Sarah Nicholl

Carlisle: Langham Publishing, 2024., str. 213

Knjiga Integrated Mission Sare Nicholl istražuje duhovnost misije među evanđeoskim kršćanima s namjerom da istakne kako to područje zapravo nije prisutno u dokumentima lozanskog pokreta te kako bi istražila smjer kojim bi Lausanne mogla ići naprijed. U ovomu se pridružuje teolozima i misiolozima koji nastoje ponovno povezati teoriju i praksu, jer je, prema Nicholl, do njihova razdvajanja došlo tek u 13. stoljeću. Pozicionira se kao evanđeoska znanstvenica praktične teologije, s posebnim interesom za razvoj lozanskog pokreta u Ujedinjenom Kraljevstvu od 1980-ih, u razdoblju velikog utjecaja Johna Stotta. Proučavanju pristupa iz ekumenske i multidisciplinarne perspektive, povezujući misiologiju, duhovnost, teologiju i povijest.

Prvi dio knjige postavlja teorijsku i hermeneutičku pozornicu za autoričine argumente, a njezino jednostavno pojašnjenje osobne i teorijske pozicioniranosti postavlja čvrst temelj za raspravu u ostatku knjige. U poglavlju o metodologiji autorica iznosi svoje shvaćanje odnosa između teorije i prakse, posebice se oslanjajući na metodu koju Don Browning razvija u svojoj knjizi Fundamental Practical Theology. Ta metoda obuhvaća četiri teološke komponente: opisnu, povijesnu, sustavnu i praktičnu (str. 16), a upravo ta struktura služi kao okvir cijeloj knjizi. Browningova metoda temelji se na Gadamerovoj hermeneutičkoj teoriji. Gadamer tvrdi da ljudi svoju sadašnjost tumače kroz aktivan dijalog s poviješću i tradicijom. Njihov „interpretativni obzor“ tada ulazi u interakciji s tekstom, a ta „fuzija obzora“ može rezultirati novim shvaćanjima i uvidima. Polazeći od ovih hermeneutičkih okvira, Nicholl predstavlja svoju nakanu da se vrati kršćanskoj povijesti ne bi li otkrila svježe uvide o integrativnoj misiji. Svaka razmatrana osoba opsežno je istražena i smještena u svoj kulturni i povijesni kontekst kako bi čitatelj mogao razumjeti specifično okruženje u kojemu su oblikovane njihova teologija i misiologija.

Nichollino poglavlje o opisnoj teologiji bavi se lozanskim dokumentima s kongresa održanih 1974., 1989. i 2010. Budući da je knjiga izdana iste godine kada je održan posljednji lozanski kongres, ne uključuje raspravu o njegovu dokumentu nazvanom „Seulska izjava“. Nicholl navodi pojedinosti povijesnoga konteksta vezanog uz početke Lausanne i tvrdi da se fokus njezinih različitih dokumenata nalazi na evangelizaciji utemeljenoj na Mateju 28, s naglaskom na službu Crkve svijetu. Kritizira lozanski preskriptivni, dualistički pristup evangelizaciji te ukazuje na zanemarivanje ključnih koncepata kao što su missio Dei i drugih biblijskih tekstova važnih za misiju. Iako u dokumentima nema izravnih upućivanja na duhovnost misije, Nicholl upućuje na implicitne reference – kao što su oblikovanje vlastitog života na primjeru Isusa, inkarnacijski i kenotički pokreti te ljubav – koje bi mogle pridonijeti u razvoju duhovnosti koja pokreće misiju i koja je istodobno oblikovana misijom.

Nichollino poglavlje o povijesnoj teologiji prvenstveno govori o Johnu Wesleyju (iz Britanije) i Ignaciju Lojolskom (iz Španjolske). Obojicu su zanimali mnogi aspekti života, a ne samo obraćenje. Wesley je naglašavao da osoba, ostajući u Kristu i primajući darove Svetoga Duha, živi u odnosu s Bogom i drugim kršćanima, ali istodobno ostaje okrenuta prema svijetu. Služba svijetu očituje se kroz „djela milosrđa kao sredstva milosti“ koja produbljuju čovjekov odnos s Bogom (str. 71). To je oblik integracije koji Nicholl želi istaknuti: kršćani se posvećuju dok čine djela milosrđa – što nije rezultat njihovih dobrih djela, nego izraz života s Bogom koji ih osnažuje i preobražava u činu milosti.

Ignacije unosi iskustvenu, pa i mističnu dimenziju u Nichollinu raspravu, no ona njegovu priču gradi ponajprije na temelju njegova odnosa i zajedništva s Trojedinim Bogom, što je u skladu s patrističkim razumijevanjem perihoreze. Njegov život s Bogom i služenje svijetu ponovno naglašavaju nedualistički pristup, koji se očituje u procijeni vlastitih misijskih metoda u svjetlu odnosa s Trojstvom. Nicholl smatra da upravo ta intimnost s Kristom, zajedno s razlučivanjem koje ona donosi, pružaju Lausannei mudrost za oblikovanje njegove integrativne duhovnosti.

Dva sljedeća dijela naglašavaju suvremenu teologiju kroz dvojicu njezina predstavnika – Orlanda Costasa (iz Portorika) i Segunda Galileu (iz Čilea). Nicholl ovdje Costasa naziva radikalnim evanđeoskim kršćaninom te, iako je taj naziv upotrijebila i ranije, ovdje ga prvi put i definira. Pod nazivom integrativne misije radikalni evanđeoski kršćani povezuju evangelizaciju i društveno djelovanje te ih ponajprije zanima praktična primjena Biblije, a ne puka teorijska razrada. Latinoamerički teolozi i misiolozi od 70-ih godine nadalje kritizirali su tendenciju lozanskog pokreta da razdvaja ove dvije dimenzije misije, što i danas ostaje točka neslaganja. Neki misiolozi, primjerice, napominju da se integrativna misija ne bi trebala tretirati kao „mreža tema“ (issue network), nego kao leća kroz koju Lausanne promatra samu misiju. Nicholl posebno napominje da Costasova djela ne govore izričito o duhovnosti u odnosu na misiju, pa njezina analiza njegove misli u tom kontekstu zahtijeva određenu ekstrapolaciju. Ipak, upućuje na razdoblje pred kraj njegova života kada je u njegovu radu došlo do veće sinteze između iskustva i služenja – u susretu s Bogom kroz služenje siromašnima i marginaliziranima, kao i u povezivanju liturgije i svjedočenja.

Kao drugoga suvremenog teologa Nicholl bira latinoameričkoga katolika Segunda Galileu i njegovu duhovnu teologiju, za koju tvrdi da „vodi kršćane k prakticiranju elemenata kršćanske vjere na načine koji uzimaju u obzir njihove kontekste i kojima susreću Boga“ (str. 123). Nicholl opisuje Galileino shvaćanje misije kao obuhvaćanje evangelizacije, društvene pravde i proročke aktivnosti, a zatim se posvećuje njegovoj duhovnosti. Prema njegovu holističkom shvaćanju kršćanskoga života, prije svega valja slijediti Isusa uz pomoć Duha Svetoga, a potom se odazivati na izazove pojedinih konteksta i povijesnih okolnosti. U ovom je nastojao „iznova situirati tradicionalne duhovne prakse u suvremenom okruženju, donoseći obnovu i duhovnost relevantnu za Latinsku Ameriku“ (str. 138). Te su tradicionalne prakse uključivale molitvu, čitanje Biblije, prakticiranje sakramenata i služenje siromašnima. Nicholl ističe da je susretanje Boga u tim praksama omogućilo da misija bude motivirana kontekstom i duhovno snažna – misija pravde utemeljena na autentičnom odnosu s Bogom.

Posljednji dijelovi, koji se bave praktičnom teologijom, dovode sve ove glasove za „okrugli stol“, uspoređujući i kontrastirajući njihova gledišta o odnosu između misije i duhovnosti, a zatim promišljaju kako bi ta sinteza glasova kritizirala Lausanneino shvaćanje misije. Neka pitanja koja Nicholl oslovljava djeluju kao anticipacija primjedbi i strahova njezine publike. Primjerice, objašnjava da je njezin naglasak na iskustvenom potreban kao protuteža drugim oblicima znanja koji su u Lausannei stavljeni u prvi plan, kao što su intelektualno znanje i kognitivno znanje. Nicholl sažima osnovna otkrića izvučena iz proučavanja glasova svojih sugovornika: nema razlike između društvenog djelovanja i evangelizacije; duhovnost unutar misije preobražava misionare i njihove bližnje; holistička misija utemeljena je u duhovnosti slijeđenja Isusa, intimnom odnosu koji se njeguje duhovnim praksama; te se prakse potom isprepliću s misijom. Ovo vrijedi ne samo na individualnoj razini nego i u zajednici. Slijediti Isusa znači očitovati vrijednosti kraljevstva te, konačno, Nicholl izvodi poveznicu između missio Dei i perihoreze – kršćani sudjeluju u Trojedinom Bogu i u njegovoj misiji. Pozornost koju pridaje sakramentima kao dijelu integrirane duhovnosti može izazvati oprez kod nekih evanđeoskih kršćana, posebice zato što jedan od glasova u razgovoru predstavlja katolički svećenik. Međutim, njezin dijalog za „okruglim stolom“ s perspektivama evanđeoskih kršćana kao što su Wesley i Costas nudi dodatni uvid u iskustvo Božje prisutnosti u euharistiji. Nicholl posebno ističe sakramentalnu dimenziju službe – odnosno, uvid da se Boga susreće dok živimo sa siromasima i služimo im.

U posljednjem poglavlju autorica oblikuje glavne uvide u šest konkretnih prijedloga za Lausanneu, s ciljem bolje integracije između njezine teologije, misiologije i duhovnosti: proširenje shvaćanja misije, naglašavanje uzajamnosti u misiji, misija koja izrasta iz bliskog odnosa s Bogom, sudjelovanje u životu i ljubavi Trojstva, integriranje zajedničkih duhovnih praksi te promicanje misije kao inkarnacijske.

Nicholl uvjerljivo pokazuje da unutar Lausanne doista postoji praznina te predlaže pravac daljnjeg djelovanja, ispreplić ući bogato tkanje povijesnih i suvremenih glasova koji se iznova promišljaju u sadašnjosti. Međutim, možda ova kritika Lausanne zapravo otkriva i dublje probleme. Među ostalim, riječ je o pretjeranom oslanjanju na zapadnjačke glasove – glasove koji su često bili dualistički, preskriptivni i pragmatični – da oblikuju razgovor, pri čemu se zanemaruju druge kulturne perspektive koje svijet već promatraju na holistički način. U tom je svjetlu dragocjeno što Nicholl u svoju raspravu uključuje glasove iz Latinske Amerike, kao i iz drugih kršćanskih tradicija. Zanimljivo je, međutim, da su svi njezini sugovornici muškarci. Iako je očigledno da je pažljivo izabrala svakoga pojedinca, ostaje činjenica da su brojne žene mogle doprinijeti istančanosti i širini perspektive rasprave.

Iako autorica daje neke naznake da Lausanne već ide u smjeru integrativnije misije, rasprave i kontroverze s kongresa održanog 2024. (primjerice, pitanje prvenstva evangelizacije u odnosu na službu ili način kako se pravda izražava u misiji), kao i kritike Seulske izjave (na koje je među ostalim, upozorila INFEMIT – mreža teološkog promišljanja i prakse koju Nicholl spominje u svojoj knjizi, ističući da ta izjava minimizira integrativnu misije), predstavljaju izazove takvom optimizmu. Upravo ti izazovi povećavaju važnost i aktualnost njezine knjige. Ipak, kao što je prije navedeno, neke grane evanđeoskoga kršćanstva mogle bi imati primjedbe na njezin dijalog s katoličkim glasovima i spremnost da preispita ulogu liturgije u odnosu na misiju. No upravo takav pristup njezina metodologija i zahtjeva od samog početka: priznati vlastite pristranosti i pristupiti „Drugomu“ otvoreno – ne da bi se njegovo mišljenje nekritički usvojilo, nego da bi se moglo vidjeti dalje od vlastitih interpretativnih okvira. To je, čini se, bit integrirane misije: dok kršćani ulaze u dublju bliskost s Trojedinim Bogom, Božja ih milost osposobljava da rastu, uče od drugih te da se preobražavaju kroz službu i svjedočanstvo svijetu. Unatoč razlikama u vremenskom razdoblju i kontekstu, Nicholl pronicljivo ističe da je svaki muškarac u njezinoj studiji utjelovio upravo ovu duhovnost. Stoga zaključuje da bi koncept missio Dei trebalo proširiti – tako da postane „mjesto bivanja, sudjelovanja (perihoreze) i rasta u milosti s Bogom“ (str. 196). Taj naglasak na bivanju u misiji važan je korektiv neumoljivog naglaska na rastu, strategiji i akciji, koji još uvijek obilježava velik dio suvremene misije. Upravo u tom stanju bivanja dolazi do oblikovanja – tu postajemo sposobni razabrati kako i kamo nas Duh poziva na sudjelovanje.

Melody Wachsmuth