznaje više vrsta institucija, kao i više mogućnosti njihova nastanka, razvoja i promjene. Često su neformalne institucije značajne barem koliko i formalne institucije, osobito kad se radi o bivšim tranzicijskim zemljama. Hoće li utjecaj institucija na gospodarski rast biti pozitivan ili negativan ovisi o nizu okolnosti, ali prvenstveno ovisi o njihovoj kvaliteti.

Nakon pregleda najvažnijih teorijskih spoznaja o institucijama u radu su prikazane relevantne značajke ekonomskog rasta u Hrvatskoj i odabranim članicama EU-a. Potom se temeljem znanstveno prihvaćenih pokazatelja kvalitete institucija analizira koje institucije najznačajnije djeluju na ekonomski rast u Hrvatskoj i odabranim članicama EU-a te se analiziraju načini njihovog djelovanja. Institucije imaju značajan utjecaj na stanje gospodarstva Hrvatske i odabranih članica EU-a, a institucijska promjena pokazuje se kao značajna determinanta ekonomskog rasta. Vrijeme gospodarskog uzleta stvara Hrvatskoj pogodno okruženje za institucijski rast, odnosno za poboljšanje kvalitete institucija i dostizanje razvoja kojeg imaju institucije u odabranim članicama EU-a.

Istraživanja koja proučavaju utjecaj institucijske razvijenosti i kvalitete institucija u posljednjih desetak godina doživjela su procvat, a neka od najznačajnijih prezentirana su u nastavku ovoga poglavlja. Većina se istraživanja utjecaja institucija na ekonomski rast i razvoj temelji na analizama vremenskih presjeka, što znači da su korišteni podatci mnogih zemalja za samo jedan period, iako taj period može biti i prosječni prosjek više godina. U posljednje vrijeme sve se češće koriste analize temeljene na vremenskim nizovima, prvenstveno kod analiziranja zemalja u razvoju zbog velike nestabilnosti njihovih stopa rasta u dužem vremenskom periodu (Pritchett, 1998: 23) .

Istraživanja koja analiziraju utjecaj institucija na gospodarski rast potvrđuju da utjecaj postoji i da ga se može izmjeriti, no različiti su zaključci kada je u pitanju značaj tog utjecaja kao i čimbenici koji dovode do rasta institucija, a onda i do gospodarskog rasta. Većina autora, u nastavku, naglašava zaštitu vlasničkih prava, političke slobode, kvalitetnu i dobru vladu, razinu političke stabilnosti.

Barro (1991) je proveo prvo istraživanje uloge institucijske kvalitete u dugoročnom rastu na primjeru 98 zemalja u kojem je dokazao pozitivnu vezu institucijske kvalitete i ekonomskog rasta.

Usavršavanje pokazatelja dovelo je do uvođenja subjektivnih pokazatelja koje su u svojim istraživanjima uključili Mauro (1995) te Knack i Keefer (1995) . Oni su kod ocjenjivanja institucija prvi uključili sljedeće pokazatelje: BERI – Business Environment Risk Intelligence, ICRG – International Country Risk Guide, te BI – Business International. Mauro je utvrdio statistički značajnu vezu institucija s investicijama i ekonomskim rastom, a Knack i Keefer pokazali su da rast i kvaliteta institucija dovodi do većih stopa rasta BDP-a.

Chong i Calderon (2000) uočili su kauzalnost za koju su utvrdili da je dvosmjerna te da institucije potiču rast, ali i da rast dovodi do nastanka novih, boljih institucija. Autori su dokazali da je utjecaj institucija na ekonomski rast veći u siromašnim zemljama.

Istraživanje Rodrika, Subramaniana i Trebbia (2002) pokazalo je da značaj kvalitete institucija za gospodarski rast nadmašuje značaj zemljopisnog položaja i razine integracije zemlje. Pri tome su institucije mjerili vladavinom prava i zaštitom vlasničkih prava. Dokazali su veliku važnosti institucija za gospodarski rast.

Vrlo opsežno istraživanje Kaufmanna, Kraaya i Zoido-Lobatona (1999) provedeno je na preko 150 zemalja i pruža empirijske dokaze o snažnoj uzročnoj vezi između institucija i boljih ekonomskih rezultata. Promatrajući više od 300 pojedinačnih pokazatelja institucija sublimiranih u šest glavnih grupa zaključili su da bolje institucije dovode do boljih ekonomskih rezultata.

Vijayaraghavan i Ward (2001) istraživali su vezu institucijske infrastrukture i stopa ekonomskog rasta među 43 zemlje, došavši do zaključka da su za ekonomski rast najvažnije institucije zaštite vlasničkih prava i veličine vlade.

Bassanini, Scarpetta i Hemings (2001) su proučavajući gospodarski rast na primjeru OECD zemalja došli do zaključka da uloga institucija može biti pozitivna i negativna. Pozitivna jer na gospodarski rast djeluju inovacije, makroekonomsko okruženje, trgovinska otvorenost i razvijenost financijskih tržišta, a što je rezultat djelovanja dobrih institucija. Negativan je utjecaj kod loših institucija gdje stroga regulativa i administrativna ograničenja na efikasnost tržišta rezultiraju negativnim utjecajem na ukupni gospodarski rast. Razlika u kvaliteti institucija utjecat će na razliku u gospodarskom rastu.

Roy i Tisdell (1998) zaključuju u svojim istraživanjima da su dobre institucije neophodne za održivi razvoj te da je vrlo bitna njihova implementacija i inkorporacija u društvo. Smatraju da se načini implementacije ne smiju usvajati i kopirati od drugih jer nešto što je uspješno u jednom društvu ili u jednom vremenu ne mora nužno biti uspješno u nekim drugim okolnostima.

Meon i Weill (2003) nalaze da su bolje institucije povezane s većom makroekonomskom učinkovitošću, a da najveći utjecaj imaju institucije vladavine prava i učinkovitosti vlada. Vladavina prava je institucija koja će u svakoj državi imati važan utjecaj na ekonomske rezultate i zato je treba poticati, ali svaka država treba razvijati svoj zakonodavni i institucijski okvir prilagođen specifičnoj situaciji, dostignutom stupnju razvoja i neformalnim institucijama koje u državi vladaju.

Takva razmišljanja potvrđuje istraživanje Davida i Macha (2006) koji su na primjeru Švicarske dokazali da je Švicarska razvojem svog puta, umjesto kopiranjem tuđeg puta institucijske promjene, postigla ekonomski uspjeh.

Ulubasoglu i Doucouliagos (2004) istražujući vezu institucija i ekonomskog rasta na modelu od 119 zemalja pronalaze da postoje značajni ukupni izravni i neizravni učinci političkih i ekonomskih sloboda na ekonomski rast.

Acemoglu (2004) 7

(Acemoglu, Johnson i Robinson 2004) ; Radovi Darana Acemoglua dali su velik doprinos istraživanju institucija i njihovom doprinosu gospodarskom rastu i razvoju. Cf. također: (Acemoglu, Johnson i Robinson 2005:549-575) gdje autori istražuju izvore rasta u Europi od 1500. do 1850. godine

U drugom istraživanju Acemoglu (2005) istražuje jesu li pogrešne i neodgovarajuće makroekonomske politike nekih zemalja (npr. visoka inflacija, velik proračunski deficiti i nerealni tečajevi) dovele do makroekonomskih nestabilnosti i sporog rasta ili je tome nešto drugo uzrok. On smatra da su zemlje s takvim makroekonomskim politikama imale slabe institucije. To uključuje i neučinkovitost po pitanju zaštite vlasničkih prava za investitore, koje je pogodovalo rasprostranjenosti korupcije i visokom stupnju političke nestabilnosti. Po njemu su pogrešne makroekonomske politike simptomi postojećih institucijskih problema, a ne glavni uzrok nestabilnosti. Prisutni institucijski problemi odražavaju se na gospodarstvo putem brojnih kanala, kako mikroekonomskih, tako i makroekonomskih. Prema tome, uzrok sporog rasta leži u institucijama, a makroekonomske politike koje ne dovode do rasta njihova su posljedica.

Algan i Cahuc (2010) naglašavaju važnost zakonodavnog okvira koji je ključan u razvoju i oblikovanju povoljnog institucijskog okruženja koje generira ekonomski rast.

Easterly (2013) ističe da je ekonomski rast uvijek i svugdje rezultat investicijske aktivnosti, a da je investiranje uvjetovano povoljnim uvjetima koje stvaraju razvijene institucije.

Goes (2015) povezuje institucijsku kvalitetu s razinom bruto domaćeg proizvoda po stanovniku i zaključuje da razvijenije države, odnosno one s višim razinama bruto domaćeg proizvoda po stanovniku, imaju razvijenije i kvalitetnije institucije od država koje imaju niže razine BDP-a po stanovniku.

Comin i Mestieri (2016) istražujući razloge vremenskog jaza kod usvajanja novih tehnologija između bogatih i siromašnih država dolaze do zaključka da države s visokorazvijenim institucijama, koje efikasno štite vlasnička prava, brže usvajaju nove tehnologije u svoje ekonomske sustave, koje u konačnici imaju dalekosežne učinke na dugoročni ekonomski rast.

Iako su istraživanja o utjecaju institucijske razvijenosti na ekonomski rast brojna, autori se slažu u jednome, a to je da utjecaj institucija na ekonomski rast postoji.

Kada se govori o stanju hrvatskoga gospodarstva danas, ne može se izbjeći rasprava o nedavnoj svjetskoj financijskoj krizi čiji su se učinci osjetili u svim zemljama, pa i u Hrvatskoj. Hrvatska je dugi niz godina ostvarivala negativne stope ekonomskog rasta, a zbog strukturnih problema oporavak gospodarstva bio je dugačak i otežan. U grafikonu 1 prikazana je stopa rasta BDP-a po godinama.

Grafikon 1.

Realne stope rasta hrvatskog bruto domaćeg proizvoda

Doprinos institucija i institucijske promjene koja bi pridonijela ekonomskom i ukupnom rastu Republike Hrvatske očekuje se prvenstveno od temeljnih institucija kao što su ustav ili vladavina prava. One su prve koje trebaju pridonositi političkoj stabilnosti, sprječavati korupciju, poboljšavati efikasnost javnog sektora i štititi prava vlasništva od protupravnog prisvajanja privatnih osoba ili vlade. Snažne institucije utječu na više razine dohotka po stanovniku jer oblikuju uvjete za investicije, tehnološki napredak i rast. Napredne ekonomije počivaju na snažnim institucijama kao što su vladavina prava, provedba ugovora i pravo vlasništva. Društva sa slabim ili lošim institucijama dugoročno sporije rastu, a u njima je prisutan i problem s kontinuiranim promjenama.

Tamo gdje je korupcija i prisvajanje privatnog vlasništva uobičajeno, povrat na investicije je smanjen, a moguće i da ga uopće nema. Nepovoljno institucijsko okruženje u državi, misleći prvenstveno na nedostatak vladavine prava, odrazit će se na gospodarstvo pa će se tako razvijati one aktivnosti gdje opasnost od gubitka ili izvlaštenja donosi najmanje štete. U takvim društvima razvijaju se aktivnosti koje su radno intenzivne, dok su kapitalom i znanjem intenzivna poduzeća u najvećoj mjeri u domeni države i njezinih agenata.

Države sa sigurnim vlasničkim pravima bit će privlačnije za investiranje u fizički kapital i u ljudske potencijale od onih gdje su ta prava nejasna ili nedovoljno zaštićena. Fizički kapital i ljudski potencijali učinkovitije će se koristiti tamo gdje je vlasništvo sigurno. Sigurnost da će država štititi i stajati iza svakog oblika vlasništva i da država zbog raznih razloga, poput pada proračunskih prihoda, pritisaka javnosti, promjena u vladi ili promjena u vladinim društvenim i ekonomskim prioritetima i slično neće odbacivati ili ne priznavati ugovore, povećava sigurnost, smanjuje rizike i snižava transakcijske troškove. Također, za privlačenje kapitala i za ekonomski rast bitno je da ne postoji rizik od izvlašćivanja ili prisilne nacionalizacije.

Jedan od mogućih načina mjerenja razine zaštite prava vlasništva je Međunarodni indeks prava vlasništva – IPRI – International Property Rights Index. IPRI je kompozitni indeks koji uspoređuje 127 država u razini zaštite vlasništva, fizičkog i intelektualnog. Analize se rade istražujući zakonodavni i politički okvir te analizirajući provođenje i primjenu zakona. Premda se radi o objektivnom indeksu kojem su izvor podatci Svjetska banka, Svjetski gospodarski forum te druge međunarodne organizacije, indeks ne može u sebi sadržavati specifične karakteristike koje se odnose na svaku pojedinu državu. Najveća moguća vrijednost indeksa je 10,0 koja označava najjaču razinu zaštite vlasničkih prava, a najmanja 0,0 što bi značilo da u toj zemlji uopće ne postoji zaštita prava vlasništva. Na grafikonu 4 prikazan je rang zemalja prema IPRI pokazatelju.

Grafikon 4.

Izabrane države prema IPRI pokazatelju za 2017. godinu

Dok se tematikom gospodarskog rasta ekonomska znanost bavi kroz vrlo dugo razdoblje, institucije su se u središtu interesa znanstvenika pojavile prije relativno kratkog vremena. No, i u tom relativno kratkom vremenu pruženo je nebrojeno dokaza o izravnom utjecaju institucija na ekonomski rast. Brojni se autori slažu da je kvaliteta institucija jedna od značajki gospodarskog rasta.

Analizirajući karakteristike gospodarskog rasta u Hrvatskoj i odabranim članicama EU-a može se zaključiti da je rast u Hrvatskoj bio temeljen na krivim pretpostavkama, odnosno da je najvećim dijelom temeljen na potrošnji koja je bila generirana visokim rastom vanjskog duga. Posljedice takve ekonomske politike jasno su se vidjele u vrijeme višegodišnjeg pada gospodarstva.

Uspoređujući institucijsku razvijenost Hrvatske i odabranih članica EU-a sa značajkama njihovog gospodarskog rasta, autori nalaze da postoji značajan prostor za poboljšanje kvalitete institucija u Hrvatskoj. Pomaci u razini zaštite vlasničkih prava, ali prvenstveno u općoj razini vladavine prava, dovest će do viših stopa gospodarskog rasta. Predvidivost sustava, odnosno postojanje jasnih i nedvosmislenih pravila koja jednako vrijede za sve sudionike u izravnoj su vezi s ekonomskim rastom. Institucije se pokazuju kao neizostavna determinanta ekonomskog rasta Hrvatske.

Autori posebno naglašavaju da Hrvatska pri implementaciji institucijske promjene mora biti vrlo oprezna i zapravo sama izabrati mjere, načine njihove primjene te dinamiku jer je zbog specifičnosti sustava moguće da kopiranje tuđeg modela implementacije ne poluči željene rezultate. U tom smislu, potrebna su daljnja istraživanja koja će pružiti odgovore na ta otvorena pitanja.