Koristeći Luku 6,40 kao odskočnu dasku, ovaj članak istražuje kako dolazi do oblikovanja učenika te kako funkcionira Lukina moralna logika. Istražuju se tri aspekta oblikovanja: uloga oponašanja, uloga zajednice i uloga navika. Ova studija ističe tri glavne osnove Lukine moralne vizije: nagrade, kazne i oponašanje.
U Lukinu evanđelju redovno nailazimo na opise karakterističnih vrlina i ponašanja Isusovih učenika kao što su molitva i upotreba imovine.
Oponašanje primjera uobičajen je način razmišljanja u grčko-rimskomu svijetu. Primjerice, Filon opisuje patrijarhe kao „živuće zakone“ (
Luka bira paradigmatske odlomke s početka Isusova djelovanja kako bi opisao Isusovu službu, a to su odlomci o kušnjama te propovijed u Nazaretu. Drugim riječima, kušnje opisuju
Primijetite da izvješće iz Nazareta (4,16-30)
Isus je već bio u Galileji (4,14).
Već „glas o njemu puče po svoj okolici“ (4,14; usp. r. 37).
Isus je već bio „slavljen od sviju [i] naučavaše po njihovim sinagogama“ (4,15; r. 31).
Luka proširuje ovo izvješće iz Nazareta jer je ono paradigmatsko u odnosu na Lukino razumijevanje Lukine službe.
Nakon što su mu pružili svitak, Isus „nađe mjesto“ – u čemu vidimo njegovu nakanu – odlomka u Izaiji, koji onda čita. Citat iz Izaijina 61. i 58. poglavlja pokazuje tipičan Lukin utjecaj Duha: „Duh Gospodnji na meni je“. Osim toga, Lukino zanimanje za one koji žive u neimaštini vidljivo je u četiri skupine kojima se tu služi:
siromasi (6,20; 7,22; 14,13.21; 16,20.22; 18,22; 21,3)
sužnji
slijepi (7,21-22; 14,13.21; 18,35)
potlačeni.
Nadalje, vidimo ulogu Isusova primjera u kriteriju postavljenom za izbor učenika koji je imao zamijeniti Judu: „Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća“ (Dj 1,21-22).
Obrazloženje oponašanja nalazimo i na drugim mjestima u Luki. Luka 6,35-36 kaže: „Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“
Učenike oblikuje iskustvo slijeđenja Isusa. Isus je na samomu početku svoje službe između svojih učenika izabrao dvanaest pojedinaca (6,12-16; 8,1; 9,1.12; 18,31; 22,3.30.47; usp. 5,1.30.33; 6,1). Njih je Isus intenzivno poučavao (6,20; 7,11; 8,9-10.22; 9,14-16.18-27.40-45.54; 10,23-24; 11,1; 12,1.22; 16,1; 17,1.22; 18,15.31-34; 19,29; 20,45; 22,11.14-38.39-45; 24,36).
Nadalje, vidimo nekoliko mjesta na kojima Isusovi učenici spominju izraz „ići“, „poći“ ili „uputiti se“ za Isusom:
5:11 Šimun, Jakov i Ivan
5:27-28 Levi
9:23 Bilo tko: „Neka ide za mnom.“
9:49 „Ne ide za nama.“
9:57 Čovjek: „Za tobom ću kamo god ti pošao.”
9:59 „Drugomu nekom reče: ‘Pođi za mnom.’“
9:61 „I neki drugi reče: ‘Za tobom ću, Gospodine.’“
14:27 Bilo tko: „Uzmi svoj križ i idi za mnom.“
18:22 Bogatom mladiću Isus kaže: „Dođi i idi za mnom.“
18:28 Petar i ostali kažu: „Mi… pođosmo za tobom.“
18:43 Slijepac: „Uputi se za njim.“
Svi ovi ljudi koji slijede Isusa tvore zajednicu i postoje neka očekivanja u pogledu njihovih stavova i djela. Neka od ovih očekivanja vrijedi posebno pogledati, kao što specifično navode sljedeći podnaslovi:
Učenike u zajednici također oblikuje međusobna interakcija. Služeći kao mikrokozmos, 24. poglavlje Luke daje čitateljima uvid u ovu zajednicu učenika. Pritom se ističu tri radnje: promišljanje, sjećanje i svjedočanstvo. To su čimbenici koji su stvarali, a i danas stvaraju vjerne učenike. Lukino je izvješće opisno, ali nije nužno sekvencijsko ili sveobuhvatno. U smislu promišljanja, Luka pokazuje da su žene bile zbunjene (24,4), Petar se čudio (24,12), dvojica učenika razgovarala su o tome što se dogodilo (24,14-15.17) i bili su zbunjeni (24,22); Jedanaestorica su preplašeni i obuzeti sumnjama (24,38), ali se i čudom čude (24,41). Biti učenik znači tražiti dublje razumijevanje svoje vjere, što je povezano s početnim opisom Marije (1,24; 2,19.51), što je pak odjek Jakovljeva promišljanja o Josipu (Post 37,11).
Sjećanje je druga komponenta onoga što učenici rade zajedno. Luka bilježi da dva čovjeka nalažu dvjema ženama da se sjete što im je Isus rekao: „Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane“ (24,6-8). Kasnije u poglavlju dvojica učenika prenose Isusu događaje koji su se upravo zbili u Jeruzalemu (24,19-24), te se poslije sjećaju: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (24,32). Sjećanje je zajednička radnja koja oblikuje učenike.
Međusobno svjedočenje treći je dio onoga što se događa u zajednici vjernika. Luka opisuje kako žene prepričavaju događaje s groba Jedanaestorici i ostalima (24,9), a to se izvješće ponavlja poslije u istom poglavlju (24,22-23). Dvojica učenika prepričavaju događaje koji su se upravo dogodili u Jeruzalemu (24,19-24), kao i čemu su se nadali u vezi s tim događajima (24,21). Dva učenika također kažu drugim učenicima „ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha“ (24,35). Jedanaestorica i oni koji su bili s njima pričaju kako je Gospodin uskrsnuo i pokazao se Šimunu (24,34). Ove tri aktivnosti karakteristične su za učenike i predstavljaju neke načine na koje se oblikuje vjera u zajednici učenika.
Treća glavna varijabla u oblikovanju učenika uloga je navike. Luka redovno govori da se od učenika očekivalo da čine i čuju (6,46-49; 8,15.21; 10,37.39; 11,28).
Među Lukinim redovnim navikama ističe se jedna aktivnost. Koristeći dvanaest glagola i tri imenice, Luka spominje molitvu više od pedeset puta u svojem Evanđelju,
Luka također pokazuje kako se Isus moli u kritičnim trenucima svojega života. Isus se moli na svojemu krštenju prije početka svoje službe (3,21-22). Zanimljivo je što Isus provodi svu noć u molitvi prije nego što bira dvanaestoricu učenika (6,12). Ne iznenađuje to što se Isus moli prije svoje smrti (22,39-42); ranije je u Evanđelju ohrabrio svoje učenike da se mole za snagu tijekom iskušenja (21,36). Ovi nam primjeri pokazuju da Isus u teškim trenutcima svoga života traži Božju mudrost i snagu, čime učenicima daje primjer uloge molitve.
Luka naglašava da Isus „uđe
Običaj obilježavanja Pashe također se spominje tek usputno: Isusovi su „roditelji
Mnogo puta Luka bilježi da su se pojedinci ponašali u skladu s Pismom. Jedan takav primjer nalazimo u sažetom obliku u drugom poglavlju, gdje nam Luka kaže da su Marija i Josip 1) obrezali Isusa (2,21; usp. 1,59); 2) dovršili obred očišćenja (2,22; usp. Lev 12,2-4); 3) prikazali Isusa Gospodinu „po Mojsijevu zakonu“ (2,22-23.27; usp. Izl 13,2); i 4) prinijeli žrtvu „kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem“ (2,24; usp. Lev 5,11; 12,8). Luka zaključuje svoj zapis sažetkom: „Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret“ (2,39), ne ostavljajući nikakve sumnje u pogledu važnosti poslušnosti Svetom pismu.
Luka pokazuje istu važnost Svetoga pisma u Isusovu životu. Ovo je posebno značajno u pripovijesti o iskušenju, kada Isus tri puta odgovara đavlu riječima iz Svetoga pisma (4,4.8.12). Isus čita i tumači Sveto pismo u sinagogi u Nazaretu (4,17-19) te daje dva podulja primjera iz Svetoga pisma (4,25-27). Kada Luka opisuje Isusa, pokazuje život koji je bio prožet čitanjem i tumačenjem Svetoga pisma (npr. 5,14; 7,22.27; 8,10; 12,53; 13,27.35; 18,20; 19,46; 20,17.42-43; 21,27; 22,37; 23,30.46).
Luka ne pravi izravnu poveznicu između ove četiri navike i nekih specifičnih vrlina koje bi bile njihovi rezultati – naprotiv, čini se da te navike djeluju kao nužni uvjeti u kojima vrline mogu i trebaju napredovati. Ovo su čimbenici koji su stvarali i koji će stvarati vjerne učenike.
Prema Isusovim riječima, koje su osnove etičkog ponašanja? Kad postavljam ovo pitanje, svrstavam moralne zahtjeve u kategoriju normi i osnova. Norme nam kažu što činiti i što ne činiti, dakle, imenuju vrline i poroke. Pod „osnovama“ za nešto mislim na obrazloženja ponašanja:
Nije čudo da su u Lukinom evanđelju osnove ponašanja nagrade i kazne. Onima koji vole neprijatelje, čine dobro i pozajmljuju „bit će… plaća velika“ (6,35b), što je tema koju se može naći i na drugim mjestima (6,23). Tema kazne javlja se nekoliko puta (12,46-47; 13,28; 16,23-24; 19,27; 20,16), a ponekad u korištenju izraza „jao“ (6,24-26 [4x]; 10,13 [2x]; 11,42-52 [6x]; 17,1; 22,22). U nekim je drugim, jezično različitim, slučajevima, jasno zapisana poruka osude:
suditi (6,37; 11,19; 19,22)
ustati na sudu (11,31.32)
propast (6,49; 17,27.29)
propasti (13,3.5)
srdžba (3,7; 21,23)
oganj (3,9.16.17; 12,49; 16,24; 17,29)
sumpor (17,29)
sjekira (3,9)
sjeći (3,9)
plač i škrgut zubi (13,28)
baciti / u oganj / van / razvaliti (3,9; 13,28; 14,35; 21,6)
more (17,2; 21,25).
Oponašanje je još jedna osnova ponašanja za Luku. Dakako, postoji neki problemi u vezi s osnovama za oponašanje Isusa. Primjerice, učenik ne može uvijek činiti potpuno ista djela koja Isus čini, kao što je podizati mrtve. Ipak, ako učenik postavlja pitanje: „Zašto bih trebao biti moralan?“ Lukin odgovor barem bi djelomično glasio: „Budi poput svojeg učitelja Isusa. Slušaj ga i čini kako te je poučio.“
U ovoj smo studiji vidjeli kako Luka opisuje oblikovanje učenika: oponašanje, zajednica i navike temeljna su sredstva kojima netko postaje Isusov učenik. Uvid koji nam pruža Luka 6,40 ključan je za takvo oblikovanje. Taj redak naglašava ulogu koju su Isusov primjer i pouka igrali u tom oblikovanju. Na kraju, ova promišljanja također nude nove uvide u Lukinu moralnu viziju, posebice što se tiče odgovora na pitanje: „Zašto biti moralan?“ s pozivima na nagrade/kazne i oponašanje Isusa i Boga.
Ovaj je članak napisan kao dio istraživačkoga projekta Biblijskog instituta u Zagrebu: „Koncept učeništva među crkvama reformacijske baštine u Hrvatskoj“.
Vidi Fitzmyer 1981, 1:244-251; Johnson 2011, 96-105.
Također vrijedi imati na umu i druge čimbenike, poput uloge objave, Svetoga Duha i srca.
Za svoje komentare na Lk 4,16-30 koristim izvadak iz mog komentara: Cukrowski 2009, 795.
Za Isusov primjer vidite također mali Lukin dodatak u 6,20–8,3 (materijal za poučavanje) i njegov veliki dodatak u 9,51–18,14 (putna pripovijest); primijetite također da se u ovom dijelu javljaju 23 od 33 prispodobe u Luki.
O oponašanju Boga, vidi: Lev 19,2; 20,7.26; 21,8 (svet); Mt 5,48; Ef 5,1.
Oponašanje Boga vjerojatno se podrazumijeva u opisu Boga kao Boga milosti (1,50.54.58.72.78). Vidi također slike milostivoga Boga u sljedećim odlomcima: 1) Bog kao vlasnik vinograda (13,8; primijetite izraze o čekanju godinu dana); 2) Bog organizira gozbu (14,17.21.23; primijetite tri pozivnice); i 3) Bog je otac pun milosti (15,20-23; primijetite specifično izražavanje o tome kako se otac sažalio, kao i njegovo milostivo ponašanje i obilno darivanje). Po pitanju milosti, usporedite Samarijančev primjer milosrđa (10,33; „iskaza milosrđe“ u 10,37). Vidite također izraz „dostojan zvati se sinom tvojim“ u Luki 15,19.21.
Talbert 1985, 71-73 spominje primjere u Luki 8-11, 22 i 24, kao i u nekim odlomcima u Djelima.
Ostali učenici također primaju pouku (npr. 6,17; 19,37-39).
Vidi sljedeće primjere o poslušnosti: Marija (1,38); pastiri (2,15); Isus (2,51); „Što nam je dakle činiti?“ (3,10.12.14); Petar, „na tvoju riječ“ (5,5); Levi, „Pođi za mnom“ (5,27-28; usp. 5,11); svako se stablo po svom plodu poznaje (6,44); djela proizlaze iz srca (6,45; 6,47); slušaj i vrši (8,15.21; 11,28); važnije stvari: pravednost i ljubav Božja (11,42).
Dvanaest glagola: αἰτέω (5x), ἀνθομολογέομαι (1x), βοάω (1x), δέομαι (3x), ἐξομολογέομαι (1x), εὐλογέω (7x), εὐχαριστέω (3x), ζητέω (2x), κρούω (2x), λέγω (1x), προσεύχομαι (19x), φωνέω (1x). Tri imenice: ἀναίδεια, ἡ (1x), δέησις, ἡ (3x), προσευχή, ἡ (3x). Druge mogućnosti podrazumijevaju sljedeće riječi: αἰνέω, δοξάζω, χαίρω; αἶνος, δόξα, χάρα.
Odlomci o molitvi: 1,10.13.64; 2,28.37.38; 3,21; 5,16.33; 6,12(2x).28; 9,16.18.28.29; 10,2.21; 11,1(2x).2.8.9(3x).10(3x).11.12.13; 18,1.7.10.11(2x); 19,46; 20,47; 21,36; 22,17.19.32.40.41.44.45.46; 23,34.46; 24,30.50.51.53.
Isus poučava o molitvi u dva odvojena odlomka (11,1-13; 18,1-14). U ovim poukama, Luka nam daje uzor molitve (11,1-4), naglašava važnost ustrajnosti u molitvi (11,5-8; 18,1-8), opisuje Božju želju da blagoslovi onoga koji se moli (11,9-13) te upozorava da onaj koji se moli treba imati ispravan stav (18,9-14; 20,47). Isus nudi različite vrste molitve. Moli za sebe, kao što smo vidjeli u gornjim primjerima. No isto moli za Petra i osnaženje drugih učenika (22,31-34). Nadalje, Luka pokazuje da Isus u molitvi zahvaljuje Bogu za hranu (9,16; 22,19; 24,28-30) i za napredak kraljevstva (10,21-22). U svim ovim odlomcima Luka naglašava važnost molitve u životu Isusova sljedbenika.
Primijetite također ulogu štovanja/euharistije (24,31.35b).
Primjerice, možete vidjeti kako opisi Stjepana (Dj 7) i Pavla (Dj 20) odražavaju Isusov život. Vidi: Johnson 1992, 114-144, 359-368.