U radu su prikazana razmišljanja na temu osnovnih aspekata energetske tranzicije koja je započela i kreće se u smjeru proizvodnje i korištenja energije bez štetnih emisija (ponajprije CO2). Prikazani su rezultati provedenih analiza o načinu budućeg zadovoljenja energetskih potreba Republike Hrvatske do 2050. godine, uz poštivanje preuzetih obaveza o smanjenju emisija, povećanju energetske učinkovitosti i očuvanje sigurnosti opskrbe. U promatranom se razdoblju očekuje smanjenje neposredne potrošnje energije, pri čemu se mijenjaju udjeli korištenih energenata, dok se smanjuje upotreba tekućih goriva, raste udio električne energije. Pri tome umjesto kućanstava, sektor prometa postaje energetski najintenzivniji sektor potrošnje, a raste i udio usluga i industrije. Uvoz energije i energenata se smanjuje i vlastita opskrbljenost raste za oko 15% u odnosu na sadašnju. Električna energija se do kraja razdoblja proizvodi uglavnom iz obnovljivih izvora (preko 85%), a ukupna snaga elektrana se povećava za oko 2.5 puta u odnosu na današnje kapacitete. Velike promjene u infrastrukturi i korištenim energentima zahvaćaju i sektor prometa. Opredjeljenje da se emisije stakleničkih plinova u Republici Hrvatskoj smanje do 2050. za skoro 75 %, u odnosu na 1990. godinu je veliki izazov koji podrazumijeva i snažan tehnološki razvoj u naredne tri decenije. Smatra se da važnu ulogu u ostvarenju energetske tranzicije mogu imati i nove tehnologije proizvodnje vodika, metana i tekućih goriva iz električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora (Power to gas i Power to liquids). Predloženi način tranzicije ne predstavlja samo izazov nego nosi i potencijal gospodarskog rasta.
The paper presents reflections on main aspects of the energy transition which has started and is progressing towards production and consumption of energy without harmful emissions (primarily CO2). It gives an overview of results of analyses how energy needs of Croatia will be met until 2050, while adhering to assumed obligations to reduce emissions, increase energy efficiency and maintain the security of supply. During the period considered it is expected to witness a decrease in immediate energy consumption, where the shares of energy products in total consumption change: while the use of liquid fuels declines, the share of electricity rises. Instead of households, transport becomes the most energy intensive sector, and the respective shares of services and industry in consumption are increasing. The import of energy and energy products is lower and supply from own sources is by 15% higher than today. By the end of the period considered electricity is mostly generated from renewable sources (over 85%), and the total installed capacity of power generation plants is by 2.5 times higher than today. Significant changes in infrastructure and energy products are also noticeable in the transport sector. Commitment to reduce greenhouse gas emissions in Croatia by almost 75% when compared to 1990 levels by 2050 is a huge challenge which also implies robust technological development in the next three decades. It is considered that new power to gas and power to liquids technologies using electricity generated from renewable sources can also play an important role in the energy transition. The proposed manner of the transition does not only pose a challenge but also offers a potential for economic development.
Iza nas, Hrvatske i EU, je razdoblje pred-tranzicije energetskog sektora, koje je poslužilo da se provjere određene politike, njihovi dometi i ograničenja. To je također i vrijeme razvoja novih tehnologija koje mogu imati značajnu ulogu u tranziciji (posebno sunce i vjetar). Prije petnaestak godina tehnološki potencijal obnovljivih izvora, izuzev klasičnih hidroelektrana, je bio skroman i skup, i njegova implementacija nije bila moguća bez značajne financijske potpore. To je vrijeme kada je politička odlučnost bila veća nego sam tehnološki potencijal, pa je prevladala administrativni koncept obveznosti implementacije pojedinih tehnologija. Namjere su bile pozitivne, trebalo je pokrenuti korištenje obnovljivih izvora i onda kada je proizvodnja energije iz obnovljivog izvora bila gotovo jednaka utrošenoj energiji za proizvodnju. Za poticanje korištenja obnovljivih izvora energije osmišljen je model Feed in tarifa, jednostavni i efikasni mehanizam poticanja izgradnje obnovljivih izvora. S izgradnjom obnovljivih izvora pokrenut je tehnološki razvoj i konkurencija proizvođača opreme. Da bi se sve to ostvarilo, potrebna je bila financijska potpora koja se realizirala prikupljanjem posebnih naknada od kupaca električne energije na svaki kupljeni kWh i nadoknađivanjem proizvođačima obnovljivih izvora razliku između ugovorene i tržišne cijene. Sa stanovišta investitora, financijera i proizvođača opreme model Feed in tarifa je bio idealan, smanjio je rizik investiranja i omogućio investiranje i razvoj tehnologija. Prednosti tog sustava poput sigurnosti ulaganja, financiranja i prodaje opreme ujedno predstavljaju i slabu stranu tog modela. To je uzrokovalo tromost sustava i sporo prilagođavanje promjenama na tržištu što je dovelo do toga da EU ima najskuplju energiju iz obnovljivih izvora. Neke zemlje pokušale su učiniti sustav dinamičnim i postaviti tarife u korelaciju s tehnološkim razvojem, smanjujući tarife na godišnjoj, polugodišnjoj ili mjesečnoj razini. Hrvatska je imala tromi mehanizam, pa su obnovljivi u Hrvatskoj viši nego u razvijenim zemljama EU koje su imale dinamični sustav. Neke zemlje su pribjegle jednostranom smanjenju ugovorenih tarifa, što je izazvalo veliki broj sporova između investitora i država. U arbitražama koje su pokrenute za projekte obnovljivih izvora, temeljem Europske energetske povelje, iskristalizirala su se dva stava: • Investitori koji primaju potporu moraju biti svjesni da razina potpora ovisi o mogućnostima zemlje, • Država koja daje potporu mora voditi računa da se jednostranim odlukama ne može dovesti u pitanje opravdanost investicije. Analiza obnovljivih izvora u razdoblju 2007.-2017. pokazala je da su cijene bile visoke i da je sustav bio trom te se nije prilagođavao tehnološkom razvoju. Najveća izgradnja je ostvarena kod vjetroelektrana (637,80 MW), biomase (76,95 MW), zatim sunca (53,43 MW) i bioplina (43,73 MW). Vrlo česti su prigovori da je Hrvatska 'zemlja sunca' te da je trebalo više forsirati korištenje energije sunčeva zračenja. U proteklom razdoblju cijena proizvodnje iz vjetroelektrana bila je oko 0,76 kn/kWh, a iz sunca 2,19 kn/kWh. Da bi se pokrili troškovi potpore svaki građanin plaća naknadu od 10,5 lp/kWh. Iz usporedbe ostvarenih cijena, a u slučaju da je izgrađeno jednako elektrana na sunce kao vjetroelektrana, svaki građanin bi trebao plaćati više od 20 lp/kWh. Ključni problem pred-tranzicije je što su klimatska i energetska politika promatrane kao dvije odvojene politike bez jasnog ekonomskog integratora. Kako je cijela energetska tranzicija motivirana klimatskim ciljevima, nužan je ekonomski integrator koji povezuje dvije politike. Upravo se naknada za emisije CO2 nameće kao logičan izbor, s obzirom da pravi ekonomsku razliku između pojedinih izvora energije, a njenom visinom se može odrediti dinamika procesa tranzicije. U transformaciji energetskog sektora u sektor niskih, a u budućnosti i nultih emisija stakleničkih plinova, sudjelovat će svi sektori energetske potrošnje i proizvodnje, kao i sustavi koji energiju i energente prenose i dopremaju kupcima. U svojoj transformaciji energetski sustavi moraju i dalje ispunjavati svoju osnovnu svrhu, a to je sigurna opskrba energijom i energentima svih kupaca, po prihvatljivim cijenama i uz minimalan utjecaj na okoliš. Glavne strateške odrednice promjena u energetskom sektoru su: • Osnažiti energetsko tržište kao nosivu komponentu razvoja energetskog sektora. Ključni ekonomski mehanizam za kontrolu brzine tranzicije predstavljaju cijene emisijskih jedinica. • Potpuno integrirati energetsko tržište u međunarodno tržište energije, tehnologija, istraživanja, usluga, proizvodnje. • Ojačati sigurnost opskrbe energijom povezivanjem energetske infrastrukture. • Povećati energetsku učinkovitosti u svim dijelovima energetskog lanca (proizvodnja, transport/prijenos, distribucija i potrošnja svih oblika energije). • Kontinuirano povećavati udio električne energije u neposrednoj potrošnji energije (jer ona može zamijeniti fosilna goriva u mnogim primjenama). • Kontinuirano povećavati proizvodnju električne energije sa smanjenom emisijom stakleničkih plinova – prvenstveno iz OIE. • Razvoj temeljiti na komercijalno dostupnim tehnologijama, posebno iskorištavanju energije sunca i vjetra. • Financijske potpore usmjeriti na razvoj biogospodarstva i održivog gospodarenja otpadom, na istraživanja, pilot i demonstracijske projekte. • Osigurati fondove za smanjenje rizika za zahtjevne tehnologije i granično komercijalne tehnologije.