<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?> <!DOCTYPE article PUBLIC "-//NLM//DTD JATS (Z39.96) Journal Publishing DTD with OASIS Tables with MathML3 v1.1 20151215//EN" "JATS-journalpublishing-oasis-article1-mathml3.dtd">
<article article-type="research-article" xml:lang="en" dtd-version="1.1"
  xmlns:xlink="http://www.w3.org/1999/xlink" xmlns:mml="http://www.w3.org/1998/Math/MathML">
  <front>
    <journal-meta>
      <journal-id journal-id-type="doi">10.31724/rihjj.45.1.1</journal-id>
      <journal-title-group>
        <journal-title xml:lang="hr">Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i
          jezikoslovlje"</journal-title>
        <abbrev-journal-title>RIHJJ</abbrev-journal-title>
      </journal-title-group>
      <issn pub-type="ppub">1331-6745</issn>
      <issn pub-type="epub">1849-0379</issn>
      <publisher>
        <publisher-name xml:lang="hr">Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje</publisher-name>
        <publisher-name xml:lang="en">Institute of Croatian Language and
          Linguistics</publisher-name>
        <publisher-loc>Ulica Republike Austrije 16, HR-10.000 Zagreb <email
            xlink:href="rasprave@ihjj.hr">rasprave@ihjj.hr</email>
          <ext-link xlink:href="http://ihjj.hr/">http://ihjj.hr/</ext-link>
        </publisher-loc>
      </publisher>
    </journal-meta>
    <article-meta>
      <article-id pub-id-type="doi">10.31724/rihjj.45.1.1</article-id>
      <article-categories>
        <subj-group subj-group-type="heading" xml:lang="hr">
          <subject>Izvorni znanstveni članak</subject>
        </subj-group>
        <subj-group subj-group-type="heading" xml:lang="en">
          <subject>Original scientific paper</subject>
        </subj-group>
      </article-categories>
      <title-group>
        <article-title xml:lang="hr">Časopis Naš jezik u kontekstu hrvatskoga jezikoslovlja prve
          polovice 20. stoljeća<xref ref-type="fn" rid="fn1">1</xref></article-title>
        <trans-title-group>
          <trans-title xml:lang="en">The Journal Naš jezik in the Context of Croatian Linguistics in
            the First Half of 20th Century</trans-title>
        </trans-title-group>
      </title-group>
      <contrib-group>
        <contrib contrib-type="author" corresp="yes">
          <contrib-id/>
          <name>
            <surname>Baraban</surname>
            <given-names>Borko</given-names>
          </name>
          <email xlink:href="bbaraban@unios.hr">bbaraban@unios.hr</email>
          <xref ref-type="contrib" rid="cor1">*</xref>
          <xref ref-type="aff" rid="aff1">1</xref>
        </contrib>
        <contrib contrib-type="author" corresp="yes">
          <contrib-id/>
          <name>
            <surname>Jozić</surname>
            <given-names>Željko</given-names>
          </name>
          <email xlink:href="zjozic@ihjj.hr">zjozic@ihjj.hr</email>
          <xref ref-type="contrib" rid="cor2">*</xref>
          <xref ref-type="aff" rid="aff2">2</xref>
        </contrib>
        <aff id="aff1">
          <label>1</label>
          <institution xml:lang="hr">Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta J. J. Strossmayera
            u Osijeku</institution>
          <institution xml:lang="en">The Academy of Arts and Culture of the J. J. Strossmayer
            University in Osijek</institution>
          <addr-line>Ulica kralja Petra Svačića 1/f, HR-31000 Osijek</addr-line>
        </aff>
        <aff id="aff2">
          <label>2</label>
          <institution xml:lang="hr">Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje</institution>
          <institution xml:lang="en">Institute of Croatian Language and Linguistics</institution>
          <addr-line>Ulica Republike Austrije 16, HR-10000 Zagreb</addr-line>
        </aff>
      </contrib-group>
      <author-notes>
        <corresp id="cor1">
          <label>*</label>Borko Baraban, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku<email
            xlink:href="bbaraban@unios.hr">bbaraban@unios.hr</email>
        </corresp>
        <corresp id="cor2">
          <label>*</label>Željko Jozić, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje <email
            xlink:href="zjozic@ihjj.hr">zjozic@ihjj.hr</email>
        </corresp>
      </author-notes>
      <pub-date publication-format="electronic">
        <day>25</day>
        <month>07</month>
        <year>2019</year>
      </pub-date>
      <volume>45</volume>
      <issue>1</issue>
      <fpage>1</fpage>
      <lpage>26</lpage>
      <history>
        <date date-type="received">
          <day>28</day>
          <month>03</month>
          <year>2019</year>
        </date>
        <date date-type="accepted">
          <day>15</day>
          <month>04</month>
          <year>2019</year>
        </date>
      </history>
      <permissions>
        <license license-type="open-access">
          <license-p>CC BY-NC-ND</license-p>
        </license>
        <license license-type="open-access" xml:lang="hr">
          <license-p>Radovi iz časopisa besplatno se smiju koristiti za osobnu ili edukacijsku svrhu
            uz poštivanje autorskih prava autora i izdavača.</license-p>
        </license>
        <license license-type="open-access" xml:lang="en">
          <license-p>Papers published in this journal can be used for personal or educational
            purposes while respecting the rights of authors and publishers.</license-p>
        </license>
      </permissions>
      <abstract xml:lang="hr">
        <p>U radu se, prvi put u kroatističkom, ali i općelingvističkom kontekstu, usporedno
          prikazuju tematski i razradbeni okviri dvaju po mnogočemu oprečnih jezikoslovnih časopisa
          (Naš jezik, Beograd, i Hrvatski jezik, Zagreb) potkraj 30-ih godina prošloga stoljeća u
          kojima se zrcali težnja jezičnomu unitarizmu beogradskoga časopisa s jedne strane i
          jezikoslovno utemeljen otpor takvim nastojanjima s hrvatske strane. Jezikoslovni članci
          objavljeni u Hrvatskom jeziku (1938. – 1939.) i oni u Našem jeziku pokazuju sasvim
          suprotna opredjeljenja dvaju jezikoslovnih centara. Časopisni su suradnici Hrvatskoga
          jezika (1938. – 1939.) u svojim radovima nastojali isticati hrvatske posebnosti i tako
          očuvati prirodan razvoj hrvatskoga književnog jezika (usuprot nasilnomu ujedinjavanju na
          svim jezičnim razinama), a suradnici Našega jezika u svojim su temama uglavnom težili
          postizanju čistoće našega jezika (pritom misleći na srpski jezik), a ta je čistoća
          podrazumijevala odbacivanje brojnih hrvatskih jezičnih posebnosti u cilju postizanja
          jedinstva.</p>
      </abstract>
      <trans-abstract xml:lang="en">
        <p>The paper for the first time in linguistic context compares thematic and detailed
          frameworks of two of mainly opposite linguistic journals (Naš jezik, Belgrade, and
          Hrvatski jezik, Zagreb) at the end of the 30ies of the last century, mirroring the
          linguistic unitaryism of the Belgrade journal on one side and linguistic resistance to
          such efforts from the Croatian side. The linguistic articles published in Hrvatski jezik
          (1938–1939) and those in Naš jezik show quite the opposite orientation of the two
          linguistic centers. The authors of Hrvatski jezik (1938–1939) tried to emphasize
          particularities of Croatian language in their works trying to preserve the natural
          development of the Croatian literary language (fighting with Serbian language unification
          at all levels), while the authors of Naš jezik in their topics mainly sought to achieve
          purity of our language (actually Serbian), and this purity implied the rejection of
          numerous Croatian language features in order to achieve unity.</p>
      </trans-abstract>
      <kwd-group xml:lang="hr">
        <kwd>Hrvatski jezik (1938–1939)</kwd>
        <kwd>Naš jezik</kwd>
        <kwd>hrvatski jezik u 20. stoljeću</kwd>
        <kwd>Stjepan Ivšić</kwd>
        <kwd>Aleksandar Belić</kwd>
      </kwd-group>
      <kwd-group xml:lang="en">
        <kwd>Hrvatski jezik (1938–1939)</kwd>
        <kwd>Naš jezik</kwd>
        <kwd>Croatian language in 20th century</kwd>
        <kwd>Stjepan Ivšić</kwd>
        <kwd>Aleksandar Belić</kwd>
      </kwd-group>
    </article-meta>
  </front>
  <body>
    <sec sec-type="intro">
      <label>1.</label>
      <title>Uvodno</title>
      <p>Poznata je jezičnopovijesna činjenica da je uz Belićev časopis <italic>Naš jezik</italic>
        (1932. – danas) supostojao Ivšićev časopis <italic>Hrvatski jezik</italic> (1938. – 1939.),
        no bitno je osvijetliti sociopolitički kontekst njegova nastanka kao i nastojanja koja su
        časopisni suradnici htjeli ostvariti pišući o jezičnim temama u cilju provođenja jezičnoga
        izjednačivanja.</p>
      <p>U ovom će se radu časopis <italic>Naš jezik</italic> opisati s dvaju gledišta. Prvo
        označava smještanje časopisa u sociopolitički i jezičnopovijesni okvir prve polovice 20.
        stoljeća u kontekstu njegove namjene, a drugo je opis i usporedba istih jezikoslovnih tema
        objavljenih i u časopisu <italic>Naš jezik</italic> i u časopisu <italic>Hrvatski
          jezik</italic> (1938. – 1939.) kako bi se prikazao pomak, tj. odmak, ali i moguće
        sličnosti u promišljanjima časopisnih suradnika <italic>Hrvatskoga jezika</italic> (1938. –
        1939.) u odnosu na promišljanja prisutna u radovima Belićevih časopisnih suradnika. U obzir
        su uzeti radovi objavljeni u prvih šest godišta časopisa, tj. radovi nastali u razdoblju od
        1932. do 1939. jer godine 1939. prestaje izlaziti časopis <italic>Hrvatski
        jezik</italic>.</p>
      <p>Kada je riječ o sociopolitičkom i jezičnopovijesnom okviru, zajednička se država južnih
        Slavena, ali i brojnih drugih etničkih i vjerskih skupina od svojih početaka, točnije 1.
        prosinca 1918., nalazila u dubokoj političkoj, gospodarskoj, ali i jezično-kulturnoj krizi,
        a najnižu je točku dosegnula nakon skupštinskoga atentata na hrvatske zastupnike 20. lipnja
        1928. godine.<xref ref-type="fn" rid="fn2">2</xref> Nova vlada na čelu s Antonom Korošecom
        nastojala je promijeniti zatečeno stanje, ali bezuspješno. Dana 28. prosinca 1928. Korošec
        raspušta vladu, a već 6. siječnja 1929. kralj uvodi samovladu, ukida Vidovdanski ustav
        donesen 28. lipnja 1921.,<xref ref-type="fn" rid="fn3">3</xref> raspušta skupštinu i
        zabranjuje političke stranke <xref ref-type="bibr" rid="culinovic">(Čulinović 1961:
          8)</xref>. Riječ je o Šestosiječanjskoj diktaturi<xref ref-type="fn" rid="fn4">4</xref>
        koja je postojeću krizu još više produbila, a pretpostavljeno rješenje o konkretnoj
        ravnopravnosti triju naroda odgodila.</p>
      <disp-quote>
        <p>„Istodobno s pokušajima rješenja nagomilanih političkih problema, među kojima je
          središnji bio »hrvatsko pitanje«, sazvana je pravopisna komisija sa zadatkom da ukloni
          razlike između hrvatske i srpske inačice fonološkoga pravopisa te tako pravopisno ujedini
          hrvatski i srpski jezik.” <xref ref-type="bibr" rid="samardzija1997">(Samardžija 1997:
            168)</xref>.</p>
      </disp-quote>
      <p>U takvom se ozračju zabrana i diktature, a u skladu s nepovoljnom jezičnom stvarnosti,
        simptomatično započinje, kao nikada prije, upotrebljavati posvojna zamjenica
          <italic>naš</italic> pa se tako javljaju sintagme poput <italic>naša</italic> umjetnost,
          <italic>naš</italic> narod, <italic>naša</italic> književnost ili pak <italic>naš</italic>
        jezik. Stanje iz 1929. nije se promijenilo ni 3. rujna 1931. kada je donesen Ustav
        Kraljevine Jugoslavije.</p>
      <p>Ustav iz 1931. prenosi članak o jeziku iz Vidovdanskoga ustava u kojem je službeni jezik
        „srpsko-hrvatsko-slovenački”, ali unatoč zajedničkomu pravopisu, nastalom kao rezultat
          <italic>Pravopisnoga uputstva</italic> iz 1929., u jeziku je i dalje bilo mnogo razlika i
        posebnosti, uglavnom politički nepoželjnih, koje je očito trebalo ukloniti kako bi
          <italic>naš</italic> jezik postao zaista „jedan i jedinstven”.</p>
      <p>Dana 15. studenoga 1931. u Društvu za srpski jezik i književnost u Beogradu održao je Pavle
        Popović predavanje o kvarenju i čišćenju književnoga jezika u kojem je istaknuo da jezik
        nikada nije bio ugroženiji, da je prepun pogrešaka, posuđenica, netočnih padeža i
        sintaktičkih veza:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Niko se ne stara za jezik; niko ne čuva njegovu čistotu; niko se ne brine protiv njegova
          kvarenja.” <xref ref-type="bibr" rid="samardzija2012">(prema Samardžija 2012:
            183)</xref>.<xref ref-type="fn" rid="fn5">5</xref></p>
      </disp-quote>
      <p>Na njegove su riječi zabrinutosti reagirali slušatelji koji su zaključili da bi trebalo
        osmisliti organiziranu skrb o čistoći našega jezika, pa je tako samo dva dana nakon
        predavanja započeta u beogradskom dnevniku <italic>Pravda</italic> anketa<xref ref-type="fn"
          rid="fn6">6</xref> o stanju jezične čistoće i pravilnosti u kojoj su sudjelovala trojica
        hrvatskih filologa te desetak srpskih jezikoslovaca, književnika i srednjoškolskih profesora
          <xref ref-type="bibr" rid="pranjkovic2010">(Pranjković 2010: 45)</xref>. Tako se među
        prvima oglasio pravnik i političar Dragoljub Aranđelović koji se izravno založio za obranu
        srpskoga jezika.<xref ref-type="fn" rid="fn7">7</xref> Osim Aranđelovića o jezičnoj su
        čistoći i pravilnosti pisali Jaša Prodanović,<xref ref-type="fn" rid="fn8">8</xref> Milan
          Bogdanović,<xref ref-type="fn" rid="fn9">9</xref> Momčilo Nastasijević, Bogdan
          Popović,<xref ref-type="fn" rid="fn10">10</xref> Dušan Nikolajević,<xref ref-type="fn"
          rid="fn11">11</xref> Živko N. Stefanović,<xref ref-type="fn" rid="fn12">12</xref> Gavrilo
          Jovanović,<xref ref-type="fn" rid="fn13">13</xref> Aleksandar Belić,<xref ref-type="fn"
          rid="fn14">14</xref> Milivoje Pavlović,<xref ref-type="fn" rid="fn15">15</xref> a
        objavljena su mišljenja i trojice hrvatskih filologa: Tome Maretića,<xref ref-type="fn"
          rid="fn16">16</xref> Đure Šurmina<xref ref-type="fn" rid="fn17">17</xref> i Stjepana
          Bosanca.<xref ref-type="fn" rid="fn18">18</xref> Neizostavno je spomenuti i veliki
        razgovor s Pavlom Popovićem<xref ref-type="fn" rid="fn19">19</xref> kojim je anketa završena
          <xref ref-type="bibr" rid="samardzija2012">(Samardžija 2012: 183–184)</xref>.<xref
          ref-type="fn" rid="fn20">20</xref></p>
      <p>Nakon otprilike pola godine od završetka Pravdine ankete izišao je 1932. godine prvi broj
        časopisa, mjesečnika, <italic>Naš jezik</italic>. Časopis je odlukom Ministarstva prosvete
        preporučen svim školama u državi temeljem mišljenja Glavnoga Prosv(j)etnog sav(j)eta od 21.
        svibnja 1932. U uređivačkom su odboru časopisa bili Dragutin Kostić, Miloš Ivković, Gliša
        Elezović, dr. Miloš S. Moskovljević, dr. Branko Miletić, dr. Dušan Vušović, dr. Radomir
        Aleksić, dr. Petar Đorđić i Radosav Bošković,<xref ref-type="fn" rid="fn21">21</xref> a uime
        beogradskoga <italic>Lingvističkog društva</italic> potpisivao ga je Aleksandar Belić.<xref
          ref-type="fn" rid="fn22">22</xref></p>
      <p>Uredništvo se čitateljstvu u prvom broju časopisa obratilo programskim uvodom <italic>Naša
          reč</italic><xref ref-type="fn" rid="fn23">23</xref> u kojem ističe da se odavno osjeća
        potreba za časopisom u kojem bi se raspravljalo na razumljiv i široj publici pristupačan
        način o osobinama našega književnog jezika te da ta potreba nikada nije bila „tako velika
        kao danas” (<italic>Naš jezik</italic>, god. I., br. 1, str. 1.). Uredništvo se izrazito
        pozitivno izjašnjava i o tadašnjoj državotvornoj zajednici:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Naš se narod oslobodio i ujedinio, i tako se jedno drugom približilo ono što je ranije
          bilo vekovima odvojeno” (<italic>Naš jezik</italic>, god. I., br. 1, str. 1.),</p>
      </disp-quote>
      <p>a u skladu s tim i o ujedinjenju u književnome jeziku koje će na kraju, kako je posebice
        istaknuto, dati pozitivne rezultate.</p>
      <p>No pravi je program časopisa izložen u članku A. Belića <italic>Srpskohrvatski književni
          jezik</italic>, u kojem se izlaže u kakvom je stanju <italic>naš</italic>
        <italic>jezik</italic>, ali se predlažu i načini kako ga stručnim radom „dovesti do toga da
        bude jedinstven i u skladu ̒sa savremenim potrebamaʼ.” <xref ref-type="bibr"
          rid="samardzija2012">(Samardžija 2012: 185)</xref>. Članak započinje pozivanjem na Vuka
        Karadžića i Ljudevita Gaja, kojima je pridružena odrednica tvoraca našega književnog jezika
        i pravopisa, s napomenom da su se Karadžićeve ideje ipak mogle češće čuti. Njegove su se pak
        misli o jedinstvenom jeziku najbolje mogle čuti godine 1850. na Bečkom književnom dogovoru
        gdje je Karadžiću dodijeljen zadatak napisati pravila za južno narječje, tj. ijekavske
        štokavske govore koje je trebalo postati zajedničkim književnim jezikom. U cijelom se članku
        ističe Karadžićev jezikoslovni ugled te se poziva na veličanje Karadžića kao „oca
        suvremenoga našeg književnog jezika”. Usuprot su takvim promišljanjima ona u članku
          <italic>Hrvatski književni jezik</italic>,<xref ref-type="fn" rid="fn24">24</xref>
        objavljenom u <italic>Hrvatskom jeziku</italic> (1938. – 1939.), u kojem Ivšić izrijekom
        naglašava da je pogrešno misliti da hrvatskoga štokavskog književnog jezika ne bi bilo bez
        Vuka Karadžića ili tvrditi da su Hrvati uzeli srpski književni jezik te zaključuje da je
        suvremeni hrvatski književni jezik samo organski nastavak onoga književnog jezika što su ga
        Hrvati imali i prije Karadžića, a neizostavno je naglasiti da tako misli i sam Karadžić:</p>
      <disp-quote>
        <p>„I naš Dositije mjesto ostaloga dokazivanja da valja za Srbe Srpski pisati, ili barem uz
          ono, mogao je slobodno kazati da se ugledamo na braću svoju zakona Rimskoga. Istina da ni
          oni svi nijesu pisali dobro i lijepo, kao ni u nas sad što se ne piše; ali su mnogi pisali
          tako čisto i dobro, da im jezik i mi danas možemo uzeti za ugled, i da je u ostalijem
          Slavenskijem narodima teško naći spisatelja onoga vremena koji bi se njima mogli
          isporediti. Svima je našijem književnicima poznat Reljkovićev Satir i Došenova Aždaha
          sedmoglava, koje su knjižice i našijem slovima preštampane.”<xref ref-type="fn" rid="fn25"
            >25</xref>
          <xref ref-type="bibr" rid="ivsic1938a">(prema Ivšić 1938: 35)</xref>.</p>
      </disp-quote>
      <p>Izlaskom prvoga broja <italic>Našega jezika</italic> (1932.) započele su neizostavne
        reakcije s hrvatske strane jer glavna je zadaća časopisa bila, kako ističe uredništvo,
        „(...) da pomognemo, koliko možemo, da ono što je u njihovu pisanju najlepše i
        najjezgrovitije ovlada celim našim narodom” (<italic>Naš jezik</italic>, god. I., 1932: 98)
        – što je značilo da iz jezika treba uklanjati sve nepoželjne barbarizme.<xref ref-type="fn"
          rid="fn26">26</xref> Prvo se u <italic>Obzoru</italic> oglasio Jozo Dujmušić želeći
        upozoriti na loš jezik kojim uredništvo i suradnici <italic>Našeg jezika</italic> žele
        „čistiti” jezik:</p>
      <disp-quote>
        <p>„U prvom broju do strane 12. uključivo ima toliko barbarizama, da ih više nijesam mogao
          bilježiti za ovaj mali prikaz.” <xref ref-type="bibr" rid="dujmusic">(Dujmušić 1932:
            2)</xref>.</p>
      </disp-quote>
      <p>Ubrzo nakon njega oglasio se i Blaž Jurišić pišući u <italic>Nastavnom vjesniku</italic> o
        pravoj namjeri časopisa <italic>Naš jezik</italic>, tj. o svjesnom i namjernom širenju
        beogradskoga žargona,<xref ref-type="fn" rid="fn27">27</xref> ali i tuđica, arhaizama,
        rusizama i gramatičkih nepravilnosti:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Da ʻNaš jezikʼ malo mari za čistoću jezika, vidi se iz njegova prvog broja, koji je pun
          tuđih riječi, arhaizama, rusizama, pače i gramatičkih nepravilnosti. Tako se na pr.
          pretplata šalje <italic>administraciji</italic>, a rukopisi <italic>sekretaru</italic>
          uređivačkog odbora...” (<xref ref-type="bibr" rid="jurisic1">Jurišić 1931/1932:
          241</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Na postavljena mu je pitanja u članku uredništvo <italic>Našega jezika</italic> odgovorilo
        nedosljednim obrazlaganjima i opravdavanjem jezičnih dvojba,<xref ref-type="fn" rid="fn28"
          >28</xref> tako da je Jurišić s lakoćom i</p>
      <disp-quote>
        <p>„vrlo smireno pobio dokaze u svih deset pitanja koja je uredništvo ʻNašega jezikaʼ
          izložilo u svome odgovoru.” <xref ref-type="fn" rid="fn29">29</xref> (<xref
            ref-type="bibr" rid="samardzija2012">Samardžija 2012: 188</xref>),</p>
      </disp-quote>
      <p>ali i naglasio kako „hrvatski narod nije ničija pokrajina”, već brani svoj književni jezik
        odbijajući nametanje onoga što ne valja (<xref ref-type="bibr" rid="jurisic2">Jurišić
          1932/1933: 53</xref>). U negativnom se kontekstu o Blažu Jurišiću očitovalo uredništvo
          <italic>Našega jezika</italic> i u članku naslovljenom <italic>Šta mi hoćemo?</italic>
        (Naš jezik, god. I., sv. 4., str. 97. – 100.):</p>
      <disp-quote>
        <p>„Ali se ne misli svugde tako! Iz jednoga časopisa, koji nosi lep naziv ʻNastavni
          vjesnikʼ, nama dosada nepoznata veličina na polju naše filologije, d-r Blaž Jurišić
          podmeće sasvim bezobraznim načinom, i dobacuje, sa neobičnom razmetljivošću: da naš
          časopis ʻnastoji u stvari da proširi na ceo naš narod onaj beogradski žargon kojemu je u
          anketi beogradske štampe odrekao pravo na takvo širenje čak i g. Tomo Maretić, inače
          oduševljeni pobornik jezičnog jedinstva.ʼ” (<italic>Naš jezik</italic>, god. I., sv. 4.,
          str. 98. – 99.).</p>
      </disp-quote>
      <p>Glavni je razlog kritičkim osvrtima, smatra <xref ref-type="bibr" rid="pranjkovic2010"
          >Pranjković (2010: 46)</xref>, bio u tome što su u časopisu već od samoga početka bili
        učestali članci, osvrti i bilješke o hrvatskim jezičnim posebnostima, ponajviše leksičkima,
        koje su se određivale kao provincijalne, pokrajinske, dijalektalne, kao „veštačke
        tvorevine”, novotvorenice ili zastarjelice, kao riječi stranoga podrijetla i sl.<xref
          ref-type="fn" rid="fn30">30</xref></p>
      <p>Osim hrvatskih filologa koji su sudjelovali u anketi o stanju jezične čistoće i
        pravilnosti, bilo je i časopisnih suradnika s hrvatske strane. Neki su od njih, poput <xref
          ref-type="bibr" rid="ujcic">Tugomila Ujčića (1937: 79–84)</xref>, pisali na štetu
        hrvatskih jezičnih posebnosti, dajući prednost riječima poput <italic>časovničar</italic>,
          <italic>pojasar</italic> ili pak <italic>naučnik</italic> usuprot hrvatskim
        istovrijednicama <italic>urar</italic>, <italic>remenar</italic> ili
          <italic>znanstvenik</italic>, ali bilo je i onih (nehrvatskih) jezikoslovaca koji su
        nastojali realno pristupati leksičkim i stilskim posebnostima hrvatskoga književnog jezika,
        poput <xref ref-type="bibr" rid="boskovic">Radoslava Boškovića (1934/1935: 277–282)</xref>,
        koji je, iako nedvosmisleno unitaristički inspiriran, uglavnom korektan priznajući da je
        diferencijacija beogradskoga i zagrebačkoga „književnog” jezika gotova stvar, navodeći zatim
        velik broj primjera uglavnom na leksičkoj razini (npr. <italic>urota – zavera</italic>,
          <italic>zdvojnost – očajanje</italic>, <italic>vlak – voz</italic>, <italic>uvjet –
          uslov</italic>, <italic>obnašati – vršiti</italic>, <italic>dojam – utisak</italic> itd.).
        Bošković također utvrđuje da Hrvati u velikome broju slučajeva upotrebljavaju domaću riječ
        (ili bar onu koju smatraju domaćom) ondje gdje je u Srba uobičajena tuđica, npr.
          <italic>pristojba – taksa</italic>, <italic>tvrtka – firma</italic>, <italic>pohrana –
          depozit</italic>, <italic>glazba – muzika</italic>, <italic>streljivo – municija</italic>,
          <italic>brojka – cifra</italic>, <italic>ljekarna – apoteka</italic>, <italic>tisak –
          štampa</italic> itd.).</p>
      <p>U stalnoj časopisnoj rubrici <italic>Jezičke pouke</italic> zapisano je najviše nepoćudnih,
        dakako hrvatskih, riječi, a rubrika je u prvom broju prvoga godišta najavljena na sljedeći
        način:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Za ovaj odeljak saradnici ovoga časopisa slaće jezičke greške gde ih nađu u tekućoj
          književnosti sa tačnom oznakom knjige, časopisa ili dnevnog lista; ali će obrađivači tih
          beležaka saopštavati na ovom mestu samo greške, kad je potrebno i u celom navodu, ali neće
          pominjati ni knjigu, ni časopis ili dnevni list u kojem je greška zabeležena, ni lice od
          kojega je potekla. Za redakciju je glavno da se greška popravi...” (<italic>Naš
            jezik</italic>, god. I., 1932: 28).</p>
      </disp-quote>
      <p>U rubrici su zabilježene riječi poput <italic>dostatan</italic>, <italic>točka</italic>,
          <italic>dojam</italic>, <italic>uporaba</italic>, <italic>nogomet</italic>, a promatra ih
        se jednako pogrešnima kao i primjere u kojima su razvidna „banalna ogrešenja o standardni
        jezik” <xref ref-type="bibr" rid="pranjkovic2010">(Pranjković 2010: 47)</xref>:
          <italic>nekoliko deteta</italic> (god. I. 1932: 88), <italic>njemi klavir</italic> (god.
        I. 1932: 186), <italic>htjeo</italic> (god. VI. 1939: 173). Najviše je pak „pogrešnih”
        riječi onih koje su i tada bile i danas jesu obične riječi hrvatskoga književnog jezika, ali
        su bile označene kao provincijalizmi, pokrajinske riječi ili dijalektizmi. Te se, većinom
        leksičke, nepoćudnice mogu prikazati tablično, prema podjeli <xref ref-type="bibr"
          rid="pranjkovic2010">I. Pranjkovića (2010: 47–52)</xref>:</p>
      <table-wrap id="tb1">
        <table frame="box" border="1">
          <thead>
            <tr>
              <td><bold>provincijalizmi</bold></td>
              <td><bold>pokrajinske/dijalektalne riječi</bold></td>
              <td><bold>kovanice, „veštačke tvorevine”, šulekizmi</bold></td>
              <td><bold>arhaizmi</bold></td>
              <td><bold>barbarizmi (bohemizmi)</bold></td>
              <td><bold>germanizmi</bold></td>
              <td><bold>rusizmi</bold></td>
            </tr>
          </thead>
          <tbody>
            <tr>
              <td><italic>ladanje</italic><xref ref-type="fn" rid="fn31">31</xref></td>
              <td><italic>četvero</italic>, <italic>petero</italic></td>
              <td><italic>sveučilište</italic></td>
              <td><italic>glede</italic></td>
              <td><italic>tajnik</italic></td>
              <td><italic>poduzeti</italic></td>
              <td><italic>obitavati</italic></td>
            </tr>
            <tr>
              <td><italic>poštivati</italic></td>
              <td><italic>uporaba</italic><xref ref-type="fn" rid="fn32">32</xref></td>
              <td><italic>brzojav</italic></td>
              <td><italic>nitko, tko</italic></td>
              <td><italic>dostatan</italic></td>
              <td><italic>najaviti</italic></td>
              <td><italic>točka/točan</italic><xref ref-type="fn" rid="fn33">33</xref></td>
            </tr>
            <tr>
              <td><italic>kralježnica</italic></td>
              <td><italic>poredati</italic></td>
              <td><italic>nogomet</italic></td>
              <td><italic>sol</italic></td>
              <td><italic>dojam</italic></td>
              <td><italic>dvojba</italic></td>
              <td><italic>kist</italic></td>
            </tr>
            <tr>
              <td><italic>posuda</italic></td>
              <td><italic>glasovanje</italic></td>
              <td><italic>ravnatelj</italic></td>
              <td><italic>netom</italic></td>
              <td><italic>pozornost</italic></td>
              <td><italic>ishod</italic></td>
              <td><italic>risati</italic></td>
            </tr>
            <tr>
              <td><italic>naputak</italic></td>
              <td><italic>osebujnost</italic></td>
              <td><italic>zajutrak</italic></td>
              <td><italic>ubojstvo</italic></td>
              <td><italic>tlak</italic></td>
              <td><italic>milodar</italic></td>
              <td><italic>pariški</italic></td>
            </tr>
            <tr>
              <td><italic>izravno</italic></td>
              <td><italic>postolar</italic></td>
              <td><italic>plin</italic></td>
              <td><italic>dapače</italic></td>
              <td><italic>sustavni</italic></td>
              <td><italic>provedba</italic></td>
              <td><italic>nabožan</italic></td>
            </tr>
          </tbody>
        </table>
      </table-wrap>
      <p>Uz neke kroatizme u časopisu stoje odrednice <italic>ne valja</italic> ili <italic>nije
          dobro</italic>, a neki se samo upućuju na bolje, primjerice riječ <italic>tvar</italic>
        određena je lošim šulekizmom „(...) jer <italic>tvar</italic> znači u našem jeziku
        stvorenje” (god. III., 1935.: 63.), a <italic>lekar</italic> je bolje nego
          <italic>liječnik</italic>/<italic>lečnik</italic><xref ref-type="fn" rid="fn34">34</xref>
        (god. IV. 1936: 40–41) jer je riječ <italic>lekar</italic> starija.</p>
      <p>Odnos prema srbizmima dakako nije bio istovjetan odnosu prema kroatizmima. Naime, kriteriji
        koji su vrijedili za kroatizme nisu se primjenjivali na riječi koje su tipične samo u
        srpskom standardu pa se često događalo da su se neutralnima proglašavali i rusizmi i
        crkvenoslavenizmi, ali i takozvani provincijalizmi (<italic>nipodaštavati</italic>,
          <italic>opšti</italic>, <italic>saopštiti</italic>, <italic>uopšte</italic>,
          <italic>vazduh</italic>, <italic>dejstvo</italic>) obilježni isključivo za srpski
        jezik.</p>
    </sec>
    <sec>
      <label>2.</label>
      <title>O Aleksandru Beliću i njegovoj djelatnosti u časopisu <italic>Naš
        jezik</italic></title>
      <p>Vodeći srpski jezikoslovac prve polovice 20. stoljeća Aleksandar Belić rođen je 1876. u
        Beogradu, školovao se u rodnom gradu, Odesi, Moskvi i Leipzigu, gdje je i doktorirao.
        Neprekidno je, ne samo u području jezika, nastojao oko artikuliranja i ostvarenja
        velikosrpske ideje – sudjelovao je naime u „tajnoj misiji” u Petrogradu 1915. godine gdje je
        s Ljubomirom Stojanovićem carskoj Rusiji podastro memorandum <italic>Savremeno srpsko
          nacionalno pitanje</italic> u kojem se, formulirajući ciljeve Prvoga svjetskog rata, traži
        podrška za Srbe i zagovara „pravo Srbije na njena teritorijalna proširenja” sve do Lonje i
        desne obale Kupe (<xref ref-type="bibr" rid="samardzija2012">prema Samardžija 2012: 189,
          bilješka 39</xref>).</p>
      <p>Njegov se rad može podijeliti u nekoliko razdoblja. Prvo je najkraće, obuhvaća vrijeme od
        1897. do 1903.,</p>
      <disp-quote>
        <p>„kada je Belić – još romantičarski mlad – tražio tematiku u staroslavenskom (...), u
          historijskoj gramatici (...) i u svojem materinskom jeziku i u njegovoj strukturi” (Hamm
          1960: 146),</p>
      </disp-quote>
      <p>drugo razdoblje započinje 1903. – riječ je o njegovu dijalektološkom radu, a traje do
        početka Prvoga svjetskog rata, tj. do 1914. godine kada započinje treće razdoblje u kojem
        Belić teorijski opisuje vlastiti jezik, ali i ostale slavenske jezike, usmjerujući pozornost
        posebice na akcentološke studije. Četvrto, zaključno, razdoblje započinje 1935. godine, a
        odnosi se na područje općega jezikoslovlja, tj. na Belićev pristup sintagmatici i modalnim
        funkcijama u jeziku (<xref ref-type="bibr" rid="hamm1960">Hamm 1960: 146–147</xref>).<xref
          ref-type="fn" rid="fn35">35</xref></p>
      <p>Njegova je jezikoslovna djelatnost, dakle, najintenzivnija upravo između dvaju svjetskih
        ratova pa je bio</p>
      <disp-quote>
        <p>„i najutjecajnija osoba ukupne znanosti o jeziku u tadanjoj državi” (<xref
            ref-type="bibr" rid="samardzija2012">Samardžija 2012: 190</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>U svakom je godištu časopisa <italic>Naš jezik</italic> objavio nekoliko različitih
        priloga, a svakako su najvažniji oni kojima se potvrđuje njegova kodifikacijska strategija.
          <xref ref-type="bibr" rid="samardzija2012">M. Samardžija (2012: 190–191)</xref> potvrdom
        kodifikacijske strategije navodi sljedeće Belićeve članke: <italic>Srpskohrvatski književni
          jezik</italic>, <italic>Nekoliko načelnih pitanja</italic>, <italic>Pozorišni
          jezik</italic> (s dopunama <italic>Još nekoliko reči o pozorišnom jeziku</italic>,
          <italic>Opet o pozorišnom jeziku</italic>), <italic>Beogradski stil</italic>,
          <italic>Razmišljanja o jeziku</italic>, <italic>Koliko se u našem jeziku ogleda naše
          narodno jedinstvo</italic>, <italic>Dubrovnik i njegovo mesto u duhovnom razvitku našeg
          naroda</italic>, <italic>Građenje novih reči</italic>, <italic>Bosanski jezik i
          stil</italic>, <italic>Narodni i književni jezik</italic>, <italic>Vuk Karadžić i naš
          književni jezik</italic>, <italic>Iz života reči</italic>, <italic>Srpskohrvatski
          književni jezik i pravopis</italic>, <italic>Beograd i književni jezik</italic> te
          <italic>Benešićeva gramatika</italic>. Belić u objavljenim tekstovima veliča Vuka
        Karadžića kao utemeljitelja, tj. oca našega književnog jezika, a jezik je njegovih djela
        uzor „čista i pravilna narodnog jezika” (<xref ref-type="bibr" rid="samardzija2012"
          >Samardžija 2012: 191</xref>) te pouzdano mjerilo jezične točnosti. No da je takvo
        veličanje bilo samo deklarativne naravi, potvrđuje Belićevo odstupanje od karadžićevštine u
        smislu napuštanja ijekavice te promicanja beogradskoga stila,<xref ref-type="fn" rid="fn36"
          >36</xref> tj. „živog jezika kojim se i misli, i oseća i živi” (<italic>Naš
        jezik</italic>, god. II., 1934: 197) kao mjerila normativne pravilnosti. Nastojao je Belić
        taj beogradski stil uvesti i u javnu uporabu pa je htio utvrditi i temeljna pravila
        scenskoga govora kako se ne bi događalo da se i dalje prepoznaju značajke mjesnih dijalekata
        pri javnom nastupu što je smatrao nedopustivim i poražavajućim kada je u pitanju razvoj
        književnoga jezika. Takva su njegova promišljanja vrlo brzo naišla na kritike, ali Belić
        nije odustao u nastojanjima da beogradski jezik izjednači s Karadžićevim jezikom.</p>
      <p>Kao dosljedan zagovornik jezičnoga izjednačivanja Belić je bio čvrsto uvjeren u točnost
        svojih pogleda na zajednički književni jezik Srba i Hrvata, a upravo su časopis <italic>Naš
          jezik</italic> i Belićevi radovi objavljeni u njemu potvrda takvim nastojanjima.</p>
    </sec>
    <sec>
      <label>3.</label>
      <title>Usporedba jezikoslovnih tema <italic>Našega</italic> i <italic>Hrvatskoga
          jezika</italic> (1938. – 1939.)</title>
      <p>Budući da su u dosadašnjoj literaturi<xref ref-type="fn" rid="fn37">37</xref> opisane narav
        i metodologija srpske jezične politike <italic>Našega jezika</italic> u odnosu na hrvatske
        posebnosti na leksičkoj razini, uspo­redba će cjelovitih članaka iste (ili slične) tematike
        dvaju časopisa doprinije­ti rasvjetljavanju razlika između tadašnjih shvaćanja općih
        jezikoslovnih pitanja, ali i gramatičkih te pravopisnih posebnosti iz dvaju pristupa –
        hrvatskoga i srpskoga. Cilj je rada stoga odrediti doprinos časopisa <italic>Hrvatski
          jezik</italic> (1938. – 1939.) u borbi protiv jezičnoga ujedinjavanja koje je promicao
        Belićev <italic>Naš jezik</italic>.</p>
      <p>U ovom se dijelu rada dovode u svezu i usporedno opisuju članak Slobodana Kovačevića
          <italic>Dva pravopisa</italic><xref ref-type="fn" rid="fn38">38</xref> te članci Sretena
        Živkovića <italic>O savremenom srpskohrvatskom pravopisu</italic>,<xref ref-type="fn"
          rid="fn39">39</xref>
        <italic>Borba oko novog i starog pravopisa</italic>,<xref ref-type="fn" rid="fn40">40</xref>
        <italic>O etimološkom (tradicionalnom) i fonetičkom pravopisu</italic>,<xref ref-type="fn"
          rid="fn41">41</xref>
        <italic>O pravopisu</italic><xref ref-type="fn" rid="fn42">42</xref> objavljeni u
          <italic>Našem jeziku</italic><xref ref-type="fn" rid="fn43">43</xref> s člankom Stjepana
        Ivšića <italic>Etimologija i fonetika u našem pravopisu</italic><xref ref-type="fn"
          rid="fn44">44</xref> objavljenom u HJ-u, zatim članak M. Janjanina <italic>Gospođa
          profesor</italic><xref ref-type="fn" rid="fn45">45</xref> (NJ) s Matićevim člankom
          <italic>„Gospođa doktor” i „gospođa profesor”</italic><xref ref-type="fn" rid="fn46"
          >46</xref> (HJ), članak Đ. Šurmina <italic>Protiv kvarenja narodnog jezika</italic><xref
          ref-type="fn" rid="fn47">47</xref> (NJ) s Ivšićevim člankom <italic>I naša o
          „Mačku”*)</italic><xref ref-type="fn" rid="fn48">48</xref> (HJ), Lalevićevi članci
          <italic>Jezik u udžbenicima za srpskohrvatski jezik</italic><xref ref-type="fn" rid="fn49"
          >49</xref> (NJ) i <italic>Gde, kamo, kud(a)</italic><xref ref-type="fn" rid="fn50"
          >50</xref> (NJ) s Hammovim člankom <italic>Hrvatski jezik na srednjim
          školama</italic><xref ref-type="fn" rid="fn51">51</xref> (HJ) i Stojkovićevim <italic>Kamo
          ćemo danas? mjesto: Kuda ćemo danas?</italic><xref ref-type="fn" rid="fn52">52</xref>
        (HJ). Još su dva članka iste tematike objavljena u razdoblju istovremenog izlaženja dvaju
        časopisa, Rončevićev <italic>„Što” i „šta”</italic><xref ref-type="fn" rid="fn53">53</xref>
        (NJ) te Stojkovićev <italic>Što ili šta?</italic><xref ref-type="fn" rid="fn54">54</xref>
        (HJ).</p>
      <p>U članku S. Kovačevića <italic>Dva pravopisa</italic> autor se poziva na stotu obljetnicu
        Gajeve slovopisne (pa i pravopisne) reforme kada je Gaj</p>
      <disp-quote>
        <p>„usvojio kao književni jezik štokavski dijalekat, jezik Vukovih narodnih pjesama i tim
          stvorio solidnu osnovu zajedničke srpskohrvatske književnosti” (<xref ref-type="bibr"
            rid="kovacevic">Kovačević 1936: 132</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Odnos se prema hrvatskom jeziku uočava na samom početku članka kada Kovačević naziv
          <italic>hrvatski</italic> određuje <italic>plemenskim</italic> nazivom:</p>
      <disp-quote>
        <p>„On, rođeni kajkavac iz Krapine, velikodušno se odriče ne samo svog plemenskog imena –
          hrvatskog, zamjenjujući ga imenom ilirskim, zajedničkim za sve Južne Slovene, nego i svog
          maternjeg govora – kajkavskog, usvajajući rasprostranjeniji i vitalniji štokavski govor.”
            (<xref ref-type="bibr" rid="kovacevic">Kovačević 1936: 132</xref>),</p>
      </disp-quote>
      <p>pa smatra da je već tada nastalo naše književno jedinstvo, kada se nisu nazirali znaci
        političkoga ujedinjenja. Autor naglašava težnju za trojedinstvom – pisma (latinica –
        ćirilica), govora (jekavski – ekavski) i pravopisa (etimološki – fonetički), ističući, kako
        ju on naziva, žalosnu i neutješnu činjenicu</p>
      <disp-quote>
        <p>„što mi i pored jedinstvenog pravopisa – koji je čak oglašen i zvaničnim, izdan i
          latinicom i ćirilicom, napisan i jekavskim i ekavskim govorom – pišemo kako ko zna i
          hoće.” (<xref ref-type="bibr" rid="kovacevic">Kovačević 1936: 132</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Takvo pisanje „kako ko zna i hoće” predstavlja otpor hrvatskoga naroda od nametnutoga mu
        „jedinstvenoga pravopisa” pa tako i Ivšić tri godine kasnije najavljuje da će se u
          <italic>Hrvatskom jeziku</italic> (1938. – 1939.) primjenjivati umjereni fonološki
        pravopis „kakav je u Zagrebu bio prije posljednje reforme.” (<xref ref-type="bibr"
          rid="ivsic1938a">Ivšić 1938: 4, bilješka 1</xref>), točnije izdanja Boranićeva
          <italic>Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika</italic> zaključno s četvrtim izdanjem iz
        1928. godine.</p>
      <p>Kovačević se osvrće i na jezik zagrebačkih novina u kojima kritizira „etimološko” pisanje
          futura,<xref ref-type="fn" rid="fn55">55</xref> pogrešno rastavljene riječi, „krivu
        upotrebu zapete” i dr. Nerijetko se mogu pročitati i primjeri u kojima nije provedeno
        jednačenje šumnika po zvučnosti, primjerice <italic>odplata</italic> umjesto
          <italic>otplata</italic>, ali i bilježenje <italic>dj</italic> umjesto <italic>đ</italic>
        što je ostatak davno prelomljene norme zagrebačke filološke škole. Razlog je takvoj
        nesustavnosti, smatra Ivšić, pretjerano „fonetsko dotjerivanje” kada je riječ o futuru
        prvom, tj. pisanje <italic>biću</italic> umjesto <italic>bit ću</italic>, a kao posljedica
        javlja se sve češće etimološko pisanje u dnevnom tisku. Posebice je istaknuo Imbru Štivića
        koji smatra da bi se Društvo „Hrvatski jezik” trebalo usmjeriti na uvođenje „etimološkoga
        pravopisa kojim su pisali braća Radići.” (<xref ref-type="bibr" rid="ivsic1938a">Ivšić 1938:
          4</xref>) čime se pokazuje netrpeljivost zbog nasilnoga jezičnog izjednačavanja srpskoga i
        hrvatskoga jezika, čega je svjestan i Živković u članku <italic>Borba oko novog i starog
          pravopisa</italic> u kojem piše o razilaženju oko pravopisnih pitanja između Srba i
        Hrvata:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Radić je pisao i posle ujedinjenja etimološkim pravopisom; i danas još nije najnovija
          reforma ujednačenog pravopisa svugde u javnom životu uvedena”,</p>
      </disp-quote>
      <p>ponovno ističući atribut „plemenski” kada je riječ o hrvatskim nastojanjima:</p>
      <disp-quote>
        <p>„... stranke s naglašenim plemenskim težnjama smatraju ga ʻjugoslovenskimʼ” (<xref
            ref-type="bibr" rid="zivkovic1">Živković 1936: 35</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>U isto vrijeme Živković u članku <italic>O savremenom srpskohrvatskom pravopisu</italic>
        opravdava, pozivajući se na Maretića, sastavljeno pisanje nenaglašenoga prezenta pomoćnoga
        glagola <italic>htjeti</italic> s infinitivom kada se nađe iza njega, pritom naglašavajući
        hrvatske posebnosti:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Tako se i enklitika <italic>ću</italic>, <italic>ćeš</italic> u budućem vremenu, kad je
          iza <italic>okrnjenog</italic> infinitiva, piše zajedno i uvažuju se sve glasovne promene
          koje otuda nastaju (pašću, plešćeš) (...). Ranije se u zapadnim krajevima pisalo odvojeno,
          jer su smatrane kao dve reči zasebne, pa je otpadalo i pisanje svih glasovnih promena.
          (...) Izgovor je (...) bez <italic>ikakve</italic> sumnje: plešću, pašćeš, grišćemo itd.
          Za svakog štokavca (...), to je jedna jedinstvena reč, i po zvuku, i po značenju.” (<xref
            ref-type="bibr" rid="zivkovic1">Živković 1936: 75</xref>),</p>
      </disp-quote>
      <p>ali i pisanje <italic>c</italic> umjesto <italic>ts</italic>, <italic>ds</italic>:</p>
      <disp-quote>
        <p>„No ovde je baš <italic>izgovor</italic>: <italic>bracki</italic>,
          <italic>oceći</italic>, pa ih onda tako treba i pisati.” (<xref ref-type="bibr"
            rid="zivkovic1">prema Živković 1936: 77</xref>)</p>
      </disp-quote>
      <p>što je u potpunosti u suprotnosti s hrvatskom pravopisnom normom na koju se i Živković
        poziva nastojeći ju marginalizirati i podrediti nehrvatskim pravopisnim obilježjima.</p>
      <p>Članak sličnoga naziva Ivšićevu, <italic>O etimološkom (tradicionalnom) i fonetičkom
          pravopisu</italic> S. Živkovića, na početku razlaže o jezicima u kojima se primjenjuje
          etimološki<xref ref-type="fn" rid="fn56">56</xref> pravopis, tj. o jezicima u kojima se
        piše</p>
      <disp-quote>
        <p>„tako da se vide slova onih glasova kojih u izgovoru nema, ali bi po poreklu reči trebalo
          da budu. Na pr., prema muškom rodu sla<italic>d</italic>ak, trebalo bi da je i u ženskom i
          srednjem rodu sla<italic>d</italic>ka, sla<italic>d</italic>ko (kako Slovenci i pišu), ali
          izgovor je stvarno: sla<italic>t</italic>ka, sla<italic>t</italic>ko (kako mi pišemo);...”
            (<xref ref-type="bibr" rid="zivkovic1">Živković 1936: 12</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Istim primjerom, ali znanstvenijim pristupom, Ivšić objašnjava i zašto je do­šlo do
        kolebanja između fonološkoga (‘fonetskoga’) i morfološko-tvorbenoga (‘korijenskoga,
          etimološkoga’)<xref ref-type="fn" rid="fn57">57</xref> načela – razlog su tomu promjene do
        kojih je došlo u svezi s poluglasovima koji su u određenim prilikama zamijenjeni glasom
          <italic>a</italic> koje može biti i nepostojano, primjerice <italic>sladъka &gt; sladka
          &gt; slatka</italic>.</p>
      <p>Živković smatra da se etimološkoga pravopisa „drže narodi koji su imali već književne
        tradicije, pa su je ljubomorno čuvali u primljenom obliku” (<xref ref-type="bibr"
          rid="zivkovic1">Živković 1936: 12</xref>), pri čemu izrijekom navodi razlike između Srba i
        Hrvata kada je riječ o normiranju pojedinačnih jezika:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Kod onih naroda pak koji su stvarali svoj književni jezik i pravopis u novije doba, u 19
          i 20 veku, dakle u doba <italic>demokracije</italic>, pravopis je fonetičan, grafika
          uprošćena, jezik narodni govor. Srbi uzimaju početkom 19 v., za Vuka, narodni govor za
          književni, pravopis fonetički, azbuku uprošćenu (narodna književnost je tradicionalna,
          nepisana). Dakle u tom pravcu su bez tradicije (...). Hrvati uvode početkom 19 v., za
          Gaja, štokavsko narečje mesto kajkavskog i čakavskog za zajednički književni jezik,
          centralni (ijekavski) govor mesto zapadnog (ikavskog) i ekavskog odnosno mešanoga, pa tako
          donekle kidaju s tradicijom (...), a pravopis je još tradicionalan (etimološki); od kraja
          19 v. je i on fonetičan.” (<xref ref-type="bibr" rid="kovacevic">Kovačević 1936:
          13</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Tako izravno napisane razlike između razvoja hrvatskoga i srpskoga jezika jasno pokazuju
        zašto Hrvati nisu mogli prihvatiti „ujedinjenje u jeziku” jer hrvatski je jezik do 19.
        stoljeća imao bogatu pisanu tradiciju, a pri normiranju nije se odricao trodijalektnosti kao
        bitnoga obilježja vlastitoga jezičnog identiteta.</p>
      <p>Pišući o (ne)opravdanosti etimološkoga pravopisa, Živković navodi da je takvo pisanje u
        potpunosti neopravdano, bilo da je riječ o fonetici ili lingvistici uopće, ali i sa
        socijalnoga i ekonomskoga gledišta. Poziva se na F. de Saussurea koji u <italic>Tečaju opće
          lingvistike</italic> navodi mnoge nedostatke tradicionalnoga pravopisa te određuje ulogu
        „fonetičkoga” pisanja u tome da se jedan glas uvijek bilježi jednim znakom. No de Saussure
        tvrdi da fonetski pravopis nije poželjan izvan okvira lingvistike jer</p>
      <disp-quote>
        <p>„Čitamo na dva načina: novu i nepoznatu reč sričemo slovo po slovo; ali uobičajenu i
          familijarnu obuhvatamo jednim pogledom, nezavisno od slova koja je sastavljaju;...” (<xref
            ref-type="bibr" rid="zivkovic1">prema Živković 1936: 14</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>U de Saussureovim se izjavama izdvaja misao da je znanstveno opravdan fonetski pravopis,
        ali da bi se u svakodnevnoj upotrebi trebao rabiti „istoriski”, tj. etimološki pravopis,
        stoga Živković u nastavku iznosi argumente protiv etimološkoga pravopisa pozivajući se i na
        socijalne razloge u smislu jednostavnosti i lakoće, a sve objašnjava primjerima iz
        različitih jezika.</p>
      <p>I Ivšić piše u korist fonološkoga pravopisa jer smatra da nije potrebno</p>
      <disp-quote>
        <p>„da i pismo bude sastavljeno od glasovnih elemenata, od kojih je sastavljena i živa
          riječ, šta više, takvo pismo nije svagda i najsigurniji i najbrži način, da se prenese
          potpuno sadržaj žive besjede” (<xref ref-type="bibr" rid="ivsic1938a">Ivšić 1938:
          6</xref>),</p>
      </disp-quote>
      <p>tj. ne postoji pismo koje bi u potpunosti odgovaralo živoj riječi, već joj jasnoću, osim
        jasno izgovorenih glasova – ‘golih fonema’,<xref ref-type="fn" rid="fn58">58</xref> daju i
        prozodijska obilježja.</p>
      <p>Živković, kao i Ivšić, Maretićevu knjigu <italic>Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem
          slovima</italic> (1889.) smatra prekretnicom u opravdanom prelasku s etimološkoga na
        „fonetički” pravopis, a obojica navode Maretićeve riječi:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Jedina je zadaća pisma, da sasvijem odgovara živoj besjedi, druge zadaće pismo niti ima
          niti može imati.” (<xref ref-type="bibr" rid="maretic1889">Maretić 1889: V</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Iako Živković i Ivšić donose jednake zaključke, pristup im je opisu pravopisne problematike
        ipak različit, a upravo ta različitost doprinosi shvaćanju nepovoljne jezičnopovijesne
        situacije u kojoj se hrvatski jezik nalazio tridesetih godina 20. stoljeća. S druge pak
        strane Živković u članku <italic>O pravopisu</italic> shvaća sebi suvremenu, a može se reći
        i sadašnju, pravopisnu stvarnost:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Treba biti svestan činjenice da ni jedan princip pravopisni, ni fonetički ni istoriski,
          nije nigde i neće nikad biti potpuno, bez izuzetka proveden.” (<xref ref-type="bibr"
            rid="zivkovic3">Živković 1935: 243</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>M. Janjanin u članku <italic>Gospođa profesor</italic> upozorava na pogrešnu (ne)uporabu
        mocijskih parnjaka nazivajući je jezičnom nakaradom:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Znamo da se danas ženske šišaju i briju, znamo da puše, da jašu, znamo da pantalone
          oblače, ali da mogu biti profesori, doktori, direktori, suplenti itd., a ne profesorice,
          doktorice, direktorice, suplentice itd., to nismo dosada znali.” (<xref ref-type="bibr"
            rid="janjanin">Janjanin 1934: 202</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Ta je nepravilnost preuzeta iz francuskoga jezika, ali u njemu se zasigurno, smatra
        Janjanin, ne osjeća kao jezično nasilje. U našem se jeziku razlikuju vršitelji radnje,
          <italic>žetelac</italic> – <italic>žetelica</italic>, <italic>učitelj</italic> –
          <italic>učiteljica</italic>, ali postoje poslovi koje su dugo godina radili samo muškarci
        pa za njih nema mocijskih parnjaka, primjerice: <italic>kosac</italic>,
          <italic>lovac</italic>, <italic>ribar</italic> i sl. (<xref ref-type="bibr" rid="janjanin"
          >Janjanin 1934: 202</xref>). Janjanin pojašnjava naslov članka tvrdeći da je pogrešno
          <italic>gospođa</italic>
        <italic>Petrović</italic> (umjesto točnoga <italic>gospođa Petrovićka</italic>) kao i
          <italic>gospođa profesor</italic> (umjesto točnoga <italic>gospođa
          profesorka</italic>).<xref ref-type="fn" rid="fn59">59</xref> Navodeći mocijske parnjake,
        primjećuje se tvorbena nesustavnost – primjeri potvrđuju mocijske parnjake tvorene dometcima
          -<italic>ica</italic> i -<italic>ka</italic>, bez obrazloženja kada upotrijebiti prvi, a
        kada drugi:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Žena može dobiti naziv po poslu (...) muževu: doktorova žena se zove (...) doktorica,
          direktorova direktorica (...), učitelj – učiteljica, ministar – ministarka”. Istaknuto je
          i kako kćeri dobivaju nazive: „Jelena Popovićeva (Popovićka je žena, Popovićeva je
          kći)...” (<xref ref-type="bibr" rid="janjanin">Janjanin 1934: 203</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Takva se nesustavnost u članku objašnjava Janjaninovom napomenom:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Mislim da bi najbolje bilo za ženske (...): profesorica, suplentica, doktorica,
          inžinjerica, učiteljica, advokatica, šumarica itd. (...) Sad mora jezik za žene (supruge)
          stvoriti druge reči. Mislim da bi bile dobre ove reči: profesorka, suplentovica, doktorka
          ili doktorovica, inžinjerka, učiteljka...” (<xref ref-type="bibr" rid="janjanin">Janjanin
            1934: 204</xref>),</p>
      </disp-quote>
      <p>iz koje je razvidno da autor neizravno upozorava na dominantnost srpskoga jezika
        oduzimajući prednost dometku <italic>-ica</italic> koji prvotno bilježi.</p>
      <p>Usporedan je s Janjaninovim radom članak T. Matića <italic>Gospođa doktor i gospođa
          profesor</italic> u kojem se također upozorava na pogrešno oslovljavanje osoba ženskoga
        spola koje imaju zvanje liječnika ili profesora:</p>
      <disp-quote>
        <p>„U gradovima i inače među školovanim svijetom često se čuje da liječnice zovu ‘gospođa
          doktor’, a isto se tako hoće da udomaći naziv ‘gospođa profesor’ za fakultetski obrazovane
          žene.” (<xref ref-type="bibr" rid="matic1938">Matić 1938: 167</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Matić prepoznaje unitaristički utjecaj kojemu je hrvatski jezik bio izložen više od stotinu
        godina jer se u srpskom književnom jeziku načelno ne upotrebljavaju nazivi za žensko
        zanimanje, pa će uobičajeno biti reći ili napisati <italic>gospođa doktor</italic> (<xref
          ref-type="bibr" rid="baraban2013">Baraban 2013: 329</xref>).</p>
      <p>Posebna je vrijednost objavljenoga Janjaninova članka u tome što potvrđuje da je bilo i
        onih jezikoslovaca iz hrvatskih krajeva koji su otvoreno u <italic>Našem jeziku</italic>
        (1932.) progovarali o jezičnim nelogičnostima te izravno ili neizravno upućivali na
        nepovoljne prilike u kojima se nalaze hrvatske posebnosti.</p>
      <p>Kroatist Đuro Šurmin napisao je u <italic>Našem jeziku</italic> kratak puristički članak
          <italic>Protiv kvarenja narodnog jezika</italic> u kojem se osvrće na sklonidbu prezimena
          <italic>Maček</italic>:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Neko je zaboravio da je oblik i u prezimenu <italic>Maček</italic> čisti oblik našega
          hrvatsko-slovenskog kajkavskog dijalekta i da taj oblik potpuno odgovara po svakoj
          gramatičkoj nauci našem štokavskom obliku <italic>máčak</italic>.” (<xref ref-type="bibr"
            rid="surmin">Šurmin 1936: 141</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Ivšićev članak, objavljen 1938., kada je polemika o <italic>Mačeku</italic> i
          <italic>Mačku</italic> skoro završila, već naslovom (<italic>I naša o „Mačku”*</italic>)
        sugerira za koji se oblik autor odlučio, ali za razliku od svojih prethodnika Ivšić toj
        problematici pristupa temeljitije, a osim jezičnih argumenata pomoću kojih bi se mogla
        riješiti nedoumica, iznosi i pragmalingvistički: točno je onako kako svoje prezime izgovara
        i sklanja njegov nositelj. Pravilnu sklonidbu, smatra Ivšić, određuju dva kriterija:
        dovođenje prezimena <italic>Maček</italic> u odnos s ostalim kajkavskim riječima na
          -<italic>ek</italic> te određenje kajkavske riječi u odnosu na književni jezik. Drukčiji
        je pak pristup prema onim imenima koja potječu iz drugih slavenskih jezika, a kao primjer
        navodi se prezime <italic>Šulek</italic> koje neće glasiti <italic>Šulka</italic>, već
          <italic>Šuleka</italic>. Suvremena je pak norma potvrdila da su i Ivšić i Šurmin tomu
        problemu pristupali kao hrvatski vukovci jer danas se prezime <italic>Maček</italic> sklanja
        s postojanim <italic>e</italic> u osnovi, <italic>Maček</italic> –
        <italic>Mačeka</italic>.</p>
      <p>O jezičnoj pravilnosti u udžbenicima za srpskohrvatski jezik u <italic>Našem
          jeziku</italic> piše M. S. Lalević u radu <italic>Jezik u udžbenicima za srpskohrvatski
          jezik</italic>:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Nije dovoljno da se teoriski deo iznese tačno, nego treba da je gradivo izloženo
          pravilnim i lepim stilom i jezikom.” (<xref ref-type="bibr" rid="lalevic2">Lalević 1934b:
            150</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Lalević posebice upozorava na jezik „posle ujedinjenja” smatrajući nedopustivim da
        udžbenici „nisu u dovoljnoj meri sročeni u duhu našeg jezika” (<xref ref-type="bibr"
          rid="lalevic2">Lalević 1934b: 150</xref>), pa se događa da „gradovi sa pravilnim i čistim
        jezikom primaju pokrajinske nepravilnosti” (<xref ref-type="bibr" rid="lalevic2">Lalević
          1934b: 151</xref>). Premda Lalević upozorava na metajezik u udžbenicima, a ne na jezik
        književnih djela ili ulomaka, jasno je kako smatra nedopustivim sva ona jezična obilježja
        koja nisu u duhu „jedinstvenoga” jezika, koja su pokrajinska, dijalektalna, hrvatska. Tomu
        je problemu pristupio J. Hamm u radu objavljenom u <italic>Hrvatskom jeziku</italic> (1938.
        – 1939.) <italic>Hrvatski jezik na srednjim školama</italic> u kojem se izrijekom ograničuje
        na prikazivanje odnosa između ekavskoga i jekavskoga „književnog govora” (<xref
          ref-type="bibr" rid="hamm1939">Hamm 1939: 181</xref>) u srednjim školama. Upućuje na
        poražavajuću činjenicu da se u hrvatskim srednjim školama upotrebljavaju većinom ekavicom
        pisani udžbenici:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Tako se prošle školske godine u cijeloj Jugoslaviji (bez Slovenije) upotrebljavalo 18 %
          jekavskih i 82 % ekavskih školskih knjiga.” (<xref ref-type="bibr" rid="hamm1939">Hamm
            1939: 181</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Hamm naglašava i onodobnu stvarnost – nastavnici su mogli samostalno odabirati knjige za
        svoje predmete, a redovito su se nastavnici „ekavci” premještali u škole na jekavskom
        govornom području – u takvim se okolnostima nije mogao dobro naučiti književni jezik:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Još kad bi jezik u školskim knjigama bio u punom smislu ekavski ili jekavski, mogli bi
          se učenici prema tome i uputiti, ali u te knjige sve više ulazi čudnovata mješavina.”
            (<xref ref-type="bibr" rid="hamm1939">Hamm 1939: 181</xref>, prema <xref ref-type="bibr"
            rid="baraban2014">Baraban 2014: 367</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>I Hammov i Lalevićev članak upozoravaju na loš udžbenički jezik, ali iz dvaju
        suprotstavljenih gledišta, Laleviću su nepoželjna sva jezična obilježja kojima bi se
        potvrđivale razlike između dvaju jezika, a Hamm pak progovara o nepoželjnom nasilnom
        izjednačavanju srpskoga i hrvatskoga jezika.</p>
      <p>U radu <italic>Kamo ćemo danas? mjesto: Kuda ćemo danas?</italic> objavljenom u
          <italic>Hrvatskom jeziku</italic> (1938. – 1939.) Stojković piše o pogrešnoj uporabi
        priloga <italic>kuda</italic> jer</p>
      <disp-quote>
        <p>„zapravo znači samo kojim putem, kojim pravcem (...), i na to se pitanje pravilno
          odgovara: <italic>ovuda</italic>, <italic>tuda</italic>, <italic>onuda</italic>,
            <italic>druguda</italic>, <italic>svuda</italic>, <italic>posvuda</italic>,
            <italic>svakuda</italic>, <italic>nekuda</italic>, <italic>nikuda</italic>,
            <italic>kojekuda</italic>, ili se kaže put i pravac kretanja...” (<xref ref-type="bibr"
            rid="stojkovic1">Stojković 1938: 21</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Ako je riječ o cilju kretanja, treba upotrijebiti prilog <italic>kamo</italic>:</p>
      <disp-quote>
        <p>„<italic>Kamo</italic> ideš? – U Maksimir. – A <italic>kuda</italic> ideš? –
          Zvonimirovom, Maksimirskom ili Petrovom ulicom.” (<xref ref-type="bibr" rid="stojkovic1"
            >Stojković 1938: 21</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>I Lalević u radu <italic>Gde, kamo, kud(a)</italic> piše o navedenim prilozima kao o
        riječima sa zasebnim značenjem koje se „neumesno i bezrazložno” zamjenjuju gdje ne bi
        smjele. Prilog <italic>gdje</italic> određuje:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Ovaj prilog pokazuje ili bliže određuje mesto na (u) kom (gde) se vrši radnja, bivanje
          ili stanje u širokom smislu. Na pitanje gde uvek se odgovara lokativom (‘mesni’ padež).”
            (<xref ref-type="bibr" rid="lalevic2">Lalević 1934a: 19</xref>),</p>
      </disp-quote>
      <p>ali događa se da se <italic>gdje</italic> i <italic>kamo</italic> često zamjenjuju:</p>
      <disp-quote>
        <p>„... on katkad dolazi mesto kamo, u koje mesto. Ovo značenje dolazi naročito često po
          zapadnim krajevima, a ne samo u C. Gori i Boci gde se ne razlikuje određivanje mesta
          vršenja glagolske radnje od njena pravca kretanja. Ovo se mešanje i potiskivanje jednog na
          račun drugoga javlja još od XVI veka.” (<xref ref-type="bibr" rid="lalevic2">Lalević
            1934a: 19</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Naglašena se dijalekatna obilježenost potvrđuje i u Stojkovića:</p>
      <disp-quote>
        <p>„U primorskim mjestima Dalmacije ne znaju točno upotrebljavati <italic>kamo</italic> i
            <italic>gdje</italic> (...), pa često pitaju sa <italic>gdje</italic> uz glagole
          kretanja; slično se drugdje izgubila oštra razlika među <italic>kamo</italic> i
            <italic>kuda</italic>.” (<xref ref-type="bibr" rid="stojkovic1">Stojković 1938:
            21</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Prilog je <italic>kamo</italic> u Lalevićevu radu određen ciljem kretanja, istovjetno
        Stojkoviću, uz napomenu da ga najviše upotrebljavaju kajkavci i čakavci usuprot štokavcima
        koji ga najčešće zamjenjuju prilogom <italic>kud(a)</italic>, a ponekad i s
          <italic>gdje</italic>. Prilog <italic>kud(a)</italic> „znači: kojim putem ideš?”, ali je
        izdvojeno i njegovo drugo značenje:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Novije pak jednako je sa nekadašljim <italic>kamo</italic> ideš? i znači: gde je mesto
          kome ili u koje ideš? Prema tome <italic>kuda</italic> može imati oba značenja.” (<xref
            ref-type="bibr" rid="lalevic2">Lalević 1934a: 24</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Izdvojena Lalevićeva napomena u skladu je s onom u Broz-Ivekovićevu rječniku:</p>
      <disp-quote>
        <p>„po zapadnim krajevima: <italic>kamo</italic> ćeš? po ostalima: <italic>kuda</italic>
          ćeš? (Ako Bog da?)” (<xref ref-type="bibr" rid="brozivek">Broz-Iveković 1901:
          509</xref>),</p>
      </disp-quote>
      <p>čime se također potvrđuje razlikovnost između hrvatskoga i srpskoga jezika.</p>
      <p>S obzirom na činjenice potvrđene u obama člancima, može se utvrditi da oba članka doprinose
        rješavanju uporabne nedoumice priloga <italic>gdje</italic>, <italic>kamo</italic> i
          <italic>kuda</italic>, ali oba također upućuju i na razlikovnosti između hrvatskoga i
        srpskoga jezika.</p>
      <p>Rončević u radu <italic>Što i šta</italic>, objavljenom u <italic>Našem jeziku</italic>,
        opisuje relativnu i interogativnu funkciju zamjenice <italic>što</italic> navodeći njezina
        dva oblika, <italic>što</italic> i <italic>šta</italic>. Pritom jasno utvrđuje razlike u
        uporabi, <italic>šta</italic> se upotrebljava kao upitna, a <italic>što</italic> kao odnosna
        zamjenica (<xref ref-type="bibr" rid="roncevic">Rončević 1937: 135</xref>), potvrđene u
        razgovornom jeziku:</p>
      <disp-quote>
        <p>„a) u upitnim rečenicama: Šta radiš? Šta sam ti kazao? Šta govore po selu? b) u
          zavisnoupitnim rečenicama: Pitao ih je, šta misle. – 2) što: u odnosnim rečenicama: Što je
          pravo i Bogu je drago. Saznaćete ono što dosad niste znali. To su one jabuke što dugo mogu
          da se sačuvaju.” (<xref ref-type="bibr" rid="roncevic">Rončević 1937: 136</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Rončević smatra da je takva uporaba poznata većini štokavaca, ali problem vidi u
        gramatikama i rječnicima u kojima ta razlika nije dovoljno jasno objašnjena ili je uopće
        nema. Osvrće se posebice na Maretićevu gramatiku u kojoj se kao nominativni oblici navode
          <italic>što</italic> i <italic>šta</italic>, genitivni oblici <italic>čega</italic>,
          <italic>šta</italic>, a akuzativni su oblici jednaki nominativnim, <italic>što</italic>,
          <italic>šta</italic>. (<xref ref-type="bibr" rid="maretic1931">Maretić 1931: 163</xref>).
        Normativno Maretić izjednačuje genitivnu uporabu oblika <italic>šta</italic> i
          <italic>čega</italic> kao i akuzativni i nominativni oblik <italic>šta</italic>:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Oblik <italic>šta</italic> u gen. sing. jednako je običan kao i <italic>čega</italic>:
          oda <italic>šta</italic>, (...) kad se čoek <italic>šta</italic> prihvati, nek se i drži.”
            (<xref ref-type="bibr" rid="maretic1931">Maretić 1931: 163</xref>),</p>
      </disp-quote>
      <p>napominjući o nastanku oblika <italic>šta</italic>:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Taj genitivni oblik načinjen je prema nominativu <italic>što</italic> po analogiji na
          pr. gen. <italic>sela</italic> prema nom. <italic>selo</italic>, a iz gen. je
            <italic>šta</italic> prešlo i u nom. i ak., te se govori mjesto <italic>što</italic>, na
          pr. <italic>šta</italic> je to? <italic>šta</italic> si vidio?” (<xref ref-type="bibr"
            rid="maretic1931">Maretić 1931: 163</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>I Stojković izravno upućuje da je nominativna uporaba zamjenica <italic>što</italic> i
          <italic>šta</italic> dijalektna:</p>
      <disp-quote>
        <p>„(...) tek sekundarno dolazi i kao nominativ i akuzativ sing., ali se često osjeća, da je
          to dijalektički, pače donekle i vulgarno, pučki.” (<xref ref-type="bibr" rid="stojkovic1"
            >Stojković 1938: 20</xref>)</p>
      </disp-quote>
      <p>te da bi se u hrvatskom književnom jeziku trebao upotrebljavati oblik
        <italic>što</italic>,</p>
      <disp-quote>
        <p>„a tek s nekim ograničenjem da se upotrebljava gen. <italic>šta</italic>, tako na pr. uz
          prijedloge s genitivom (...) i uz glagole s genitivom: <italic>Šta</italic> trebaš?
            <italic>Šta</italic> (<italic>čega</italic>) se bojiš, laćaš, prihvaćaš, sjećaš, stidiš?
          (...), zatim kad se shvaća i uzima kao genitiv partitivni: Govori svega i
            <italic>svašta</italic>. Neka i dijete <italic>šta</italic> nauči! (...) [te – B. B. i
          Ž. J.] u negativnoj rečenici iza prelaznoga glagola: Nemam <italic>šta</italic> da ti
          rečem. Od vas nemamo <italic>šta</italic> iskati.” (<xref ref-type="bibr" rid="stojkovic1"
            >Stojković 1938: 20</xref>).</p>
      </disp-quote>
      <p>Stojkovićev rad, za razliku od Rončevićeva, donosi odrednice umjerenoga purizma jer
        izrijekom savjetuje o pravilnosti koja je u skladu s hrvatskom tradicijom, ali ne
        zabranjujući leksičke dvostrukosti.</p>
    </sec>
    <sec>
      <label>4.</label>
      <title>Zaključno</title>
      <p>Iako je jezična stvarnost prve polovice 20. stoljeća potvrdila da su različito oblikovane
        jezične politike utjecale na standardizacijski razvoj hrvatskoga jezika, cjelovitijoj slici
        standardizacije hrvatskoga jezika uvelike doprinose jezikoslovni članci objavljivani u isto
        vrijeme, tj. krajem tridesetih godina 20. stoljeća, u dvama časopisima –
          <italic>Hrvatskom</italic>
        <italic>jeziku</italic> (1938. – 1939.) i <italic>Našem</italic>
        <italic>jeziku</italic>. U hrvatskoj jezičnoj povijesti 20. st. obilježja su se jezičnoga
        unitarizma počela nazirati već poče­tkom stoljeća ­ 1918. godine stvorena je Kraljevina
        Srba, Hrvata i Slovenaca s dominantnim srpskim jezikom koji se različitim načinima pokušavao
        nametnuti i ostalim narodima. Godine 1929. tzv. Šestosiječanjska diktatura iznjedrila je
        pravopisnu komisiju kojoj je bio zadatak ukloniti razlike između hrvatske i srpske inačice
        fonološkoga pravopisa te tako pravopisno ujediniti hrvatski i srpski jezik. Dvije godine
        kasnije donesen je Ustav Kraljevine Jugoslavije koji prenosi članak o jeziku iz
        Vidovdanskoga ustava u kojem je službeni jezik „srpsko-hrvatsko-slovenački”, ali unatoč
        zajedničkomu pravopisu, nastalom kao rezultat <italic>Pravopisnoga uputstva</italic> iz
        1929., u jeziku je i dalje bilo mnogo razlika i posebnosti – uglavnom politički
        nepoželjnih.</p>
      <p>Nakon predavanja Pavla Popovića u Društvu za srpski jezik i književnost u Beogradu
        zaključeno je da bi trebalo osmisliti organiziranu skrb o čistoći „našeg” jezika, pa je tako
        samo dva dana nakon predavanja započeta u beogradskom dnevniku <italic>Pravda</italic>
        anketa o stanju jezične čistoće i pravilnosti. Otprilike pola godine od završetka Pravdine
        ankete Lingvističko društvo u Beogradu objavilo je 1932. godine prvi broj časopisa
          <italic>Naš jezik</italic>, mjesečnika koji je odlukom <italic>Ministarstva
          prosvete</italic> preporučen svim školama. Nekoliko godina kasnije, točnije 1936.,
        osnovano je Društvo „Hrvatski jezik” koje je 1938. godine pokrenulo časopis <italic>Hrvatski
          jezik</italic> (1938. – 1939.).</p>
      <p>Uredništva tih dvaju časopisa standardizaciji jezika pristupaju različito – čitateljstvu se
        u prvom broju <italic>Našega jezika</italic> uredništvo obratilo programskim uvodom
          <italic>Naša reč</italic> u kojem se ističe da se odavno osjeća potreba za časopisom u
        kojemu bi se raspravljalo na razumljiv i široj publici pristupačan način o osobinama
          <italic>našega</italic> književnog jezika, ali se i pozitivno piše o tadašnjoj
        državotvornoj zajednici pa i o ujedinjenju u književnom jeziku. Osobito se ističe glavni
        urednik Aleksandar Belić koji u članku <italic>Srpskohrvatski književni jezik</italic>
        izlaže u kakvom je stanju <italic>naš</italic>
        <italic>jezik</italic>, predlaže načine kako ga stručnim radom dovesti do toga da bude
        jedinstven, a Vuka Karadžića i Ljudevita Gaja određuje tvorcima <italic>našega</italic>
        književnog jezika, pri čemu se u cijelom članku ističe Karadžićev jezikoslovni ugled te se
        poziva na veličanje Karadžića kao oca <italic>našega</italic> suvremenog književnog jezika.
        Usuprot su takvim promišljanjima ona u članku <italic>Hrvatski književni jezik</italic>,
        objavljenom u <italic>Hrvatskom jeziku</italic> (1938. – 1939.), u kojem Ivšić izrijekom
        naglašava da je pogrešno misliti da hrvatskoga književnog jezika ne bi bilo bez Karadžića
        ili tvrditi da su Hrvati uzeli srpski književni jezik te zaključuje da je suvremeni hrvatski
        književni jezik samo organski nastavak onoga književnog jezika što su ga Hrvati imali i
        prije Karadžića.</p>
      <p>Takva se načelna razilaženja dvojice glavnih urednika koncepcijski različitih časopisa
        ogledaju i u usporedbama istovjetnih tema objavljenih u <italic>Hrvatskom jeziku</italic>
        (1938. – 1939.) i <italic>Našem</italic>
        <italic>jeziku</italic>. Časopisni su suradnici <italic>Hrvatskoga jezika</italic> (1938. –
        1939.) u svojim radovima nastojali isticati hrvatske posebnosti i tako očuvati prirodan
        razvoj hrvatskoga književnog jezika (usuprot nasilnomu ujedinjavanju na svim jezičnim
        razinama), a suradnici <italic>Našega jezika</italic> u svojim su temama uglavnom težili
        postizanju čistoće <italic>našega</italic> jezika (pritom misleći na srpski jezik), a ta je
        čistoća podrazumijevala odbacivanje brojnih hrvatskih jezičnih posebnosti u cilju postizanja
        jedinstva, pa se provincijalizmima, dijalektizmima i općenito nepoćudnim riječima i oblicima
        proglašavaju sasvim obične hrvatske riječi poput: <italic>uporaba</italic>,
          <italic>glasovanje</italic>, <italic>rabiti</italic>, <italic>posuda</italic>,
          <italic>izravno</italic>, <italic>postolar</italic>, <italic>osebujnost</italic>, a među
        nepodobne riječi idu i brojni „šulekizmi” i „veštačke tvorevine” poput:
          <italic>nogomet</italic>, <italic>brzojav</italic>, <italic>sveučilište</italic>,
          <italic>zajutrak</italic>, <italic>plin</italic>, <italic>ravnatelj</italic> itd., dočim
        se riječi i oblici tipični za srpski jezik proglašavaju neutralnima poput:
          <italic>nipodaštavati</italic>, <italic>ljubopitan</italic>, <italic>vazduh</italic>,
          <italic>kupatilo</italic>, <italic>dejstvo</italic> itd.</p>
      <p>Težnja nikad ostvarenom jezičnomu unitarizmu ponajbolje se ogleda u navodu iz rada
          <italic>Smijemo li dirnuti i ovo pitanje?</italic>
        <xref ref-type="bibr" rid="perkovic">Mirka Perkovića (1935: 99)</xref>:</p>
      <disp-quote>
        <p>„Mi idemo u susret času u koji će Srbi i Hrvati, dakle Jugosloveni, pisati jednim
          alfabetom i jednim književnim govorom. (...) Ali – što možemo da učinimo, da nam taj čas
          dođe što prije (...) to je nastojanje: da svi poradimo, a napose <italic>ʻNaš
            jezikʼ</italic>, da pripravljamo našu obrazovanu čeljad za taj sretni čas.”</p>
      </disp-quote>
    </sec>
  </body>
  <back>
    <fn-group>
      <fn id="fn1">
        <p>Ovaj je rad dijelom neobjavljenoga doktorskog rada Borka Barabana (2015.), ali je u ovoj
          inačici dopunjen suautorskim promišljanjima.</p>
      </fn>
      <fn id="fn2">
        <p>Dodatno ju je pojačala smrt Stjepana Radića 8. kolovoza 1928.</p>
      </fn>
      <fn id="fn3">
        <p>Vidovdanski je ustav podrazumijevao jedinstveni upravni aparat, tj. velike ovlasti kralja
          koji imenuje vladu i članove suda, proglašava zakone, ima pravo raspustiti skupštinu,
          zatim upravljanje iz Beograda, jedinstven teritorij kojim se ukidaju povijesni entiteti i
          uspostavljaju oblasti (<xref ref-type="bibr" rid="pavlicevic">Pavličević 2000:
          345</xref>). U njemu se spominje jedan narod s tri imena i tri plemena, a time se
          izrijekom govori o nacionalnom unitarizmu i ideologiji kojom je ozakonjeno nacionalno
          ugnjetavanje i unitarističko ustrojstvo države.</p>
      </fn>
      <fn id="fn4">
        <p>Šestosiječanjska diktatura podrazumijeva razdoblje samovlade kralja Aleksandra I.
          Karađorđevića od 6. siječnja 1929. do 3. rujna 1931. Diktatura je započela Aleksandrovim
          proglasom o ukidanju Vidovdanskoga ustava i raspuštanju Narodne skupštine, donošenjem
          ukaza o sastavljanju nove vlade na čelu s generalom P. Živkovićem, proglašenjem Zakona o
          kraljevskoj vlasti i o vrhovnoj upravi, Zakona »o zaštiti javne bezbednosti i poretka u
          državi«, Zakona »o državnom sudu za zaštitu države« i Uredbe za izvršenje Zakona o
          Državnom sudu za zaštitu države. Tim zakonima i uredbama bio je ukinut ustav, raspuštena
          Narodna skupština, uvedena apsolutistička vladavina, zabranjen rad svim političkim
          strankama i udrugama s nacionalnim obilježjima, zabranjena sloboda govora, uvedena
          cenzura, zabranjena uporaba narodnoga imena i dr., a sva se politička moć koncentrirala u
          kraljevim rukama. Na temelju Zakona »o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja«
          kralj Aleksandar Kraljevinu je SHS preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju i podijelio ju na
          devet banovina (prostorno manja, deseta banovina, bila je Uprava grada Beograda) koje su
          svojim granicama negirale povijesne državnopravne entitete. (<xref ref-type="bibr"
            rid="diktatura">Šestosiječanjska diktatura 2019</xref>).</p>
      </fn>
      <fn id="fn5">
        <p>Riječ je o navodu iz teksta naslovljenoga <italic>G. Pavle Popović o današnjem književnom
            jeziku</italic> koji je objavljen u <italic>Pravdi</italic> 16. studenoga 1931.</p>
      </fn>
      <fn id="fn6">
        <p>Anketiranje je bilo vrlo popularno kao demokratičan postupak pribavljanja stručnoga
          mišljenja, a kao primjer može poslužiti već Klun-Karadžićeva anketa iz 1858., anketa
          slovenskoga dvomjesečnika za znanosti i kulturu <italic>Veda</italic> iz 1912., a posebno
          Skerlićeva iz 1913. godine.</p>
      </fn>
      <fn id="fn7">
        <p>Riječ je o Aranđelovićevu radu <italic>U odbranu srpskog jezika</italic>, Pravda, god.
          XXVII., br. 321, 18. studenoga 1931., str. 1.</p>
      </fn>
      <fn id="fn8">
        <p><italic>Mišljenje g. Jaše Prodanovića</italic>, Pravda, br. 323, 20. studenoga 1931.,
          str. 2.</p>
      </fn>
      <fn id="fn9">
        <p><italic>Šta kažu g. Milan Bogdanović i g. Momčilo Nastasijević</italic>, Pravda, br. 326,
          23. studenoga 1931., str. 2.</p>
      </fn>
      <fn id="fn10">
        <p><italic>Razgovor sa g. Bogdanom Popovićem</italic>, Pravda, br. 327, 24. studenoga 1931.,
          str. 1.</p>
      </fn>
      <fn id="fn11">
        <p><italic>O današnjem književnom jeziku</italic>, Pravda, br. 341, 8. prosinca 1931., str.
          2.</p>
      </fn>
      <fn id="fn12">
        <p><italic>O današnjem književnom jeziku</italic>, Pravda, br. 331, 28. studenoga 1931.,
          str. 1.</p>
      </fn>
      <fn id="fn13">
        <p><italic>O našem književnom jeziku</italic>, Pravda, br. 336, 3. prosinca 1931., str. 1. –
          2.</p>
      </fn>
      <fn id="fn14">
        <p><italic>Profesor g. dr. Aleksandar Belić o čuvanju našeg književnog jezika</italic>,
          Pravda, br. 322, 19. studenog 1931., str. 1.</p>
      </fn>
      <fn id="fn15">
        <p><italic>Stanje našeg književnog jezika. Mišljenje g. dr. Milivoja Pavlovića</italic>,
          Pravda, br. 344., 11. prosinca 1931.; br. 345, 12. prosinca 1931., str. 3.</p>
      </fn>
      <fn id="fn16">
        <p><italic>Zagrebački naučnici o našem književnom jeziku. Mišljenje našeg najstarijeg
            filologa g. dr. Tome Maretića</italic>, Pravda, br. 328, 25. studenoga 1931., str.
          1.</p>
      </fn>
      <fn id="fn17">
        <p><italic>Mišljenje profesora g. dr. Đure Šurmina</italic>, Pravda, br. 329, 26. studenoga
          1931., str. 2.</p>
      </fn>
      <fn id="fn18">
        <p><italic>Zagrebački naučnici o našem književnom jeziku. Dr. Stjepan Bosanac</italic>,
          rektor Visoke Pedagoške škole u Zagrebu, Pravda, br. 338, 5. prosinca 1931., str. 5.</p>
      </fn>
      <fn id="fn19">
        <p><italic>G. Pavle Popović: Ova je anketa pokazala da je naše javno mišljenje zdravo i da
            su mu dosadile ekstravagancije koje se uvlače u naš književni jezik</italic>, Pravda,
          br. 346, 13. prosinca 1931., str. 5.</p>
      </fn>
      <fn id="fn20">
        <p>Svi se navedeni radovi preuzimaju iz Samardžija 2012.</p>
      </fn>
      <fn id="fn21">
        <p>Od drugoga se godišta u impresumu pojavljuje ime Miodraga S. Lalevića, a u sedmom je
          godištu umjesto Dušana Vidovića članom postao dr. Jovan L. Vuković. Tajnik je uredništva
          bio R. Aleksić. (Samardžija 2012: 185).</p>
      </fn>
      <fn id="fn22">
        <p>Riječ je o takozvanoj staroj seriji časopisa <italic>Naš jezik</italic> koja je izlazila
          od 1932. do 1941. Nova je serija časopisa započela s izlaženjem 1950. godine, a izlazi i
          danas.</p>
      </fn>
      <fn id="fn23">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. I., br. 1, str. 1. – 3.</p>
      </fn>
      <fn id="fn24">
        <p><italic>Hrvatski jezik</italic>, god. I., 1938., str. 33. – 39.</p>
      </fn>
      <fn id="fn25">
        <p>Izvorni se navod nalazi u <italic>Skupljenim gramatičkim i polemičkim spisima</italic>
          Vuka Stef. Karadžića III, 1896., str. 259. – 260.</p>
      </fn>
      <fn id="fn26">
        <p>Kada je riječ o nepoželjnim barbarizmima, istraživanje u ovom radu potvrdilo je da je
          riječ ponajviše o kroatizmima.</p>
      </fn>
      <fn id="fn27">
        <p>Desetak godina prije izlaska prvoga broja <italic>Našega jezika</italic> napisao je
          Nikola Andrić šest članaka pod zajedničkim naslovom <italic>Beograd nam kvari
            jezik</italic> (<italic>Obzor</italic>, 11. ožujka – 25. travnja 1923.) u kojima
          upozorava na primjere nametanja srpskoga jezika na štetu hrvatskoga. Na osnovi je tih
          članaka nastala rasprava <italic>Koje nam beogradske riječi ne trebaju</italic>,
          objavljena u VIII. knjizi <italic>Kola</italic>, god. 1927., str. 271. – 284.</p>
      </fn>
      <fn id="fn28">
        <p>Uredništvo je Jurišiću odgovorilo osvrtom <italic>Šta mi hoćemo</italic> (god. I., br. 4,
          str. 97. – 100.), ali i detaljnom raščlambom konkretnih prigovora jeziku <italic>Našega
            jezika</italic> u članku <italic>Nekoliko načelnih pitanja</italic>, objavljenom u dva
          dijela (god. I., br. 4 i 5, str. 100. – 110., 129. – 143.).</p>
      </fn>
      <fn id="fn29">
        <p>Riječ je o Jurišićevu članku <italic>Sve je dobro, što oni napišu</italic>, Nastavni
          vjesnik, knj. XLI. (1932./1933.), str. 52. – 65.</p>
      </fn>
      <fn id="fn30">
        <p>U časopisu <italic>Naš jezik</italic> redovito je ispisivana rubrika <italic>Jezičke
            pouke</italic> u kojoj su se uglavnom objavljivali leksički savjeti na štetu hrvatskih
          jezičnih posebnosti.</p>
      </fn>
      <fn id="fn31">
        <p>O riječi <italic>ladanje</italic> piše T. Maretić u članku <italic>Primjedbe nekim
            dojakošnjim člancima</italic> (<xref ref-type="bibr" rid="maretic1932">1932:
            166–168</xref>) navodeći da se ne slaže sa zamjenom u riječi
            <italic>letovalište</italic> jer nije riječ o istoznačnicama. U istom se članku osvrnuo
          i na riječ <italic>dapače</italic> za koju tvrdi da nije arhaizam jer je zabilježena u
          slavonskih pisaca krajem 18. stoljeća, „dakle iz vremena, koje je Vukovu posve blizu.”
            (<xref ref-type="bibr" rid="maretic1932">Maretić 1932: 168</xref>) čime se potvrđuje da
          Maretić ipak nije uvijek bio isključivi vukovac. U jezikoslovnoj se znanosti uglavnom
          prelazi i preko činjenice da je Maretić 1926. godine napisao vrlo oštar članak
            <italic>Štrosmajer i jugoslavenska idea</italic>, Novosti (Zagreb) XX., br. 309, 3. –
          4., u kojem je oštro osudio beogradsku jezičnu politiku.</p>
      </fn>
      <fn id="fn32">
        <p>Riječ je <italic>uporaba</italic> određena kao pokrajinska jer nije svima dovoljno
          razumljiva, a tim se razlogom izravno upućuje na nepoželjnost jezične razlikovnosti.</p>
      </fn>
      <fn id="fn33">
        <p>O imenicama <italic>točka</italic>/<italic>tačka</italic> i pridjevima
            <italic>točan</italic>/<italic>tačan</italic> pisalo se i u časopisu <italic>Govori i
            piši hrvatski, kako treba</italic> (god. I. 1925: 11) u kojem je prednost dana oblicima
            <italic>točka</italic> i <italic>točan</italic> (<xref ref-type="bibr"
            rid="mlikotabaraban">Mlikota i Baraban 2015: 147–163</xref>).</p>
      </fn>
      <fn id="fn34">
        <p>Ivšić se u članku <italic>Tužbe zbog kvarenja jezika</italic> (<xref ref-type="bibr"
            rid="ivsic1938a">1938: 73–78</xref>) osvrće na beogradsko odbacivanje kroatizama „kao
          pokrajinskih osobina što je sve poduprto nametanjem riječi službenim putem” (<xref
            ref-type="bibr" rid="lisac">Lisac 1991: 76</xref>). „Hrvati se osobito bune, što u
          Beogradu ima takvih, koji ne odbijaju samo zagrebačke ‘kroatizme’, nego i štošta drugo,
          što im se u našem zagrebačkom književnom jeziku ne sviđa, odbacuju kao tobože
          pokrajinsko.” (<xref ref-type="bibr" rid="ivsic1938a">Ivšić 1938: 75</xref>). Srbi su tako
          nastojali protjerati imenicu <italic>liječnik</italic> pozivajući se na njezinu takozvanu
          pogrešnu tvorbu iako je imenica u Hrvata zabilježena u uporabi još od 14. stoljeća.</p>
      </fn>
      <fn id="fn35">
        <p>Kada je riječ o njegovoj jezikoslovnoj djelatnosti, <xref ref-type="bibr"
            rid="samardzija2012">Samardžija (2012: 190)</xref> razlikuje nekoliko tijekova:
          dijalektološki, poredbenoslavistički, povijesnojezični, sintaktički, gramatikografski te
          općejezikoslovni tijek, tj. kodifikacijsku djelatnost koju potvrđuju radovi objavljeni u
          časopisu <italic>Naš jezik</italic>.</p>
      </fn>
      <fn id="fn36">
        <p>U radovima objavljenim u <italic>Našem jeziku</italic> Belić često pojašnjava glavne
          odrednice novoga normativnog uzora koji se u Srba često naziva beogradskim stilom (govorom
          ili jezikom), a koji hrvatski jezikoslovci nazivaju beogradskim žargonom.</p>
      </fn>
      <fn id="fn37">
        <p>Vidi osobito u: <xref ref-type="bibr" rid="samardzija2012">Samardžija (2012:
            181–196)</xref>, <xref ref-type="bibr" rid="pranjkovic2010">Pranjković (2010:
            45–53)</xref>.</p>
      </fn>
      <fn id="fn38">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. IV., 1936., str. 132. – 134.</p>
      </fn>
      <fn id="fn39">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. IV., 1936., str. 73. – 78.</p>
      </fn>
      <fn id="fn40">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. IV., 1936., str. 35. – 38.</p>
      </fn>
      <fn id="fn41">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. IV., 1936., str. 11. – 20.</p>
      </fn>
      <fn id="fn42">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. III., 1935., str. 240. – 245.</p>
      </fn>
      <fn id="fn43">
        <p>Nadalje u navođenju radova koji će se uspoređivati pokrata NJ označava časopis
            <italic>Naš jezik</italic>, a HJ <italic>Hrvatski jezik</italic> (1938. – 1939.).</p>
      </fn>
      <fn id="fn44">
        <p><italic>Hrvatski jezik</italic>, god. I., 1938., str. 3. – 13.</p>
      </fn>
      <fn id="fn45">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. II., 1934., str. 202. – 204.</p>
      </fn>
      <fn id="fn46">
        <p><italic>Hrvatski jezik</italic>, god. I., 1938., str. 167. – 168.</p>
      </fn>
      <fn id="fn47">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. IV., 1936., str. 141. – 142.</p>
      </fn>
      <fn id="fn48">
        <p><italic>Hrvatski jezik</italic>, god. I., 1938., str. 50. – 54.</p>
      </fn>
      <fn id="fn49">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. II., 1934., str. 150. – 154.</p>
      </fn>
      <fn id="fn50">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. II., 1934., str. 19. – 24.</p>
      </fn>
      <fn id="fn51">
        <p><italic>Hrvatski jezik</italic>, god. I., 1938., str. 181. – 183.</p>
      </fn>
      <fn id="fn52">
        <p><italic>Hrvatski jezik</italic>, god. I., 1938., str. 21. – 22.</p>
      </fn>
      <fn id="fn53">
        <p><italic>Naš jezik</italic>, god. V., 1937., str. 135. – 152.</p>
      </fn>
      <fn id="fn54">
        <p><italic>Hrvatski jezik</italic>, god. I., 1938., str. 20. – 21.</p>
      </fn>
      <fn id="fn55">
        <p>Kovačević smatra nedopustivim da učenik u školi uči, prema jedinstvenom pravopisu, da
          futur glagola <italic>biti</italic> glasi <italic>biću</italic> i da se tako i piše, a da
          onda u udžbenicima vidi da se može pisati <italic>bit ću</italic>, ali i <italic>biti
            ću</italic>. (<xref ref-type="bibr" rid="kovacevic">Kovačević 1935: 133</xref>).</p>
      </fn>
      <fn id="fn56">
        <p>Premda je riječ o morfološko-tvorbenom pravopisu, u poglavlju će se rabiti terminologija
          kojom se koriste autori opisivanih članaka.</p>
      </fn>
      <fn id="fn57">
        <p>Ivo Pranjković u radu <italic>Stjepan Ivšić i hrvatski pravopis</italic> (<xref
            ref-type="bibr" rid="pranjkovic1996">1996: 95–106</xref>) detaljno pojašnjava
          neujednačenost u imenovanju pravopisnih načela: „U nas se uvriježilo da se za negdašnji
          naziv korijenski ili etimološki rabi naziv morfonološki pravopis, za što mislim da je
          posve neprimjereno jer je baš morfonologija područje koje podrazumijeva provedbu tzv.
          glasovnih promjena. Sam pojam morfo(fo)nema, pa onda i alomorfa uključuje zapravo
          fonološko načelo, npr. <italic>bez</italic>- (<italic>bezbrižan</italic>),
            <italic>bes</italic>- (<italic>beskrajan</italic>) (...). Po tzv. etimološkom načelu
          štiti se integritet morfema (svuda ostaje <italic>bez</italic>-:
            <italic>bezbrižan</italic>, <italic>bezkrajan</italic>, (...) ili tvorbene osnove (npr.
            <italic>svjedoč</italic>-<italic>iti</italic> i
            <italic>svjedoč</italic>-<italic>ba</italic>), pa bi takav pravopis trebalo zvati
          morfološko-tvorbenim.” (<xref ref-type="bibr" rid="pranjkovic1996">Pranjković 1996:
            96</xref>).</p>
      </fn>
      <fn id="fn58">
        <p>Može se utvrditi da se u Ivšića počinju nazirati strukturalistički pogledi na jezik jer
          izrijekom govori o fonemu i glasu.</p>
      </fn>
      <fn id="fn59">
        <p>Da je bilo suprotnih mišljenje Janjaninovu, potvrđuje srpska jezikoslovka <xref
            ref-type="bibr" rid="savic">S. Savić (1995.)</xref>: „U Beogradu, diskusija je počela
          još pre rata kada <xref ref-type="bibr" rid="janjanin">Janjanin (1934)</xref> skreće
          pažnju da je titula u ženskom rodu uz naziv profesije u muškom rodu nepravilna (gospođa
          profesor). Dvadeset godina kasnije, u Zagrebu njegovo shvatanje podržava i Z. Vince
          (1954/55), ali S. Nikolić (1954/55) u Beogradu brani suprotni stav, naime, da treba da
          ostane drugarica direktor, odobravajući sintaksički nesklad, jer jezik ne mora da bude u
          skladu sa zahtevom tekućeg društvenog života i gramatičke tradicije. Ovaj će stav ostati
          manje više načelan i za mnoge druge autore koji će se, opet partikularno, za svaki
          pojedinačan primer, javljati u stručnoj literaturi i javnim glasilima (I. Klajn, 1980, B.
          Corić, 1982) sa većim ili manjim stepenom tolerancije.”</p>
      </fn>
    </fn-group>
    <ref-list>
      <ref id="baraban2013">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Baraban</surname>
            <given-names>Borko</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>2013</year>
          </date>. <chapter-title>Matićevi prilozi u časopisu Hrvatski jezik</chapter-title>.
              <source><italic>Šokačka rič 10, Slavonski dijalektolozi: Zbornik radova znanstvenoga
              skupa Slavonski dijalekt s međunarodnim sudjelovanjem.</italic></source> Ur. Bilić,
          Anica. <publisher-name>Zajednica kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske
            županije</publisher-name>. <publisher-loc>Vinkovci</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="baraban2014">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Baraban</surname>
            <given-names>Borko</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>2014</year>
          </date>. <chapter-title>Leksičke prilagodbe slavonskih književnika u
            nastavi</chapter-title>. <source><italic>Šokačka rič 11, Slavonski dijalekt i
              leksikografija: Zbornik radova znanstvenoga skupa Slavonski dijalekt s međunarodnim
              sudjelovanjem.</italic></source> Ur. Bilić, Anica. <publisher-name>Zajednica
            kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije</publisher-name>.
            <publisher-loc>Vinkovci</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="boskovic">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Bošković</surname>
            <given-names>Radoslav</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1934. – 1935</year>
          </date>. <article-title>O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga
            književnog jezika</article-title>. <source><italic>Naš jezik</italic></source>.
            <volume>9–10</volume>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="brozivek">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <person-group person-group-type="author">
            <name>
              <surname>Broz</surname>
              <given-names>Ivan</given-names>
            </name>; <name>
              <surname>Iveković</surname>
              <given-names>Franjo</given-names>
            </name>. </person-group>
          <date date-type="pub">
            <year>1901</year>
          </date>. <source><italic> Rječnik hrvatskoga jezika</italic>
          </source>. <publisher-name>Štamparija Karla Albrechta (Jos. Wittasek)</publisher-name>.
            <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="culinovic">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Čulinović</surname>
            <given-names>Ferdo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1961</year>
          </date>. <source><italic> Jugoslavija između dva rata</italic>
          </source>. <publisher-name>Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti</publisher-name>.
            <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="dujmusic">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Dujmušić</surname>
            <given-names>Jozo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1932</year>
          </date>. <article-title>O jeziku Našeg jezika</article-title>.
              <source><italic>Obzor</italic></source>. <volume>god. LXXIII</volume>.
            <issue>186</issue>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="hamm1960">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Hamm</surname>
            <given-names>Josip</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1960</year>
          </date>. <article-title>Aleksandar Belić (In memoriam)</article-title>.
              <source><italic>Slovo – časopis Staroslavenskog instituta</italic></source>.
            <volume>god. IX</volume>. <issue>br. 9–10</issue>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="hamm1939">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Hamm</surname>
            <given-names>Josip</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1939</year>
          </date>. <article-title>Hrvatski jezik na srednjim školama</article-title>.
              <source><italic>Hrvatski jezik</italic></source>. <volume>god. I</volume>. <issue>br.
            8–10</issue>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="hrvatskijezik">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <source><italic>Hrvatski jezik</italic>. 1938. – 1939. Ur. Stjepan Ivšić. Društvo
            „Hrvatski jezik”. Zagreb</source>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="ivsic1938a">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Ivšić</surname>
            <given-names>Stjepan</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1938</year>
          </date>. <article-title>Etimologija i fonetika u našem pravopisu</article-title>.
              <source><italic>Hrvatski jezik</italic></source>. <volume>god. I</volume>. <issue>br.
            1</issue>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="ivsic1938b">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Ivšić</surname>
            <given-names>Stjepan</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1938</year>
          </date>. <article-title>Hrvatski književni jezik</article-title>. <source><italic>Hrvatski
              jezik</italic></source>. <volume>god. I</volume>. <issue>br. 2–3</issue>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="ivsic1938c">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Ivšić</surname>
            <given-names>Stjepan</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1938</year>
          </date>. <article-title>Tužbe zbog kvarenja jezika</article-title>.
              <source><italic>Hrvatski jezik</italic></source>. <volume>god. I</volume>. <issue>br.
            3–4</issue>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="janjanin">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Janjanin</surname>
            <given-names>Mihajlo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1934</year>
          </date>. <article-title>Gospođa profesor</article-title>. <source><italic>Naš
              jezik</italic></source>. <volume>god. II</volume>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="jurisic1">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Jurišić</surname>
            <given-names>Blaž</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1931./1932</year>
          </date>. <article-title>Naš jezik</article-title>. <source><italic>Nastavni
              vjesnik</italic></source>. <volume>knj. XL</volume>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="jurisic2">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Jurišić</surname>
            <given-names>Blaž</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1932./1933</year>
          </date>. <article-title>Sve je dobro, što oni napišu</article-title>.
              <source><italic>Nastavni vjesnik</italic></source>. <volume>knj. XLI</volume>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="kovacevic">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Kovačević</surname>
            <given-names>Slobodan</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1936</year>
          </date>. <article-title>Dva pravopisa</article-title>. <source><italic>Naš
            jezik</italic></source>. <volume>god. IV</volume>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="lalevic1">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Lalević</surname>
            <given-names>Miodrag S.</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1934a</year>
          </date>. <article-title>Gde, kamo, kud(a)</article-title>. <source><italic>Naš
              jezik</italic></source>. <volume>god. II</volume>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="lalevic2">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Lalević</surname>
            <given-names>Miodrag S.</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1934b</year>
          </date>. <article-title>Jezik u udžbenicima za srpskohrvatski jezik</article-title>.
              <source><italic>Naš jezik</italic></source>. <volume>god. II</volume>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="lisac">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Lisac</surname>
            <given-names>Josip</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1991</year>
          </date>. <article-title>Hrvatski lingvist i filolog Stjepan Ivšić</article-title>.
              <source><italic>Senjski zbornik</italic></source>. <volume>god. 18</volume>.
            <issue>1</issue>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="maretic1931">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Maretić</surname>
            <given-names>Tomo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1931</year>
          </date>. <source><italic> Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog
              jezika</italic>
          </source>. <publisher-name>Naklada jugoslavenskog nakladnog d. d.
            „Obnova”</publisher-name>. <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="maretic1889">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Maretić</surname>
            <given-names>Tomo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1889</year>
          </date>. <source><italic> Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima. Djela
              Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga IX</italic>
          </source>. <publisher-name>Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti</publisher-name>.
            <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="maretic1932">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Maretić</surname>
            <given-names>Tomo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1932</year>
          </date>. <article-title>Primjedbe nekim dojakošnjim člancima</article-title>.
              <source><italic>Naš jezik</italic></source>. <volume>god. I</volume>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="matic1938">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Matić</surname>
            <given-names>Tomo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1938</year>
          </date>. <article-title>„Gospođa doktor” i „gospođa profesor”</article-title>.
              <source><italic>Hrvatski jezik</italic></source>. <volume>god. I</volume>.
            <issue>8–10</issue>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="mlikotabaraban">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <person-group person-group-type="author">
            <name>
              <surname>Mlikota</surname>
              <given-names>Jadranka</given-names>
            </name>; <name>
              <surname>Baraban</surname>
              <given-names>Borko</given-names>
            </name>. </person-group>
          <date date-type="pub">
            <year>2015</year>
          </date>. <chapter-title> Uloga časopisa Govori i piši hrvatski kako treba (1925.) u
            očuvanju hrvatskoga jezičnoga identiteta </chapter-title>. <source><italic> Jezik,
              kultura i književnost u suvremenom svijetu. Zbornik radova sa znanstvenog skupa s
              međunarodnim sudjelovanjem Međimurski filološki dani II održanoga u Čakovcu 26.
              travnja 2013.</italic>
          </source> Ur. Turza-Bogdan, Tamara i dr. <publisher-name>Učiteljski fakultet Sveučilišta u
            Zagrebu</publisher-name>. <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="nasjezik">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <source><italic>Naš jezik</italic>. 1932. – 1937. Ur. Aleksandar Belić. Lingvističko
            društvo u Beogradu</source>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="pavlicevic">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Pavličević</surname>
            <given-names>Dragutin</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>2000</year>
          </date>. <source><italic> Povijest Hrvatske</italic>
          </source>. <publisher-name>Naklada Pavičić</publisher-name>.
            <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="perkovic">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Perković</surname>
            <given-names>Mirko</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1935</year>
          </date>. <article-title>Smijemo li dirnuti i ovo pitanje?</article-title>.
              <source><italic>Naš jezik</italic></source>. <volume>god. III</volume>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="pranjkovic2010">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Pranjković</surname>
            <given-names>Ivo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>2010</year>
          </date>. <source><italic> Ogledi o jezičnoj pravilnosti</italic>
          </source>. <publisher-name>Disput</publisher-name>. <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="pranjkovic1996">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Pranjković</surname>
            <given-names>Ivo</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1996</year>
          </date>. <chapter-title> Stjepan Ivšić i hrvatski pravopis </chapter-title>.
              <source><italic> Stjepan Ivšić i hrvatski jezik: zbornik radova sa znanstvenoga skupa
              održanoga u Orahovici od 29. travnja do 1. svibnja 1994. godine o 110. obljetnici
              rođenja profesora Stjepana Ivšića (1884. - 1994.)</italic>. </source>
          <publisher-name>Orahovica – Matica hrvatska, Ogranak Orahovica</publisher-name>.
            <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="roncevic">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Rončević</surname>
            <given-names>Nikola</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1937</year>
          </date>. <article-title>„Što” i „šta”</article-title>. <source><italic>Naš
            jezik</italic></source>. <volume>god. V</volume>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="samardzija2012">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Samardžija</surname>
            <given-names>Marko</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>2012</year>
          </date>. <source><italic> Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine
              Hrvatske (1918.­1941.)</italic>
          </source>. <publisher-name>Školska knjiga</publisher-name>.
            <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="samardzija1997">
        <mixed-citation publication-type="book">
          <name>
            <surname>Samardžija</surname>
            <given-names>Marko</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1997</year>
          </date>. <source><italic> Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika</italic>
          </source>. <publisher-name>Matica hrvatska</publisher-name>.
            <publisher-loc>Zagreb</publisher-loc>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="savic">
        <mixed-citation publication-format="online-only">
          <name>
            <surname>Savić</surname>
            <given-names>Senka</given-names>
          </name>. <italic>Jezik i pol (II). Istraživanja kod nas</italic>. <ext-link
            ext-link-type="uri"
            xlink:href="http://www.womenngo.org.rs/sajt/sajt/izdanja/zenske_studije/zs_s2/svenka.html"
          /> (pristupljeno 20. siječnja 2019.). </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="stojkovic1">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Stojković</surname>
            <given-names>Marijan</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1938</year>
          </date>. <article-title>Kamo ćemo danas? mjesto: Kuda ćemo danas?</article-title>.
              <source><italic>Hrvatski jezik</italic></source>. <volume>god. I</volume>. <issue>br.
            1</issue>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="stojkovic2">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Stojković</surname>
            <given-names>Marijan</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1938</year>
          </date>. <article-title>Što ili šta?</article-title>. <source><italic>Hrvatski
              jezik</italic></source>. <volume>god. I</volume>. <issue>br. 1</issue>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="diktatura">
        <mixed-citation publication-format="online-only">
          <italic>Šestosiječanjska diktatura</italic>. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod
          Miroslav Krleža. Zagreb. <ext-link ext-link-type="uri"
            xlink:href="http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=594820"/> (pristupljeno 21.
          veljače 2019.). </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="surmin">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Šurmin</surname>
            <given-names>Đuro</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1936</year>
          </date>. <article-title>Protiv kvarenja narodnog jezika</article-title>.
              <source><italic>Naš jezik</italic></source>. <volume>god. IV</volume>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="ujcic">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Ujčić</surname>
            <given-names>Tugomil</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1937</year>
          </date>. <article-title>O nazivima za zanatliska i druga zanimanja</article-title>.
              <source><italic>Naš jezik</italic></source>. <volume>god. V</volume>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="zivkovic1">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Živković</surname>
            <given-names>Sreten</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1936</year>
          </date>. <article-title>Borba oko novog i starog pravopisa</article-title>.
              <source><italic>Naš jezik</italic></source>. <volume>god. IV</volume>.
        </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="zivkovic2">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Živković</surname>
            <given-names>Sreten</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1936</year>
          </date>. <article-title>O etimološkom (tradicionalnom) i fonetičkom
            pravopisu</article-title>. <source><italic>Naš jezik</italic></source>. <volume>god.
            IV</volume>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="zivkovic3">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Živković</surname>
            <given-names>Sreten</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1935</year>
          </date>. <article-title>O pravopisu</article-title>. <source><italic>Naš
            jezik</italic></source>. <volume>god. III</volume>. </mixed-citation>
      </ref>
      <ref id="zivkovic4">
        <mixed-citation publication-type="journal">
          <name>
            <surname>Živković</surname>
            <given-names>Sreten</given-names>
          </name>. <date date-type="pub">
            <year>1936</year>
          </date>. <article-title>O savremenom srpskohrvatskom pravopisu</article-title>.
              <source><italic>Naš jezik</italic></source>. <volume>god. IV</volume>.
        </mixed-citation>
      </ref>
    </ref-list>
  </back>
</article>
