Europsko i hrvatsko zakonodavstvo iz klimatsko energetskog područja, određeno je ciljevima i direktivama temeljenim na Prvom klimatsko energetskom paketu 2020. ( poznatom i kao 20-20-20), potom klimatsko energetskom okviru 2030. i odlukama Pariškog sporazuma iz 2015. Temeljni cilj Pariškog sporazuma je zadržavanje porasta globalne prosječne temperature ispod 2°C do kraja stoljeća u usporedbi s temperaturom iz predindustrijskog razdoblja. Istodobno, kratkoročni cilj je ograničiti porast globalne prosječne temperature na 1,5°C. Postavljeni cilj u osnovi predstavlja obavezu smanjenja emisija stakleničkih plinova koji su, prema mišljenju većine znanstvenika, najodgovorniji za globalno zatopljenje. Najčešći staklenički plinovi, ako zanemarimo vodenu paru, su ugljikovog dioksid, metan i didušikov oksid. Istodobno, u naftnoj industriji poglavito govorimo o smanjenju emisije ugljikovog dioksida - CO2. Stoga globalno smanjivanje emisije stakleničkih plinova u osnovi znači smanjenje emisije CO2, koji ponajprije nastaju spaljivanjem fosilnih goriva.
EU and Croatian climate and energy legislation incorporates objectives and directives based on the first, 2020 Climate and Energy Package (also referred to as 20-20-20 by 2020), the 2030 climate and energy framework, and the 2015 Paris Agreement. The main aim of the Paris Agreement is keeping the average global temperature rise this century below 2°C above pre-industrial levels while the short-term objective is to limit the increase to 1.5°C. Broadly speaking, this goal is the obligation to reduce greenhouse gas emissions, which, according to majority of scientists, are the main cause of the global warming. The most common greenhouse gases (if we exclude water vapour) are carbon dioxide, methane and nitrous oxide, but in the oil industry we primarily talk about reducing CO2 emissions. Therefore, in general, global reduction in greenhouse gas emissions means reduction in CO2 emissions, which come primarily from burning fossil fuels.
Djelatnost i poslovanje naftnog sektora određuje, obrazlaže i usmjerava postavljajući ciljeve, veliki broj zakona, uredbi, pravilnika na nacionalnoj i europskoj razini, kao i najbolje prakse i procedure s globalne svjetske razine. U ovom preglednom članku biti će obrađene, bez pretenzija da se kaže sve, važnije (po autoru) i u ovom vremenu nezaobilazne zakonodavne postavke zaštite okoliša, ublažavanja i usporavanja klimatskih promjena kao i povećanja energetske efikasnosti i uštede energije. Cilj rada je na jednom mjestu jednostavno obraditi više tema te upoznati čitatelje o zahtjevima koji će definirati naftnu djelatnost u nadolazećoj dekadi. Europsko i hrvatsko zakonodavstvo iz klimatsko energetskog područja, određeno je ciljevima i direktivama temeljenim na Prvom klimatsko energetskom paketu 2020 (poznatom i kao 20-20-20), Klimatsko energetskom okviru 2030. i odlukama Pariškog sporazuma COP 21* iz 2015. (stupio na snagu studeni 2016.). Temeljni i najvažniji dugoročni cilj, Pariškog sporazuma je zadržavanje porasta globalne prosječne temperature ispod 2°C do kraja stoljeća u usporedbi s temperaturom iz predindustrijskog razdoblja. Kratkoročni cilj je ograničiti porast globalne prosječne temperature na 1,5°C. Pariški sporazum postavio je obavezu pripreme provedbenih akcija i procedura za postizanje dogovorenog cilja (COP24 Katowice 2018.) kao i provjere o postignućima svakih pet godina, uz mogućnost povećanja obaveza za potpisnike sporazuma. Postavljeni cilj u osnovi predstavlja obavezu smanjenja emisija stakleničkih plinova („GreenHouse Gas/GHG emissions“) koje su, prema mišljenju većine znanstvenika, najviše odgovorne za globalno zatopljenje. Najčešći staklenički plinovi, ako zanemarimo vodenu paru, su ugljikovog dioksid, metan i didušikov oksid, ali u naftnoj industriji poglavito govorimo o smanjenju emisije ugljikovog dioksida/ CO2. Stoga, globalno smanjenje emisije stakleničkih plinova znači smanjenje emisije CO2, koji nastaju ponajprije spaljivanjem fosilnih goriva. ■ 20 % manje stakleničkih plinova u usporedbi s 1990. ■ 20 % udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj potrošnji. ■ 10 % udjela obnovljivih izvora energije u svim oblicima prijevoza. ■ 20 % manja potrošnja energije do 2020. (u odnosu na očekivanu potrošnju 2020.). *21. zasjedanje Konferencije stranaka (Conference of the Parties COP 21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC). EU ratificirala sporazum listopad 2016., RH ratificirala sporazum ožujak 2017. Već je Kyoto protokol (1997., stupio na snagu 2005.) sa svoja dva cilja /etape postavio zahtjev za smanjenje emisije stakleničkih plinova u cilju usporavanja klimatskih promjena. Pariški sporazum je zahtjev potvrdio i neizravno ograničio kroz nadzor porasta prosječne temperature. Kako je Kyoto protokol