Jezično posuđivanje i dvojezičnosti. Jezično je posuđivanje staro koliko i dodiri među jezicima. „Jezično posuđivanje proces je koji se odvija kad dvojezični govornik reproducira uzorak jednog jezika u drugi jezik.“1 (Haugen, 1950.: 212.), „…ljudi mogu također posuđivati riječi iz drugog jezika kako bi izrazili neki koncept ili opisali predmet za koji ne postoji riječ u jeziku kojim se služe.“2 (Holmes, 2001.: 42.), „Nema jezika čiji leksik ne sadrži posuđenice.“3 (Meillet, 1921.: 98.) Edward Sapir 1921. u svom je djelu Language ustvrdio sljedeće: „Najjednostavnija vrsta utjecaja kojom jedan jezik može djelovati na drugi jest posuđivanje riječi.“4 (1921.: 206.) Taj se proces najčešće događa u tzv. kulturnom posuđivanju (eng. cultural borrowing ili cultural diffusion) (Bloomfield, 1933.: 444. – 460.), kad postoji potreba za imenovanjem novih predmeta ili pojmova koji se preuzimaju iz druge kulture, potreba za popunjavanjem praznih mjesta u sustavu jezika primatelja. Odvija se na tri moguća načina u jeziku primatelju: 1. tvori se nova riječ od postojećih sastavnica u jeziku primatelju 2. posuđuje se riječ iz jezika davatelja, tj. iz jezika zajednice iz koje se preuzima predmet ili pojam 3. mijenja se značenje postojeće riječi u jeziku primatelju ili joj se dodaje novo značenje. Postupak pod rednim brojem 2. najčešći je i najjednostavniji: iz jezika davatelja preuzima se riječ – model, te se prilagođava i integrira u sustav jezika primatelja i postaje replika – posuđenica. Nijedan jezik ne postoji sam za sebe, izoliran od drugih pa je dvojezičnost uobičajena pojava u današnjemu svijetu. Široko je shvaćanje pojma dvojezičnost: od osnovnog poznavanja drugog jezika do vrlo visoke razine njegova poznavanja. Sve dok dvojezični govornik uspijeva odvajati jezike kojima se služi, nema poteškoća. U suprotnom, nastupa interferencija. (Filipović, 1986.: 36.)

Dodiri hrvatskog i francuskog jezika Hrvatski je od početka svoga postojanja bio u dodiru s nekoliko supstratnih idioma ili bar s njihovim rudimentima (Kovačec, 1999.: 117. – 124.) – od latinskog, preko talijanskog, mađarskog, njemačkog, turskog, ali i francuskog jezika. Prvi dodiri između hrvatskog i francuskog jezika ostvarili su se u karolinško doba i bili su vjerske i vojne naravi. U srednjem vijeku u Hrvatsku su stizala francuska književna djela, liturgijske i poučne knjige. U to vrijeme u Zagrebu je živjelo nekoliko jezičnih i etničkih skupina, a pripadnici jedne od njih govorili su neku vrstu jezičnog hibrida – „lingua francogallica“ ili „gallica“. Utjecaju francuskog jezika na hrvatski doprinijele su također trgovinske i kulturne veze s Italijom, u vrijeme kada je bila pod snažnim utjecajem francuske kulture i jezika i na taj je način talijanski jezik bio posrednik u jezičnom posuđivanju. Tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća brojni su Hrvati bili plaćenici u vojsci Luja Trinaestog i Luja Četrnaestog. Tada je u Hrvatskoj uspostavljena i Vojna krajina, svojevrstan štit protiv Turaka. Naredbe vojnicima davane su na njemačkom jeziku, a u njemačkom su vojnom nazivlju bile mnoge posuđenice iz francuskog jezika, pa je njemački odigrao ulogu jezika posrednika u jezičnom posuđivanju. Osim toga, u prijevodima djela francuskih pisaca toga vremena nalazimo brojne posuđenice iz francuskog jezika. Početkom devetnaestog stoljeća Napoleonova vojska osvojila je Hrvatsku i nametnut je francuski jezik kao dominantni jezik. U takvim okolnostima hrvatski jezik posuđuje izravno iz francuskog jezika, naročito vojno i administrativno nazivlje. Bogoslav Šulek 1875. objavio je rječnik znanstvenog nazivlja u kojem su prevedene i brojne francuske i engleske riječi. Tijekom dvadesetog stoljeća nastavlja se jak utjecaj francuske kulture i jezika. Vinko Šeringer objavio je 1906. rječnik stranih riječi u kojem je zabilježio 784 posuđenice iz francuskog jezika. Utjecaj francuskog jezika nalazimo u brojnim posuđenicama u naših književnika (primjerice, Šenoa, Matoš, Krleža). Ostvarena je i jaka kulturna i ekonomska suradnja s Francuskom pa nalazimo brojne posuđenice na području mode, kulinarstva i filmske industrije. (Franolić, 1976.: VI. – XLI.) Prevedenice U jezičnom posuđivanju pojavljuju se i prevedenice kao oblik neologizama, novih riječi u jeziku primatelju. Prevedenica ili kalk (franc. calque) riječ je koja je načinjena po uzoru na stranu riječ tako da je preuzeto tuđe značenje, a tuđe su tvorbene jedinice zamijenjene domaćima. Potrebno je naglasiti razliku između vidljivoga i prikrivenoga posuđivanja, tj. očitog i latentnog posuđivanja (Carstensen, 1979.: 90. – 93.). Vidljivo je posuđivanje izravno prenošenje tuđega modela, tj. i signifiant i signifié, koji se nakon prilagodbe na fonološkoj i morfosintaktičkoj razini potpuno integrira u sustav jezika primatelja kao posuđenica. Latentno je posuđivanje kalkiranje, tj. postupak kojim se prenosi signifié iz tuđega jezika, a signifiant se uzima iz inventara tvorbenih jedinica jezika primatelja te se tako aktivira tvorbeni i izražajni potencijal jezika primatelja i nastaju prevedenice (kalkovi). „Kalk je oblikovanje riječi ili izraza kombiniranjem autohtonih oblika prema tuđem modelu.“5 (Giraud, 1968.: 34.) Uzroci nastanka prevedenica Svjesni uzroci nastanka prevedenica Svjesni uzroci nastanka prevedenica oni su kojih su autori u potpunosti svjesni u trenutku njihova stvaranja: potreba za jezičnim purizmom, nastojanje za aktiviranjem latentnih mogućnosti vlastitog jezika ili potreba za postizanjem određene stilotvornosti u književno-umjetničkom tekstu. U jeziku samo mijena stalna jest. O neizbježnosti pojave promjena u jeziku već stoljećima raspravljaju filozofi, pjesnici, jezikoslovci. Panta rhei, rekao je Heraklit još u 6. stoljeću prije nove ere. „Sve teče i ništa ne ostaje isto.“,6 „Jezik ne miruje ni u jednom trenutku… Po prirodi je to kontinuirani proces razvoja.“ (Humboldt, 1836.: 54. ),7 „Vrijeme i svijet su u stalnom letu.“ (Ballyler, 1922.: 11.),8 „Sve teče, sve se mijenja, pa tako i jezici… vrijeme mijenja sve; nema razloga da jezik izbjegne ovaj univerzalni zakon.“ (F. de Saussure, 1971.: 127.),9 „Ipak, činjenica je da se svaki jezik u svakom trenutku razvija.“ (Martinet, 1963.: 173.).10 Iako mnogi na promjene u jeziku gledaju pozitivno, postoje i oni koji radi očuvanja identiteta jezika zastupaju purizam koji „predstavlja težnju za očuvanjem jezika što čišćim i obranom jezika od određene skupine leksema posuđenica, kalkova, neologizama i dijalektalizama…“ (Spicijarić Paškvan, 2013.: 116.); „One (posuđenice) izazivaju otpor među jezičnim puristima jer znače pasivno preuzimanje tuđega izraza i ne potiču stvaralaštvo u jeziku primaocu.“ (Drljača Margić, 2009.: 53.) Iako se ponekad na purizam u jeziku gleda kao na ometajući čimbenik, onaj koji ograničava razvoj jezika, istina je najčešće suprotna jer on potiče aktiviranje latentnih jezičnih mogućnosti radi stvaranja jezične građe temeljene na mogućnostima vlastitog jezika. Međutim, iako purizam potiče stvaranje prevedenica, one također katkad postaju predmetom kritike. Naime, uvođenje prevedenica može u jeziku primatelju prouzročiti znatne promjene na sintaktičkoj, frazeološkoj i semantičkoj razini (Thomas, 1991.: 70.). Prema stilističkom gledištu neologizmi pripadaju stilski obilježenim riječima: „Vremenska se određenja daju vremenskim podatkom u kojemu postoje potvrde, kad se riječ prvi ili posljednji put upotrijebila, a riječ neologizam obično daje stilsko određenje: riječ je načinjena u novije vrijeme, a nije u skladu s tvorbenim sustavom, a često znači samo ovo drugo.“ (Babić, 1981.: 88.). U stvaranju svog književno-umjetničkog izričaja autori katkad posežu za stvaranjem prevedenica, oblikom neologizama, kako bi postigli određenu stilotvornost. Na tragu je različitih uzroka njihova nastanka i jedna od podjela koja razlikuje denominativne i stilističke uzroke (Muhvić-Dimanovski, 2005.: 6.), pri čemu denominativni uzorci podrazumijevaju one riječi koje su potrebne da bi se imenovali novi proizvodi ili pojmovi, koji onda skupa s njima donose i novu riječ, stilotvorno nastajući za potrebe nekoga književnog djela, odnosno stvara ih sam autor vodeći se ponajprije estetskim načelima. Nesvjesni uzrok nastanka prevedenica Dvojezični govornik mjesto je jezičnog dodira dvaju jezika. „Kad pojedinac koji pripada jezičnoj zajednici u kojoj se govori jezik A u nekoj situaciji prijeđe na jezik B u komunikaciji s govornikom jezika B, on postaje dvojezični govornik.“ 11 (Vogt, 1954.: 369.) Nesvjesni uzrok pojave prevedenica nalazimo u fenomenu jezične interferencije upravo u dvojezičnih govornika. „Interferencija je lingvističko preklapanje do kojeg dolazi kad se dva sustava istodobno primjenjuju na jednome lingvističkom elementu (= riječ).“ (Filipović, 1986.: 41.), „Odstupanja od normi bilo kojeg jezika koji se pojavljuju u dvojezičnih govornika kao rezultat njihova poznavanja više jezika, odnosno kao rezultat jezičnog kontakta nazivat će se INTERFERENCIJSKIM pojavama. Upravo ti fenomeni i njihov utjecaj na norme jezika u kontaktu zanimaju jezikoslovce.12 (Weinreich, 1953.: 1.A.) Ni Martinet (1963.: 169.) u dvojezičnosti ne nalazi dimenziju perfektnosti i tvrdi sljedeće: „Postoji vrlo mali broj jezičnih virtuoza koji se mogu služiti dvama ili više jezika, a da se u njih ne pojavi jezična interferencija. Ona se može pojaviti na svim razinama jezika u kontaktu i na svim stupnjevima.“13 Dvojezični govornik stalno uspoređuje jezike kojima se služi. Jedan je od uzroka pojave jezične interferencije i natjecanje leksema (eng. lexical competition) (Costa et al., 2005.: 125. – 131.). Naime, u mozgu dvojezičnog govornika događa se stalno natjecanje leksema jednoga i drugoga jezika zbog različite organizacije semantičkih polja u leksemima koje upotrebljava. Upravo je Matoš tijekom šest godina svoga života u Parizu (1899. – 1905.) živio kao tipični dvojezični govornik: svakodnevno se služio francuskim i hrvatskim jezikom, u govornom i pisanom obliku. U tom su razdoblju nastala njegova najbolja prozna djela na hrvatskom jeziku. Činjenica da je u svojim pisanim djelima upotrebljavao galicizme, ali i prevedenice s francuskog jezika, može se tumačiti postojanjem umjetnikove želje za stilotvornošću, utjecajem jezične interferencije, ali i izvanjezične stvarnosti: Matoš je bio francuski đak, na njegovo stvaralaštvo snažno su utjecali francuski parnasovci i simbolisti, a u njegovim djelima nalazimo brojne sastavnice koje upućuju na njegovu povezanost s francuskim društvom, kulturom i jezikom. S druge strane, Krleža je bio vrhunski erudit, poznavao je brojne jezike, ali nije boravio duže vrijeme na francuskome govornom području. Nije kao Matoš bio u položaju dvojezičnog govornika hrvatskog i francuskog jezika te nije bio pod izravnim utjecaj jezične interferencije. Međutim, i na njega je snažno utjecalo francusko književno stvaralaštvo. Veliki um, sjajan umjetnik, dokaz je činjenice da što su dvojezični govornici obrazovaniji, to je veća mogućnost da će prenijeti znanje i ideje u ciljni jezik (Keiko i Pooja, 2008.: 497. – 508.). Vrste prevedenica Željko Muljačić kategorizira prevedenice na sljedeći način: a) doslovna prevedenica: leteći tanjur - flying saucer (engl.) b) djelomična prevedenica: sjenilo za kapke - eye-shadow (engl.) c) formalno neovisan neologizam: grad prijatelj - sister city (engl.) d) semantička posuđenica: radionica - workshop (engl.) e) frazeološki kalk: dobiti zeleno svjetlo - to get a green light (engl.) f) sintaktički kalk: imati strah - angst haben (njem.). (Muljačić, 1968.: 8. – 9.) Marija Turk (2013.: 64. – 65.) predlaže kategorizaciju prevedenica prema jezičnim razinama na kojima se one pojavljuju: 1. leksički kalk a) doslovna prevedenica Doslovne prevedenice tvorbe su u kojima se elementi jezika davatelja u potpunosti zamjenjuju elementima jezika primatelja, na strukturnoj i semantičkoj razini. b) djelomična prevedenica „Djelomične su prevedenice leksičke jedinice djelomična prijenosa: jedan se član prenosi vjerno, a drugi slobodno.“ (Turk, 2013.: 230.) c) poluprevedenica Poluprevedenice su hibridne složenice koje nastaju prijenosom jednog i reprodukcijom drugog elementa nekog izraza iz jezika davatelja. d) f ormalno neovisni neologizam Formalno neovisni neologizam leksička je tvorba koja nastaje kad jezik primatelj mora pronaći vlastiti izraz za neki strani uzor koji se ne može prevesti. (Carstensen, 1979.: 92.) e) frazeološki kalk Frazeološki kalk jest reprodukcija frazema iz jezika davatelja. f) semantički kalk „Semantički kalk je vrsta kalka u kojoj se pod utjecajem tuđega jezika, autohtonome ili ranije posuđenom i integriranom leksemu pridružuje novo dodatno značenje pri čemu novo značenje može potisnuti staro, ali najčešće supostoje oba…“ (Spicijarić Paškvan, 2013.: 197.) g) sintaktički kalk. Sintaktički kalk nastaje u neposrednom jezičnom dodiru kada se sintaktički obrasci tuđeg jezika prenose u sintaktički sustav jezika primatelja (npr. Motovun Film Festival umjesto Motovunski filmski festival). Neologizmi u djelima Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže Građa za rad Za potrebe ovog istraživanja krenulo se u potragu za prevedenicama s francuskog jezika u Matoša i Krleže. Analizirana su sljedeća djela A. G. Matoša: Sabrana djela (Pisma I, II), Pečalba, Umorne priče te M. Krleže: Banket u Blitvi, Hrvatski bog Mars, Na rubu pameti, Gospoda Glembajevi. Cilj je bio uočiti prevedenice u tim djelima, utvrditi njihovo francusko podrijetlo i moguću ulogu Matoša i Krleže u njihovu nastanku. A. G. Matoš i M. Krleža, vrsni majstori pera, u svojem su književnom izričaju, s različitih vrijednosnih gledišta, bili autentični i plodonosni. U nedostatku riječi koje bi semantički i, posljedično, stilski doprinijele umjetničkom doživljaju čitatelja, ponekad su posezali za neologizmima. Posebno je plodonosan bio Matoš, pa se i Pranjić (1986.: 70. – 104.) divi „Matoševoj rječotvornoj kreativnosti“ i navodi niz neologizama kojima je Matoš autorom, primjerice: Mnoge od njih dio su leksika hrvatskog jezika. Antoš također navodi primjere Matoševih neologizama: „Od onomatopejskog uzvika kojim se glasi vrabac (živ-živ) A.G. Matoš stvara glagol živživkati; u želji da opiše položaj ‘pretile gospe Pogačićke’ na njezinu tronošku on izmišlja glagol ujezeriti se. Isti je postupak upotrijebio kako bi istaknuo bjelinu, duljinu i ljepotu ženskog vrata o kojemu kaže da se uzlabudio.“ (Antoš, 1974: 91. – 92.) U Krleže nalazi neologizme tutukati („auti tutuču“) i zacvokotati („dvije stotine okovanih peta zacvokotalo na gromki poklič satnika“). Prevedenice se također smatraju jednim oblikom neologizama i navedena dva velika pisca upotrebljavala su ih u svome literarnom izričaju. Kriteriji za utvrđivanje prevedenica Za razliku od posuđenica, čije je tuđe podrijetlo očito i nije ih teško prepoznati kao takve, tragovi tuđeg podrijetla u prevedenicama zamagljeni su i postoji mogućnost pogrješke pri prepoznavanju (Muhvić-Dimanovski, 1992.: 95.). Potrebna je visoka razina poznavanja i jezika primatelja i jezika davatelja, kao i mogućih utjecaja jezika posrednika, ali i uzroka vezanih uz unutrašnji jezični razvoj te razumijevanje kulturno-povijesnih i civilizacijskih okolnosti koje su utjecale na nastanak prevedenica. Žarko Muljačić upozorio je da treba biti oprezan u prepoznavanju prevedenica jer postoji i objektivna mogućnost poligeneze, tj. usporednog razvoja tvorbenih i semantičkih ustrojstava u više jezika (1968.: 15. – 16.). Kao olakotna okolnost u prepoznavanju prevedenice može poslužiti činjenica da njezinoj pojavi uobičajeno prethodi uporaba odgovarajuće posuđenice (Muhvić-Dimanovski, 1992.: 247.). U utvrđivanju prevedenica u Matoša i Krleže uzeti su u obzir kriteriji temeljeni na morfološkim i semantičkim sastavnicama uzora i prevedenica (Muhvić-Dimanovski, 1992.: 120. – 129.). Naime, važan kriterij u utvrđivanju prevedenica jest formalna raščlanjivost jezične jedinice, tj. kalkirati se može ono što se može analizirati. Žarko Muljačić tako tvrdi da je kalk dvomonemski ili veći jezični znak ili jednomonemski kojemu se značenje sastoji od dva sema (Muljačić, 1968.: 15.). „(1) Riječ – uzor mora biti morfemski raščlanjiva, tj. mora se sastojati od najmanje dvaju leksičkih morfema. (2) Kalk se mora podudarati u najmanje jednom morfemu…Sa semantičkog se gledišta može naslućivati da se u pojedinom izrazu radi o prevedenici kada se značenje tog izraza ne može izvesti iz postojećih leksema, već postoji neuobičajena metaforičnost koja se znatno udaljava od osnovnog značenja svojih sastavnica…“ (Turk, 2013.: 67.) U postupku prepoznavanja prevedenica pretpostavilo se da one potječu iz francuskog jezika i to se pokušalo dokazati na temelju daljnjeg istraživanja leksikografskih jedinica, književnoumjetničkih tekstova i druge pisane građe. Pretpostavljene prevedenice zatim su postavljene u kontekst kulturno-povijesnih i civilizacijskih čimbenika koji su mogli utjecati na njihov nastanak. Jedan je od kriterija za utvrđi vanje podrijetla prevedenica usporedna uporaba prevedenica i posuđenica (Muhvić- Dimanovski, 1992.: 136.). Uzevši u obzir sve gore navedene kriterije, identificirane su 22 pretpostavljene prevedenice s francuskog jezika u Matoša i pet u Krleže (dvije se iste pojavljuju u obojice). U utvrđivanju povezanosti Matoša i Krleže s autorstvom prevedenica primijenjen je dijakronijski pristup, istražena je rječnička, književna i publicistička građu te uzete u obzir i činjenice izvanjezične stvarnosti. Prevedenice u Matoševim djelima A. G. Matoš bio je zaljubljenik u francusku kulturu i vrstan poznavatelj francuskog društva i njegove povijesti. Živeći u Francuskoj, osjetio je iz prve ruke veličinu tamošnje kulturne tradicije, francusku profinjenost te civiliziranost i demokratičnost francuskog društva. „Živjela Francuska! Kao svjetionik kroz valove Oceana, tako se sjaji kroz mrak i metež historije tolerantna domovina Abélarda…U Parizu se i danas najbolje piše, najbiranije govori i živi. Tu je i danas ognjište estetičkih novotarija, ognjište ljepote, umjetnosti, literature.“ (Matoš, 1988.: 92., 95.) Francuski jezik smatrao je besprijekornim i bio je zagovornik njegova učenja u hrvatskim školama jer je smatrao da je to jedini način da se hrvatski jezik, „jedan od najljepših u Europi“, očuva od najezde „teutonstva, mađarstva i talijanštine“. „Ako hoćete da vam Zagreb ne švapčari, da vam djeca ne postaju nehajni kulturni divljaci, da zavole ukus i uglađenost, da zavole domovinu, ljepotu i slobodu, učite ih francuski.“ (Matoš, 1988.: 94.) Matoš je bio pripadnik hrvatske moderne, književnog pokreta koji se javlja u ozračju idealizma, a usredotočuje na ljepotu, moral i ljubav. Tragajući, dakle, za ljepotom, Matoš je neumorno posezao za francuskom riječju, tom niti koja ga je vezala uz „zemlju u kojoj ljepota nije sluškinja, nego je vladarica u umjetnosti.“ Osim mnogih galicizama, u Matoša se nalaze i prevedenice s francuskog jezika. Tragajući kronološki za prevedenicama u njegovim djelima utvrđeno je da je stupanj učestalosti njihova pojavljivanja u izravnoj korelaciji s njegovim boravkom na francuskom govornom području, najprije u Ženevi, a potom i u Parizu (1898. – 1905.). U njegovim djelima, pisanima prije odlaska u Francusku, utvrđen je tek poneki galicizam (npr. malheur), ali ni jedna prevedenica. Dolaskom na francusko govorno područje Matoš je bio izložen snažnom utjecaju jezične interferencije, koja je, skupa s ostalim čimbenicima, utjecala na nastanak niza prevedenica s francuskog jezika, naročito u dijelu njegova pisanog stvaralaštva. Neke prevedenice nastale su i nakon njegova povratka u Zagreb, što se može tumačiti jezičnom navikom služenja usvojenim uzorcima. Nužno je, međutim, naglasiti da je bitna odrednica Matoševog književnoumjetničkog stila naglašena briga o hrvatskom jeziku. „… ono što svatko tko uspiše o Matošu ne može ne zamijetiti: briljantnost njegove stilistike – njegova izraza, izbora riječi, rečeničnih i fraznih konstrukcija, slikovnosti i prozne ritmizacije…“ (Pranjić, 1986.: 66.) Matoš tako u svojim književnim djelima ne poseže često za tuđom riječju, ne na način kako to čini Krleža. „…što se rječničkog sastava tiče, jezik književnosti, jezik Matoševa ovoga pejzaža uzorom (je) onomu što bismo mogli nazvati općehrvatska rječnička koiné, to jest rječničko zajedništvo sviju hrvatskih dijalekata i govora…“ (Pranjić, 1986.: 68.) S druge strane, njegovi neknjiževni tekstovi (npr. Pisma I, II) obiluju ponajprije galicizmima i prevedenicama s francuskog jezika, što govori o izravnom utjecaju jezične interferencije na njegov pisani izričaj na hrvatskom jeziku. Tomu u prilog govori i činjenica da, unatoč njegovoj brizi o hrvatskom jeziku, prevedenice mu najčešće nisu u skladu s gramatičkim sustavom hrvatskog jezika pa je očito da su nastale nesvjesno, pod utjecajem jezične interferencije. U Matoša su utvrđene 22 prevedenice s francuskog jezika: tri doslovne prevedenice, jedna formalno neovisni neologizam, dvije semantičke posuđenice, dva frazeološka kalka i 14 sintaktičkih kalkova. Ovdje se popis prevedenica prikazuje u Tablici 1.