izreka „Slika govori tisuću riječi“ svima je poznata, a u medicini ima osobitu težinu. Usprkos tomu, danas se u medicini nedovoljno koriste fotografije i videozapisi kao dio medicinske dokumentacije.

Pohranjivanje i slanje radioloških nalaza funkcionira godinama, a dodatno je unaprijeđeno uvođenjem telemedicine. Pojedine specijalističke grane gotovo rutinski koriste fotografsku dokumentaciju, primjerice dermatolozi, zatim endoskopičari raznih specijalizacija koji snimaju i pohranjuju fotografije i videozapise pregleda i intervencija. Svi smo ponekad zanimljive slučajeve brižno fotodokumentirali i ponosno prikazali na stručnim skupovima. Sve ove slike i videozapisi najčešće nisu spremljeni na bolničkim serverima, a gotovo ništa od toga nije dostupno preko bolničkih programskih sustava. Svakom liječniku jasna je potencijalna korist slikovnih prikaza. Primjer je praćenje dinamike rasta i mijenjanja kožnih lezija, radi pravovremenoga kirurškog odstranjenja. Drugi primjer je fotodokumentacija ozljeda koja ima i medikolegalnu vrijednost i nerijetko veću korist od opisa rane pa i radiološkog nalaza koji ponekad ne korelira dovoljno s kliničkim nalazom. Prije više godina u Liječničkom vjesniku je objavljen članak koji je pokazao primjere gdje klinički nalaz i fotografija imaju veću vrijednost od radiološkog nalaza. (1) Nadalje, funkcionalne smetnje poput pareze facijalisa kao i dinamika eventualnog oporavka puno jasnije se mogu prikazati slikom nego opisom. Moglo bi se navesti mnoštvo takvih primjera. (2–4)

Glavne zapreke za fotodokumentiranje koje su ograničavale rutinsku primjenu više ne vrijede. Rijetke klinike s dobrom fotodokumentacijom imale su zaposlenoga profesionalnog fotografa s vrhunskom skupom opremom i arhivom analognih fotografija i videozapisa. Tehnološki razvoj omogućio je svakom liječniku, a gotovo i svakom pacijentu, dostupnost kamere visoke rezolucije na mobilnom telefonu. Mogućnost slanja snimaka i videozapisa kao i pohrana veće količine podataka više nije ograničavajući čimbenik. Ukratko, nema materijalne niti tehnološke prepreke za učestalije nadopunjavanje kliničkih nalaza fotografijom ili videozapisom.

Koje su prepreke za rutinsku primjenu slikovnog dokumentiranja danas? Prva i osnovna je izostanak jednostavnoga sustavnog rješenja. Moguće je nalaz u bolničkom informacijskom sustavu nadopuniti fotografijom. Predloženi postupak je: 1. fotografiranje mobitelom; 2. slanje fotografije putem elektroničke pošte; 3. prebacivanje fotografije iz elektroničkog pisma na tvrdi disk računala; 4. prebacivanje fotografije s tvrdog diska na radnu površinu aplikacije bolničkog sustava; 5. pohranjivanje fotografije kao dodatnoga vanjskog dokumenta u datoteku pacijenta.

Tko to želi i stigne raditi u svakodnevnoj rutini? Nitko.

Nema objektivne prepreke za razvoj jednostavnijih programskih rješenja.

Netko će kao argument protiv ove ideje navesti pitanje sigurnosti komuniciranja s bolničkim sustavom kao i pitanje zaštite prava privatnosti pacijenata. Kao odgovor na to tvrdimo da je moguće postići zadovoljavajuću razinu sigurnosti jer elektroničke vjerodajnice već odavno dovoljno dobro funkcioniraju i omogućavaju sigurne financijske i pravne transakcije mobilnim telefonom. Pitanje prava pacijenata na zaštitu privatnosti neće se kršiti više nego što se nažalost krši i danas činjenicom da se nedovoljno ravnamo prema nekim postavkama Hipokratove zakletve. Osim toga, fotografija ili video nisu zapravo u većoj mjeri tajni ili više privatni nego što su laboratorijski i drugi klinički nalazi, dijagnoze i terapije, a što sve već godinama pohranjujemo u medicinskoj dokumentaciji.

Svrha je ovog pisma potaknuti čitatelje Liječničkog vjesnika na korištenje fotografija i videozapisa u svakodnevnom radu, te potaknuti voditelje odjela, zavoda, klinika i bolnica na traženje rješenja u suradnji s informatičkim službama, a koja će primjenu slikovne dokumentacije učiniti jednostavnom. Najbolji mogući učinak ovog teksta bilo bi pronalaženje rješenja za jednostavno pohranjivanje fotodokumentacije i videodokumentacije unutar bolničkoga informacijskog sustava na nacionalnoj razini.

Dok se pitanje rješavanja sustavne primjene slikovne dokumentacije ne riješi na takav način da bude jednostavno svima, u pojedinim slučajevima ima smisla stimulirati i pacijente da sami na svojim mobitelima (ili uz pomoć liječnika, što nerijetko i sami radimo) dokumentiraju izgled svoje ozljede, kožne promjene, funkcije živca, otekline, snime video disanja svoga djeteta koje noću hrče itd. U ovakvom načinu dokumentiranja nema problema sa zaštitom privatnosti kao ni ograničenja pohrane zbog veličine memorije na serveru, a sliku ili video liječnik može vidjeti na slijedećoj kontroli i usporediti s trenutnim stanjem.

Ipak, nadamo se skorom rješavanju sustavne implementacije fotografske i video dokumentacije u bolničke, ali i izvanbolničke sustave poput zdravstvenog kartona pacijenta.