Od Filistejaca do Palestinaca: povijesna i hebrejska jezično-politička perspektiva

1.1. “Izmišljeni narod”: povijest ili provokacija?

Kad je u ožujku 2023. izraelski ministar financija Becalel Smotrič izjavio da je palestinski narod “izmišljen” u 20. stoljeću te da su “pravi Palestinci” on i naraštaji njegovih predaka koji su se rađali na području Erec Izraela, pokrenuo je lavinu kritike ne samo u međunarodnim1 nego i u izraelskim medijima.2 Nije to bila Smotričeva izvorna misao, no izrekao ju je ministar kojeg se smatra jednim od najdesnijih i najkontroverznijih u izraelskoj političkoj povijesti, u vrijeme burnih previranja na izraelskoj i široj bliskoistočnoj političkoj pozornici, pa je njezin odjek bio velik. Vjerojatno najpoznatija slična izjava bila je ona izraelske premijerke Golde Meir (1969. – 1974.) iz lipnja 1969. kako Palestinci nikad nisu postojali.3 U televizijskom intervjuu godinu dana kasnije Meir je ustvrdila: “Ja sam Palestinka. Od 1921. do 1948. imala sam palestinsku putovnicu!”4 Premijer Menahem Begin (1977. – 1983.) za sebe je, u surječju polemike o pravima Palestinaca nakon potpisivanja Camp Davidskog sporazuma, također ustvrdio da je Palestinac.5 Za razliku od Becalela Smotriča, obiteljsko podrijetlo Golde Meir i Menahema Begina nije bilo vezano za Palestinu.6

Nakon desetljeća političkih previranja u arapsko-izraelskim odnosima palestinski se identitet među palestinskim Arapima razvio, osnažio, ukrijepio i ukorijenio, te danas predstavlja dio političke stvarnosti koji se ne može opovrgnuti. U širokom ideološkom spektru izraelskih Židova razmjerno je malo onih koji za opis zajednice što sebe smatra palestinskom izbjegava palestinsko ime.7 Stvarnost posebnoga palestinskog identiteta je fait accompli, premda puno “ostvarenje nacionalne vizije” toga naroda još traje.8 Ne samo da Izraelci danas ne mogu osporavati palestinstvo, kao što su mogli prije pola stoljeća, nego bi u kontekstu današnjih arapsko-izraelskih odnosa takvo osporavanje vjerojatno uvelike bilo kontraproduktivno. No izjave Golde Meir, Menahema Begina i Becalela Smotriča, te prijepori i pozornost koje privlače, upućuju na to kako je riječ o identitetu o kojemu ne postoji suglasje,9 koji je politički osjetljiv, poveziv i s poviješću i s provokacijom, te može biti nejasan, dvosmislen i zbunjujući ne samo za zapadnu javnost nego i za izraelske Židove.

1.2. Važnost hebrejske tradicije

Izraelsko-palestinski sukob među najdugotrajnijim je i najoštrijim sukobima na Bliskom istoku, a Bliski je istok jedno od najkonfliktnijih područja na svijetu.10 Sukob Izraelaca i Palestinaca povezan je s nizom čimbenika, od teritorijalnih i sigurnosnih, preko povijesnih, vjerskih i ideoloških, do snažnih identitetskih:

Od svih današnjih aktera koji te pojmove i identitete “predstavljaju i tumače”, Židovi12 su daleko najstarija zajednica. Preko židovskih su se vrela imena “Izrael” i “Palestina” proširila daleko izvan židovstva. Zato je hebrejska tradicija nezaobilazna u promišljanjima o odnosu suvremenoga političkoga, ideološkoga i identitetskog sadržaja tih riječi, s jedne, te izvornoga, svetopisamskoga, povijesnoga i duhovnoga s druge strane.

Pojmovi “Izrael” i etimološki, kroz Filisteju, “Palestina”, duboko su ukorijenjeni u židovskoj historiografskoj, znanstvenoj, književnoj, jezikoslovnoj i vjerskoj misli. Izraelsko i palestinsko ime postali su prisutni, zanimljivi i važni u kršćanskoj i muslimanskoj zajednici dijelom kroz židovske kanonske, deuterokanonske i pseudoepigrafijske tekstove, a dijelom kroz židovsku povijest. Oba su ta pojma danas prisutnija nego ikad u političkoj stvarnosti Bliskog istoka, ali i u međunarodnim odnosima i javnosti. Njihov “nastanak, etimologija i razvoj suvremene političke primjene”13 nužan je za razumijevanje niza današnjih političkih procesa i ideoloških stajališta. U tom je smislu posljednje stoljeće i pol, tijekom kojega se u Palestini odvijaju državotvorni procesi, najvažnije, ali ne i jedino važno razdoblje. Suvremene političke, vjerske i ideološke konotacije pojma “Izrael” i pojma “Palestina” ne mogu se razumjeti bez višetisućljetnog razvoja značenja i tumačenja kojim su oba duboko obilježena.

1.3. Staro i novo značenje Izraela i Palestine

U vrijeme kad je područje Palestine prelazilo iz kolonijalne osmanske pod kolonijalnu britansku vlast i još desetljećima poslije, ni pojam “Izrael” ni pojam “Palestina” nisu se rabili u političkom smislu koji se danas podrazumijeva. To se može doimati neočekivano i zbunjujuće, jer je riječ o zajednicama koje se pozivaju na drevnost svojih političkih i teritorijalnih prava. Drevnost je oba ta pojma neupitna, ali je “neupitan i diskontinuitet između njihove političke ili toponimske uporabe u starom vijeku i danas.”14 Izrael je kao političko tijelo, pod tim nazivom, s razmjerno jasno određenim granicama, stanovništvom i vladarima, te zakonima, vjerom, jezikom i kulturom postojao u starom vijeku, i danas se smatra da je ta drevna državnost obnovljena u svibnju 1948. Pa ipak, u vrijeme kad je stvarana suvremena židovska država, njezino je ime gotovo do dana proglašenja bilo nepoznato i neusuglašeno. U prvome modernom dokumentu kojemu se pripisuje međunarodnopravna vrijednost za židovski državotvorni proces u Palestini, Balfourovoj deklaraciji iz 1917., ona se naziva “nacionalni dom židovskog naroda”. U susljednim cionističkim i drugim dokumentima uvriježila se sintagma “židovska država”, kako ju je nazvao i Theodor Herzl u raspravi iz 1896. Neobičan, u politologiji slabo poznat nastanak imena Države Izrael samo nekoliko dana prije njezina proglašenja obradio sam u članku Izrael – podrijetlo i nastanak naziva židovske države.15 Obrazložio sam kako neupitnu povijesnu utemeljenost izraelskog imena tako i možebitni vizionarski politički oportunizam njegova ključnog kreatora, prvoga izraelskog premijera Davida Ben-Guriona. Sličnom metodom u ovome je članku otvoreno pitanje Palestine. No ono se doima složenijim. Za razliku od Izraela, Palestina doista nikad u povijesti nije postojala kao samostalan suveren politički entitet, nikad nije postojao isključivo palestinski vladar, puk, kultura, vjera, jezik, niti je, kao što je Smotrič izjavio, do sredine 20. stoljeća postojala palestinska nacija. No nešto je postojalo. To “nešto” bilo je drevno i poznato, u stanovitoj mjeri privlačno, neizbježno i zamamno, pa tijekom prvih pola stoljeća cionizma palestinski identitet nije bio stran ni Židovima ni Arapima na području Palestine. Ni jednoj ni drugoj zajednici to nije bio ni jedini ni najvažniji identitet. To se stubokom promijenilo poslije uspostave Države Izrael i prvih arapskih vojnih poraza. Palestinski su Arapi u razmjerno kratkom vremenu i oduševljeno preuzeli palestinski identitet kao krovni, dok su se Židovi, koji su također brzo i oduševljeno prihvatili izraelski identitet, po defaultu odmicali od njega. Ti su procesi posljedično, prvi put u modernoj Palestini, otvorili pitanja odnosa i povezanosti palestinskog identiteta s povijesnim pa i drevnim korijenima;16 s “antičkim svijetom što su ga tek nedavno prihvatili kao svoj”.17 Bez poricanja postojanja palestinstva kao dijela današnje bliskoistočne političke i identitetske stvarnosti, promotrimo uvodno što je sve postojalo, a što sve nije, polazeći od povijesti i etimologije palestinskoga imena.

2.1. Podrijetlo i uporaba imena prema hebrejskim vrelima

Palestinsko ime potječe od hebrejskoga imena Filistejaca,18 drevnoga naroda koji je živio na području današnjega pojasa Gaze, priobalnih gradova Aškelona i Ašdoda, te Ekrona i Gata u unutrašnjosti. Ekron i Gat više ne postoje, ali je zahvaljujući arheološkim iskapanjima utvrđena njihova lokacija na prilazima Judejskom gorju sa zapada.19 Britanska arheologinja Kathleen Kenyon (1906. – 1978.) smatra da su Filistejci usto bili nastanjeni i u Bet Šemešu, svega tridesetak kilometara zapadno od Jeruzalema, premda se to, kako obrazlaže, kosi s biblijskim prikazom.20 Novim arheološkim iskapanjima ta je pretpostavka opovrgnuta.21

Najbogatije pisano vrelo za povijest Filistejaca je hebrejska Biblija.22 Hebrejski naziv za Filisteju je פְּלֶשֶׁת (plešet23) ili rjeđe פְּלָשֶׁת (plašet24), i sastoji se od slova “p” (פ) “l” (ל) “s” (ש) “t” (ת). Dijakritički znak kojim se “p” razlučuje od “f”, a “š” od “s”, te samoglasnici, potječu iz masoretskog teksta, koji je nastao u ranom srednjem vijeku, ali se temelji na tradicijama čitanja svetopisamskog teksta koje su mu prethodile. Biblijski naziv za Filistejce je פְּלִשְׁתִים (plištim). Prvi se put spominju u Knjizi Postanka, gdje ih se svrstava među potomke Noina sina Hama i unuka Misrajima.25 Prihvati li se tradicionalna kronologija nastanka Knjige Postanka to bi mogao biti jedan od najstarijih poznatih pisanih spomena Filistejaca. Filistejci se usto spominju u egipatskim vrelima, od kojih najstarija potječu iz vremena Ramsesa III.,26 a kao dio “konfederacije skupno poznate kao Narodi s mora” u tekstovima pisanima akadskim i ugaritskim jezikom.27

Početkom 12. stoljeća prije Krista Filistejci su, kao jedan od spomenutih “Narodâ s mora”, kopnom i morem napali Egipat.28 Nakon što im je egipatska vojska zadala konačni poraz oko 1196. prije Krista, nastanili su se u “palestinskom i sirijskom priobalju”.29 Filistejci su izgledno došli s Krete.30 Kao zemlja podrijetla Filistejaca navodi se u Jeremiji (47,4) otok Kaftor (אִי כַפְתֹור), što je biblijski naziv za Kretu31 i okolno otočje,32 a neki ga povjesničari povezuju sa širim područjem istočnoga Mediterana.33 U Knjizi proroka Amosa (9,7) spominju se “Filistejci iz Kaftora” (plištim mikaftor), dok se u Knjizi proroka Sefanije (2,4-5) i na nekoliko drugih mjesta nazivaju “narod kretski” (goi kretim). Na dva je pak mjesta u Bibliji (Post 10,14;34 1 Ljet 1,12) za Filistejce zabilježeno da dolaze od Kasluhijaca (כַּסְלֻחִים), što je ime koje većina povjesničara povezuje s područjem u Egiptu,35 a u Bibliji se pojavljuje samo u ova dva retka.36

Znatno širu37 i složeniju, ali u odnosu na Bibliju ne i oprječnu sliku o Filistejcima, pružaju bogati i raznovrsni arheološki nalazi, koji uključuju glinene posude različitih oblika i namjene, predmete od kamena, zlata, bronce,38 željeza i bjelokosti,39 te ostatke hramova, svetišta,40 domova i grobova. Arheolozi upozoravaju kako se ne može olako govoriti o Filistejcima kao o jednome narodu iste kulture i jezika. Filistejska je kultura proizišla iz “složenih migracijskih procesa”, naseljavanja “Narodâ s mora” na priobalje južnog Levanta i razvoja identitetâ u doticajima s drugim narodima toga ozemlja tijekom željeznog doba.41 Egipatska vrela spominju najmanje četrnaest plemena “Narodâ s mora”, od kojih je jedno “PLST” (kao i na hebrejskom), što se uglavnom prenosi u obliku “Pulasati”,42 kod Tomorada “Peleset”43, i ono se poistovjećuje s Filistejcima. Njihovo podrijetlo i međusobna povezanost nisu jasni.44 Jasno je da su bili osvajači, i da su vjerojatno doseljenici s egejskoga i anatolijskog područja.45 Oni su na područje drevnoga Kanaana donijeli “grubu barbarsku energiju sa sjevera i egzotičnu kulturu mikenskog tipa”.46 Usprkos bogatim arheološkim nalazima, Maeir, Davis i Hitchcock nadalje navode kako su nejasni “priroda i razvoj filistejskoga pisma i jezika”.47 Filistejski jezik nije bio semitski, dok imena pronađena tijekom iskapanja upućuju kako možda, barem djelomice, jest bio indoeuropski, no ni ta spoznaja ne pridonosi jasnoći uvida u njihov etnicitet.48

Filistejsko se ime u hebrejskoj Bibliji spominje više od 280 puta. Kronološki49 posljednji biblijski spomeni nalaze se u knjigama proroka Ezekiela (24,16), Amosa (9,7), Obadije (1,19) i Sefanije (2,5) koje su pisane u vrijeme babilonskog sužanjstva, te u Knjizi proroka Zaharije (9,6), jedinoga biblijskog pisca poslijeegzilskog razdoblja koji spominje Filistejce ili Filisteju.50 Zaharija usto Filistejce spominje kao narod koji će “pripasti Bogu našem” (Zah 9,7), što je rijedak primjer starozavjetnog spomena Filistejaca koji nije neprijateljski.51 Toponim “Filisteja” (פְּלֶשֶׁת ili פְּלָשֶׁת) u hebrejskoj se Bibliji spominje osam puta. Prvi se put spominje u Knjizi Izlaska (15,14), potom četiri puta u Psalmima (60,8; 83,7; 87,4; 108,9), dva puta u Knjizi proroka Izaije (14,29 i 14,31) i jednom u Knjizi proroka Joela (3,4).

2.2. Izgovor imena prema hebrejskim, egipatskim i grčkim vrelima

Izgovor prvoga slova imenica plešet i plištim kao “p” u skladu je s tradicionalnim čitanjem hebrejske Biblije, pri čemu valja imati na umu kako se hebrejsko slovo pe (פ) može čitati kao “p” i kao “f”. U masoretskom tekstu unutar slova פ dodana je točka (פּ), što je dijakritički znak kojim se označava zvuk “p”. Izvorni hebrejski tekst ne sadrži dijakritičke znakove (nikud) što se, primjerice, može vidjeti u svetopisamskim ulomcima pronađenima u kumranskim spiljama. Zbog toga se ne može sa sigurnošću znati kako se to slovo izgovaralo u vrijeme kad je nastajao dio biblijskog teksta u kojemu se spominju plešet i plištim. Prema egipatskim vrelima prvo se slovo čita kao “p”52, što je sukladno kasnijim izvorima, asirskima iz 8. stoljeća prije Krista gdje se bilježi oblik “Palastu”53 te grčkima iz 5. stojeća prije Krista, u kojima se pojavljuje Παλαιστίνη (Palaistíni). Iz tog je grčkog oblika poslije nastao latinizirani naziv Palaestina. Glas “f” na početku riječi pak prvi je put zabilježen u Septuaginti, u kojoj je riječ “Filistejci” na nekoliko mjesta preslovljena u obliku Φυλιστιείμ.54

2.3. Etimološko značenje riječi

U hebrejskom se jeziku riječi uglavnom oblikuju oko korijena koji se sastoji od tri suglasnika. Etimologija naziva Filisteja i Filistejci, izgledno je, dolazi od korijena p-l-š (פ-ל-ש) koji označava prodor, najezdu, osvajanje ili invaziju.55 Takvo ili slično razumijevanje riječi na umu su, čini se, imali prevoditelji Septuaginte, u kojoj se hebrejski naziv plištim najčešće56, osobito nakon Šestoknjižja57, prevodi kao ἀλλόφυλοι (alofiloi) odnosno “stranci” ili “narod druge loze”58 što se može smatrati pogrdnim.59 Značenje riječi upućuje na mogućnost kako plištim nisu imenovali sami sebe, nego da ih je “osvajačima” nazvao netko od naroda čija su područje osvajali, primjerice Hebreji, Hetiti ili Egipćani.60 Margalith smatra kako su Egipćani ime plištim čuli od samih Filistejaca.61 Postoji stanovita mogućnost da je iz istoga korijena riječi nastao i naziv Falaša, koji se koristi za etiopske Židove. Ono se u amharskomu jeziku odnosi na došljake ili doseljenike pa ga etiopski Židovi smatraju pogrdnim,62 te sebe radije nazivaju Beta Izrael, a u Izraelu samo etiopskim Židovima.

Svetopisamski opis Filistejaca u skladu je s takvim etimološkim podrijetlom riječi. Opisani su kao jedan od najnasrtljivijih i najopasnijih naroda s kojima su Izraelci došli u dodir po naseljavanju Kanaana.63 Filistejski vojni pohodi nerijetko su završavali duboko u područjima Izraelovih plemena, daleko od priobalja koje su poglavito naseljavali. Prije Davidove vladavine nad Izraelom, u vrijeme sudaca i početkom uspostave monarhije, posjedovali su napredniju vojnu opremu nego Izraelci, željezna kola i željezne mačeve, te su Izraelcima zadali niz teških vojnih poraza. Nakon jednoga takvog poraza Izraelcima su oteli najvažniji obredni predmet, Kovčeg saveza (1 Sam 4,4-11), što nije zabilježeno da je ikada ikome drugome pošlo za rukom.64 U kasnijem pohodu daleko prema sjeveroistoku, na gori Gilboi koja se nalazi gotovo 100 kilometara sjeverno od Jeruzalema, ubili su prvoga izraelskog kralja Šaula i trojicu njegovih sinova (1 Sam 31,2-6).

2.4. Nestanak Filistejaca

Nestanak Filistejaca predstavljao je zagonetku koja je uvelike razriješena tek modernim arheološkim iskapanjima.65 S pozornice su povijesti kao zajednica iščeznuli u vrijeme babilonskih osvajanja toga šireg područja.66 Filistejci su preživjeli asirska osvajanja tijekom kojih je uništeno izraelsko Sjeverno Kraljevstvo, kao i napade Egipćana i Izraelaca, poslije Judejaca. Nakon što su zaposjeli njihove zemlje potkraj 7. stoljeća prije Krista, Babilonci su na filistejsko područje, kao i na feničko i judejsko, poglavito gledali kao na pogranične zemlje prema Egiptu. Možda zbog bojazni da se Filistejci ne bi svrstali uz Egipat, Babilonci su uništili njihova uporišta. Arheološkim je iskapanjima utvrđeno vrijeme i način babilonskog uništenja Ekrona koji je dotad bio gospodarski i kulturno razvijen utvrđeni grad.67 Babilonci su Filistejce potom, izgledno je, raselili, kao što su učinili i s Judejcima i drugim pokorenim narodima. Preostali se dio Filistejaca asimilirao. Nakon što se u vrijeme Ezre i Nehemije dio prognanih Izraelaca vratio iz Babilona u Judeju, Filistejci se u popisu okolnih naroda više ne spominju. Nehemija, pak, uz Arape, Amonce i Moapce spominje “Ašdođane” (Neh 4,1; 13,23), koristeći istu riječ אַשְׁדּוֺדִים (ašdodim) kojom se drugdje u Bibliji opisuje jedna od pet filistejskih kneževina (Jš 13,3; 1 Sam 5,3; 5,6), ali je iz surječja jasno da Nehemija ne misli na Filistejce.

Premda su podrijetlo i nestanak Filistejaca još uvijek dijelom obilježeni nejasnoćama, razdoblje i ozemlje njihova postojanja su poznati. Prema Ben-Shlomu, “filistejska se materijalna kultura može smatrati jednim od najtipičnijih primjera posebne materijalne kulture koja se pojavljuje u ograničenom geografskom i kronološkom kontekstu.”68

2.5. Filistejci u deuterokanonskim knjigama

Filistejci i Filisteja u deuterokanonskim se i pseudoepigrafijskim knjigama pojavljuju rijetko, i to uglavnom u referencama na svetopisamske događaje iz vremena sudaca ili Izraelskog Kraljevstva.69 I deuterokanonske i pseudoepigrafijske knjige nastale su tijekom poslijeegzilskoga, uglavnom grčkog razdoblja, pa je to i očekivano te upućuje na razvijen osjećaj za povijesnost među piscima toga žanra.

Spomen “filistejske zemlje” koji se doima anakronističnim, nalazi se u Prvoj knjizi o Makabejcima (3,24; 4,22; 5,66 itd.). U toj su knjizi, pisanoj pred kraj drugoga stoljeća prije Krista, opisana zbivanja u Judeji u vrijeme vladavine Antioha IV. Epifana, nakon što je oko 168. zaposjeo Jeruzalem i Hram te judejskim Židovima pokušao nametnuti helenizam, na što su Hasmonejci podignuli ustanak, istjerali Grke te zaposjeli kraljevsku i velikosvećeničku vlast u Judeji. Knjiga je izvorno napisana na hebrejskom jeziku, ali je hebrejski tekst izgubljen. Sačuvan je grčki prijevod, koji je uvršten u Septuagintu, ali ne i u hebrejsku Bibliju. Sukladno već spomenutomu uobičajenom prevođenju filistejskog imena s hebrejskoga na grčki u Septuaginti, u Prvoj se knjizi o Makabejcima koristi riječ za stranca ἀλλόφυλοι.70 Premda se na nekoliko mjesta spominje filistejska zemlja, Filistejci se u Prvoj knjizi o Makabejcima uopće ne spominju, osim u surječju davnih pobjeda kralja Davida nad njima.71 Da se u toj knjizi spominje zemlja, ali ne i narod, do sad nije privlačilo osobitu znanstvenu pozornost.72 Nejasnoća zemljopisnih pojmova vidljiva je iz dijela gdje je opisano kako je grčka vojska udarila na vojsku Jude Makabeja. U hrvatskom prijevodu piše kako je ta vojska pristigla “iz Sirije i drugih zemalja” (3,41). U engleskom prijevodu iz 1913. piše “iz Sirije i zemlje Filistejaca”73, a u Goldsteinovu prijevodu “iz Idumeje i zemlje Filistejaca”.74 Goldstein objašnjava kako u svakom grčkom izvorniku piše “Sirija”, ali je iz surječja jasno da se ne može raditi o Siriji, nego o Idumeji,75 što potvrđuje i Schwartz76. I Charles i Goldstein uz riječ “Filistejci” dodaju uputu na pojašnjenje. U usporednom pregledu Prve i Druge knjige o Makabejcima Charles piše kako je, prema 1 Mak 5,63-68, Juda Makabej “porazio Edomce i Filistejce”77, premda se u izvorniku Filistejci ne spominju.

Pristup uporabi imena zemlje Filistejaca u grčkom izvorniku i prijevodima otkriva neke jezične, historiografske, a iz današnjega očišta i političke zanimljivosti. Ponajprije, pisac Prve knjige o Makabejcima pazi na kronologiju i ne spominje Filistejce, nego samo zemlju nazvanu po njima. Slično je dio hrvatskih zemalja u vrijeme Napoleonove vlasti nazvan Ilirskim pokrajinama prema drevnom Iliriku, ali je bilo jasno kako u njima nema Ilira; tek se u smislu nositelja kulturnih, preporoditeljskih i političkih ideja poslije javljaju “ilirci”. Goldstein ipak smatra kako nije nezamislivo da je dio stanovnika Gaze, Aškelona i Ašdoda u vrijeme ratova Jude Makabeja sebe nazivao Filistejcima premda je “malo njih vuklo podrijetlo od izvornih Filistejaca”78. No njegova pretpostavka da su stanovnici tih gradova sebe nazivali Filistejcima, nije održiva. Pisac Prve knjige o Makabejcima usrdno se trudio Hasmonejce prikazati kao sljednike svetopisamskih junaka iz Davidove loze, koji su vojno poražavali Izraelove neprijatelje, a potom rušili njihove poganske žrtvenike. Da je u vrijeme hasmonejskih ratova na području zemlje Filistejaca postojala ikakva skupina koja je sebe nazivala Filistejcima, pisac ne bi propustio spomenuti ih, jer bi njihov poraz od ruke Hasmonejaca (Makabejaca) imao golemu simboličku i promidžbenu vrijednost. Na koncu, Goldsteinovo uočavanje kako se u navedenom retku ne može raditi o Sirijcima, nego o Idumejcima, što otkriva njegovu pedantnost glede kronologije i konteksta do razine da je voljan u prijevodu zamijeniti izvornu riječ “Sirija” riječju “Idumeja”, nakon čega olako rabi filistejsko ime koje se u izvorniku uopće ne pojavljuje, doima se kao ozbiljna nedosljednost. Ali ona to nije. Riječ je o beznačajnoj stvari s kojom se maštovit povjesničar poigrava kao s nečim isključivo vezanim za daleku prošlost, čemu se zbog oskudnosti vrela može pristupiti kreativno spekulativno. Neopterećena, gotovo nemarna uporaba filistejskog imena otkriva nepostojanje ikakva političkog prizvuka u vrijeme kad je Goldsteinova studija objavljena. Danas pak, kad u kontekstu političkih nadmetanja maglovito izranja i predodžba o drevnosti palestinstva,79 čitatelj se lako može naći u čudu pred prazninom i tišinom o toj temi, u literaturi staroj tek pola stoljeća.

2.6. Povijest grčko-rimskoga imena

Prvi poznati grčki spomen imena Palestina (Παλαιστίνη) nalazi se u Herodotovu djelu iz 5. stoljeća prije Krista. Herodot piše o “sirijskoj Palestini”80 koja se nalazi između Fenicije i Egipta, i to je najstariji poznati spomen Palestine u obliku koji se pojavljuje u grčkih i latinskih pisaca,81 u smislu naziva za područje zemlje Izraelove.82 Jasno je da Herodot piše o području naseljenu Židovima, a ne o Filistejcima, jer osim opisa područja iz kojeg proizlazi da se odnosi na krajeve puno šire od povijesne Filisteje, Herodot piše i da se “Sirijci u Palestini” obrezuju,83 što je točno za Židove, ali ne i za Filistejce, koji su bili neobrezani.84 Svaki je Herodotov spomen Palestine u obliku pridjeva.85

Sljedeći se poznati spomen Palestine nalazi u Aristotelovu djelu Meteorologika, u dijelu u kojemu autor obrazlaže slanost mora te kao primjer navodi Mrtvo more: “Ako su [istinite] priče, koje govore o takovom jezeru u Palestini, u kojem se ne potapaju, već se drži na površini bačeni onamo sputanima čovjek ili tovarna životinja, tada bi i to bilo, možda, dokazom onoga što smo rekli.”86 Ovo je jedini poznati Aristotelov spomen Palestine,87 koji to ime koristi “u širem smislu, kao što ga je, čini se, donekle nejasno, koristio Herodot”88. Sljedeći grčki spomen Palestine datira iz 2. stoljeća prije Krista, iz djela Polemona Atenskog89 i Polibija90. Helenizirani Židov Filon Aleksandrijski (oko 25. g. prije Krista – oko 50. g. poslije Krista) u nekoliko djela spominje Palestinu. U djelu O Abrahamu, piše da je “Zemlja Sodomljana područje zemlje Kanaana, koju su Sirijci poslije prozvali Palestinom.”91 Drugdje Filon navodi kako Palestina i Sirija nisu mudrosne pustoši, jer ondje žive Eseni.92 Josip Flavije (oko 37. – 100. g. poslije Krista) spominje Palestinu u djelu Protiv Apiona, gdje navodi odlomak iz Herodota, ali ga potom tumači, iz čega se dade pretpostaviti kako značenje toga toponima nije bilo općepoznato,93 kao i na par mjesta u Židovskim starinama.94 Gaj Plinije Sekundo Stariji (23. – 79. g. poslije Krista) spominje Palestinu u Prirodoslovlju (Naturalis historia), ali je odvaja od okolnih područja Idumeje, Sirije, Samarije, Judeje, Fenicije, Celesirije i drugih krajeva,95 slično kao i Plutarh (oko 46. – 125. g. poslije Krista).96 Ipak, uporaba je toga naziva rijetka prije 135. g. poslije Krista. Masalha netočno piše kako su ime Palestina “često koristili najvažniji drevni grčki povjesničari, pisci, filozofi i znanstvenici”97. Prilog “često” neprimjeren je za nekoliko spomena kod Herodota i jedan kod Aristotela, a potom dva stoljeća kasnije u Polemonu i Polibiju. Još je neprimjereniji pridjev “najvažniji”, jer Palestinu ne spominju, primjerice, Homer, Ksenofan, Pitagora, Heraklit, Sokrat, Platon, Demokrit, Epikur, Teofrast ili Zenon.98 Zapravo se može ustvrditi kako golema većina “najvažnijih drevnih grčkih povjesničara, pisaca, filozofa i znanstvenika” Palestinu niti spominje niti je izgledno za nju uopće čula. Ne spominju je ni autori kršćanskih svetopisamskih knjiga, premda te knjige obiluju zemljopisnim imenima. Oni pišu o Judeji (Mt 19,1; Mk 13,14; Lk 23,5; Dj 1,8; Rim 15,31 itd.), zemlji izraelskoj (Mt 2,20-21), Galileji, Samariji, Idumeji, Kanaanu i Siriji, te nizu drugih zemalja i pokrajina među kojima su Egipat, Azija, Grčka, Makedonija, Ahaja, Galacija i Kapadocija. Kao ni u biblijskim knjigama Staroga zavjeta, uključujući deuterokanonske knjige pisane ili sačuvane na grčkom, ime “Palestina” u Novom se zavjetu ne pojavljuje ni jednom.

2.7. Rimsko preimenovanje Judeje u Palestinu

Godine 132., za vladavine cara Hadrijana, Židovi u Judeji pokrenuli su ustanak protiv rimske vlasti. Za razliku od prethodnih pobuna, od kojih je najpoznatiji Prvi židovski ustanak 67. – 73. poslije Krista, tijekom kojega je uništen Drugi hram, ovu je predvodio jedan vođa, Šimon Bar Kohba, kojega su mnogi Židovi onoga doba smatrali mesijom. Bar Kohba je uspio ujediniti judejske Židove, Rimljanima nanijeti niz teških poraza, te pune tri godine odolijevati rimskim protuudarima. Vrela o tome ustanku vrlo su oskudna,99 ali je poznato, primjerice iz Dionove Rimske povijesti, da su ga Rimljani jedva ugušili uz velike gubitke. Nakon sloma Prvoga židovskog ustanka šest desetljeća ranije Rimljani su razorili ustanička uporišta, ali je većina židovskog stanovništva ostala živjeti u svojim domovima. Ovaj se put rimska srdžba izlila na gotovo sve judejske Židove. Oni koji nisu bili ubijeni i porobljeni protjerani su, čime je započelo razdoblje galuta, velikog progona Židova iz Judeje. Bila je to jedna od najvećih nesreća židovskoga naroda u starome vijeku, a možda i najveća u židovskoj povijesti do Holokausta. Zbog nje je došlo do temeljite promjene u židovskoj teološko-političkoj misli i prestanka židovskih ustaničkih pokreta čiji bi cilj bila obnova židovske vlasti u Judeji.100 U to je vrijeme, kako bi “raskinuo povezanost između buntovnih Židova i njihove zemlje”101, Hadrijan Judeju preimenovao u Palestinu (Palaestina), a Jeruzalem u Aeliju Capitolinu. “Palestina” je postalo službeno ime kojim se otad šire područje Judeje nazivalo u rimskim dokumentima i u drugim spisima, premda se i ime “Judeja” zadržalo još neko vrijeme.102 Naziv “Palestina” s vremenom se uvriježio i u kršćanskim vjerskim, historiografskim, zemljopisnim, kulturnim i znanstvenim spisima.103 U Vulgati se još uvijek ne spominje “Palaestina”, nego Philisthea (Iz 14,29), terra Philisthinorum (Sef 2,5) itd.104 Stone objašnjava kako se to ime “stoljećima (možda tisućljećima) prije 1917. nije odnosilo na određen politički, demografski, kulturni ili teritorijalni entitet.”105 Jedino među Židovima ime “Palestina” nikad nije istisnulo hebrejski naziv “zemlja Izraelova”106. Slijedom toga i u današnjem se hebrejskom jeziku rijetko čuje toponim “Palestina”, premda su etnonim “Palestinac” i pridjev “palestinski” uobičajeni. S druge strane, Feldman uočava kako se pojam “Palestinac kao imenica uopće ne spominje u antičko doba”107.

3.1. Uvod: nova midraška riječ

U midrašu Berešit raba (90,6) koji je nastao u Palestini u 4. stoljeću poslije Krista ili nešto kasnije, javlja se palestinsko ime preslovljeno kao פַלַסְטִינִי (falastini). Zabilježeno je u opisu gladi što je, sukladno proroštvu iz Knjige Postanka 41,36, zavladala u “tri zemlje: Feniciji, Arabiji i Palestini” (בְּשָׁלשׁ אֲרָצוֹת, בְּפֶנִקְיָא וּבַעֲרָבְיָא וּבְפַלַסְטִינִי). To je prvi poznati spomen Palestine u rabinskoj književnosti108. Ime je preuzeto iz njegova grčko-latinskog oblika, i zaobilazi hebrejsku pravopisnu tradiciju, što se iščitava iz odabira slova “s” i “t” koja se u tome midraškom tekstu javljaju kao sameh (ס) i tet (ט), a ne sin (ש) i tav (ת) kao u biblijskom pisanju naziva plešet (פלשת). Pisci midraša uveli su takav oblik pisanja jer se radilo o stranoj, nehebrejskoj riječi. Tisućljeće i pol proći će prije nego što pisanje tih dvaju slova postane predmet političke rasprave.

3.2. Mandatno razdoblje

U vrijeme britanske mandatne uprave nad Palestinom pojavila se potreba za pisanjem imena zemlje na engleskom, hebrejskom i arapskom pismu u spisima, na novčanicama, kovanicama, putovnicama, potvrdama o državljanstvu itd. Engleski naziv Palestine u službenoj je uporabi bio od 1902., kada je u Londonu pod nazivom Anglo-Palestine Company109 osnovana podružnica zaklade za financiranje židovskog naseljavanja Palestine, čiji su utemeljitelji bili prvaci cionizma uključujući Herzla. Nakon što je Velika Britanija osvojila palestinska područja 1917. i nekoliko godina poslije odlukom Lige naroda ondje uspostavila mandatnu upravu, uz engleski naziv Palestine hebrejski je bio פלשתינה (palestina) nakon čega je u zagradi slijedila pokrata א״י koja se odnosi na ארץ ישראל (erec israel110), odnosno hebrejsku sintagmu “zemlja Izrael”. Mandatna Palestina se na hebrejskom zvala פלשתינה המנדטורית (palestina hamandatorit). Odabir slova sin (ש) za “s” i tav (ת) za “t” u riječi “Palestina” slijedi biblijski oblik pisanja imena Filisteje. Slijed drevnoga biblijskog imena zemlje Filistejaca i modernoga zemljopisnog pojma “Palestina” u pravopisu hebrejskoga jezika iz mandatnog razdoblja može se povezati s time što palestinsko ime, osobito iz očišta palestinskih Židova, nije odražavalo nikakvu ideološku suprotnost cionizmu. Usto je palestinskim Židovima na raspolaganju bio ograničen izbor imena za opis zajednice i političkog identiteta na engleskom jeziku prije nego što se neočekivano,111 pred sam kraj britanske mandatne uprave nad Palestinom, pojavilo izraelsko ime.112 Primjerice, u Mandatnoj su Palestini od 1925. izlazile židovske cionističke dnevne novine na engleskom jeziku pod nazivom Palestine Bulletin, koje su 1932. preimenovane u Palestine Post, a tek 1950., dvije godine nakon uspostave Države Izrael, u Jerusalem Post. Uz engleski naslov Palestine Bulletin nalazio se hebrejski prijevod habuletin haerec-israeli (הבולטין הארצ-ישראלי). “Prije nego što su dva nacionalizma postala konkurentska”, objašnjava Troen, “cionisti su ‘Palestina’ i ‘Eretz Israel’ rabili naizmjenično u imenima svojih organizacija i zaglavljima službenih dopisa.”113 Doba zaoštrene konkurencije nacionalizama dovelo je među cionistima do izbjegavanja palestinskog imena, a to se posljednjih desetljeća proširilo i na engleski jezik, usprkos višestoljetnoj tradiciji njegove uporabe. Ime “Palestina” nalazi se na nekoliko mjesta u engleskim prijevodima Biblije iz 16. i 17. stoljeća,114 kad se javlja sve češće, isprva poglavito u putopisima, a potom u književnosti (u Shakespeareovu Otelu iz 1603.), te vjerskim i historiografskim tekstovima. S početcima arheoloških iskapanja u 19. stoljeću palestinsko je ime postalo sasvim uobičajeno. Posljednjih se desetljeća pak u tekstovima o povijesti, arheologiji itd. iz pera cionističkih autora za područje povijesne Palestine sve češće koristi hebrejski naziv transkribiran na engleski u obliku “Eretz Israel”115.

3.3. Razdoblje izraelske državnosti

Nakon proglašenja Države Izrael u svibnju 1948. izvorni se oblik pisanja palestinskog imena, koji se temelji na biblijskom pravopisu, zadržao po inerciji. S izgradnjom izraelskog identiteta ime “Palestinac” Židovima više nije bilo potrebno, te je što se njih tiče ostalo vakantno. U procesu koji je trajao manje od dva desetljeća prigrlili su ga mnogi palestinski Arapi kao najvažniju oznaku svojega identiteta, dok su im ga Židovi prešutno, nemarno i nezainteresirano prepustili. S odmicanjem Židova od palestinskog identiteta i istovremenim jačanjem političkog palestinstva kao glavnoga nositelja arapskoga protucionizma, pojavila se među govornicima hebrejskog jezika potreba za preispitivanjem uvriježenoga načina pisanja palestinskog imena. No tom se pitanju nije pristupilo ciljano i sustavno, nego su različiti autori palestinsko ime pisali po volji i vlastitom shvaćanju, pridajući ili ne pridajući pozornost etimologiji, povijesti i suvremenim političkim konotacijama. To se u stanovitoj mjeri zadržalo do danas. Povjesničar Šimon Šamir u članku iz 2005.116 objašnjava kako je u hebrejskim tekstovima zabilježeno čak osam načina pisanja riječi “Palestinac” od kojih je samo jedan ispravan. Na temelju pretpostavke da su jezikoslovci, ako itko, promišljali o etimologiji i konotacijama, pogledajmo koja su rješenja predlagali neki od najuglednijih stručnjaka za moderni hebrejski jezik, autori najvažnijih i najopsežnijih jednojezičnih hebrejskih rječnika te članovi izraelske Akademije za hebrejski jezik.

3.4. Rječnička neujednačenost i neodlučnost Akademije za hebrejski jezik

Izraelska Akademija za hebrejski jezik jedino je službeno tijelo za normiranje hebrejskoga jezika. Osnovana je 1953., ali pitanju standardizacije pisanja palestinskog imena Akademijini su jezikoslovci pristupili tek četrdeset godina kasnije. Prije toga – a nerijetko i poslije – leksikografi su ga rješavali vodeći se vlastitom logikom jer mjerodavan naputak nije postojao. Od mogućih razloga valja izdvojiti dva. Prvi je tadašnja urgentnost stvaranja pojmova koji u starohebrejskom jeziku ne postoje. Hebrejski su jezikoslovci tradicionalno krajnje neskloni gomilanju posuđenica iz nesemitskih jezika,117 te je nove nazive valjalo osmišljavati pridržavajući se, po mogućnosti, načela tvorbe riječi naslijeđenih iz tradicionalnih tekstova,118 često ad hoc i žurno, kako bi se predmeti, stanja, pojave i procesi imenovali na jeziku koji je sve većem broju govornika bio materinski, službeni i jedini.119 Razvoj znanosti, tehnologije i društva pred jezikoslovce je gotovo svakodnevno stavljao mnoštvo novih izazova, tako da je 1970-ih rječnik modernoga hebrejskog jezika sadržavao više od 70.000 natuknica,120 što je gotovo deset puta više od leksika hebrejske Biblije i tri puta više od natuknica u Gurovu rječniku biblijskih, mišnajskih, srednjovjekovnih i modernih hebrejskih riječi121 objavljenom samo tri desetljeća ranije. Dvojba glede pisanja palestinskog imena bila je tek jedna od mnogih. Drugi je razlog tadašnja politička nebitnost tog pitanja. Bilo bi anakronistično učitavati današnju društvenu i političku važnost palestinskog imena u prva desetljeća stvaranja modernoga hebrejskog jezika. U prvom i najpoznatijem opsežnom hebrejskom rječniku Eliezera Ben-Jehude (1858. – 1922.), koji se smatra obnoviteljem modernoga hebrejskog jezika,122 uopće se ne spominje ni Filisteja ni Palestina.123 Ne spominje se ni u Krupnikovu rječniku iz 1936.,124 nego tek u jednojezičnim rječnicima od 1940-ih nadalje, navedenih u Brismanovu popisu najvažnijih rječnika modernoga hebrejskog jezika,125 od kojih u ovome pregledu nedostaje samo Medanov.126 Ovisno o godini izdanja, palestinsko je ime u tim rječnicima zabilježeno neočekivano neujednačeno.

Prema Hebrejskom rječniku Jehude Gura, čije je prvo izdanje objavljeno 1946.,127 riječ “Palestina” najprije je navedena u pridjevnom obliku פְּלַשְֹטִינָי (plastini, dijakritički se znakovi nalaze u rječniku128) iza kojega se nalazi oblik פַּלֶשְֹתִּינָה (palestina). Slijede oblici פלסטינה i פלסתינה. Sukladno abecedariju nalazi se riječ פְּלֶשֶׁת (plešet), objašnjena kao “ime zemlje u nizini uz obalu Sredozemnog mora […] od koje je proizišlo ime Palestina [פלשתינה]”. Slijedi riječ פְּלִשְתִּי (plišti) za Filistejca.129

Alkalai u rječniku iz 1971. naziv פְּלֶשֶת objašnjava kao “zemlja Filistejaca (erec plištim) u nizini i priobalnom području zemlje Izraelove (erec israel)”. Ime “Palestina” prenosi u obliku koji je bio uobičajen tijekom mandatnog razdoblja (פָּלֶשֹתִּינָה) te ga tumači kao “strani nadimak za zemlju Izraelovu (erec israel) do osnutka države”. No prije toga donosi i oblik פָּלֶסתִּינָה popraćen samo uputom na פָּלֶשֹתִּינָה.130

U Knaanijevu je rječniku iz 1975. najprije objašnjen oblik פָּלֶסְטִינָא (palestina) kao “ime zemlje Izraelove [erec israel] na stranim jezicima”. Sljedeća riječ koju Knaani bilježi je פָּלֶסְטִינָה i uz nju samo piše da je “kao” פָּלֶסְטִינָא. Dalje, sukladno abecedariju, ime “Palestina” još se nalazi u obliku פָּלֶסְתִּינָא, פָּלֶסְתִּינָה, פָּלֶשְֹטִינָה te פָּלֶשְֹתִּינָה i פָּלֶשְֹתִּינָא i svi su navedeni kao istoznačnice. Naposljetku Knaani nudi i oblik פָּלֶשְֹתִּינָה.131 Knaani dakle, kao i Gur i Alkalai, uz standardne oblike donosi i kombinacije slova sin (ש) i tet (ט), ili sameh (ס) i tav (ת). To je uvijek bilo neuobičajeno, danas se smatra netočnim, i ne nalazi se u novijim rječnicima (uobičajena je kombinacija ש-ת ili ס-ט). Knaani je u Uvodu najavio da će prenijeti svaku riječ koju zabilježi u uporabi jer leksikograf nije arbitar onoga što je dopušteno uvrstiti u rječnik i onoga što nije. Donosi i neka, za rječnik, nekonvencionalna objašnjenja palestinskog imena kao što su: “deportacija palestinskih Arapa iz njihovih domova” i “nezakonita okupacija Palestine” (uz oblik פָּלֶשְֹטִינָה na str. 4697). Naziv פְּלֶשֶׁת (plešet) objašnjava slično kao Gur, ali bez povezivanja s imenom Palestine. Brisman objašnjava kako je Knaani u svoj golemi rječnik, koji u završnoj inačici ima 18 svezaka, uvrstio “neograničen broj riječi, bez ikakvih etimoloških objašnjenja, iz različitih razdoblja hebrejskog jezika. Među njima su i one koje je kakav pjesnik ili pisac spomenuo samo jedanput.”132

U Even-Šošanovu rječniku, po mnogima najutjecajnijemu rječniku modernoga hebrejskog jezika, u izdanju iz 1979.,133 palestinskog imena u obliku koji sadrži sameh (ס) i tet (ט) uopće nema u rječničkom abecedariju. Tek iza riječi פַּלֵשְֹתִּינָה taj se oblik nalazi kao objasnidbeni, najprije u obliku פַלַסְטִינִי (falastini) uz referencu na midraš Berešit raba, a potom u arapskom obliku פַ´לַסְטִינה, (falastini) za koji autor navodi da se odnosi na naziv Palestine na “engleskom i drugim europskim jezicima” prema zemlji Filisteji (erec plešet), te zaključuje da su stranci tako nazivali zemlju Izraelovu (erec israel) prije nastanka Države Izrael.134

U Kleinovu rječniku modernoga hebrejskog jezika iz 1987. ime se “Palestina” nalazi u obliku פלשתינה (palestina) uz pojašnjenje kako je to grčki oblik hebrejske riječi plešet, kako je to bilo službeno ime zemlje od Vespazijanova135 vremena, te kako je 1948. to ime promijenjeno u Izrael. Tek unutar te natuknice, iza kratice koja označava riječi sirskog jezika, naveden je oblik פלסטינא (palestina). Za pisanje imena “Palestinac” predlaže tri načina: prvi je פלסטיני (palestini), drugi je פלסטינאי (palestinai), a treći je פלשתינאי istoga izgovora kao prethodni, ali uz sin i tav umjesto sameha i teta.136

U Izraelskoj enciklopediji za mlade izvorno objavljenoj 1999.,137 natuknica “Filistejci” nalazi se samo u obliku פְּלִשְׁתִים (plištim), a “Palestinci” u obliku פָלַשְׂתִינִים (falastinim), uz pojašnjenje kako su to “arapski stanovnici Erec Izraela”138. Nikakav drugi oblik nije naveden, uključujući oblik sa samehom (ס) i tetom (ט) koji se do tad već bio proširio za pisanje palestinskog imena.

3.5. Pokušaj standardizacije pravopisa 1990-ih

Opća je skupština UN-a Odlukom 3236 od 22. studenoga 1974. PLO priznala predstavnikom palestinskog naroda. U izvješćima o tome izraelski su mediji palestinsko ime pisali različito, bez službene inačice, što se dijelom može povezati s time što do siječnja 1993. nije bilo službenih razgovora s PLO-om, pa ni preporuka glede pisanja palestinskog imena. U hebrejskim se tekstovima uglavnom nalazi samo pokrata za PLO u obliku אש"פ ili אש"ף.139 Tek u Deklaraciji o načelima, kolokvijalno poznatoj kao Sporazum iz Osla, potpisanoj 13. rujna 1993. prvi se put pojavila jasna potreba za službenim javnim pisanjem palestinskog imena u smislu isključivo arapskoga identiteta. U hebrejskom prijevodu140 (engleska je inačica službena) ne spominje se Palestina, a “palestinski” se piše u obliku פלסטיני (palestini). Od sredine 1990-ih pojam “Palestinska samouprava” u Izraelu je dio svakodnevnoga, uobičajenoga političkoga i medijskog diskursa. Piše se הרשות הפלסטינית (harašut hafalastinit) te je za palestinsko ime, kao i u Deklaraciji o načelima, ispravna samo uporaba slova sameh (ס) i tet (ט).

Usprkos postojanju službenoga hebrejskog naziva Palestinske samouprave, kadgod se u medijima, poglavito povezanima s desnim i religijsko-cionističkim krugovima kao što su Israel Hayom i Kanal 14, i dalje pojavljuje oblik הרשות הפלשתינית. Pisanje palestinskog imena izvan surječja političkog ustroja na Zapadnoj obali još je češće neujednačeno pa se riječ “Palestinci” kadgod piše sa sameh (ס) i tet (ט) kao פלסטינים, a kadgod sa sin (ש) i tav (ת) kao פלשתינים.141 Budući da je od 1993. standardizacija pisanja palestinskog imena postala neizbježna, napokon se našla i na dnevnom redu Akademije za hebrejski jezik. Nakon niza rasprava, u studenome 1994.142 njezini su jezikoslovci glasovanjem odlučili da se kod pisanja pridjeva “palestinski” rabi sameh (ס) i tet (ט).143 No u svibnju 1995. Akademijini su jezikoslovci opet pristupili razmatranju toga pitanja. Nakon rasprave koja je bila “pomalo oštra” i tijekom koje se razgovaralo o tome treba li ili ne treba palestinsko ime kroz pravopis odražavati biblijski naziv te radi li se o političkom ili jezikoslovnom pitanju, odlučeno je da se prethodna odluka povuče i da se dopusti svaki oblik pisanja palestinskog imena.144

Zbog čega je pitanje pisanja palestinskog imena shvaćeno kao toliko sporno da je Akademija za hebrejski jezik nakon tri rasprave u dvije godine službeno odlučila ne izjasniti se o njemu?

3.6. Razlika u pisanju slova “s” i “t” u palestinskom imenu

Bez poznavanja biblijskoga i teorije suvremenoga hebrejskog jezika teško je u pitanju pisanja palestinskog imena uočiti ikakvu važnost i razumjeti Akademijine dvojbe. Štoviše, lako je pretpostaviti kako je riječ samo o fonetskim i grafematičkim rješenjima u jeziku koji je nakon dvije tisuće godina gotovo isključive vjerske i obredne uporabe uskrsnuo kao govorni jezik. No ta odluka nije fonetska i grafematička, nego je ideološka i politička, premda je većina jezikoslovaca izbjegavala to pravopisno pitanje postaviti kao političko. Naime, svaki pojam koji se ne spominje u tradicionalnim, poglavito biblijskim vrelima, mekorot (מקרות), a koji sadrži slova “s” i “t” gotovo se bez iznimke u modernom hebrejskom jeziku piše u obliku sameh i tet, a ne u obliku sin i tav. To se odnosi na sve suvremene pojmove kao što su “televizija” (טלוויזיה), “plastelin” (פלסטלינה), “streptokok” (סטרפטוקוקוס), “student” (סטודנט) itd. Hrvatski grad Split piše se ספליט, Slatina סלטינה, a Mostar מוסטאר. Od imena država tu su, primjerice, Afganistan (אפגניסטן), Australija (אוסטרליה), Austrija (אוסטריה), Estonija (אסטוניה) i Pakistan (פקיסטן).145 S druge strane Etiopija, koja se spominje u Bibliji, piše se אתיופיה, s tavom (ת), a ne tetom (ט).146 Biblijski pak pojmovi razmjerno rijetko sadrže slova sameh i tet. U Petoknjižju je, primjerice, čestotnost slova sameh (ס) 1.833, a tet (ט) 1.804, što ih čini najrjeđim slovima Tore.147 Čestotnost slova sin, odnosno šin148 u istome je štivu 15.595, a tava 17.950, što je gotovo deset puta više. Da bi pisanje palestinskoga imena sinom (ש) i tavom (ת) predstavljalo njegovo neželjeno povezivanje s biblijskim tekstom, navedeno je u jednoj od rasprava Akademijinih jezikoslovaca.149 Takvo bi povezivanje barem implicitno podrazumijevalo i stanoviti povijesni i identitetski slijed između drevne pokrajine i današnjega palestinstva. S druge strane, uporabom slova sameh (ס) i tet (ט) jasno se daje do znanja kako je riječ o novom fenomenu, o novotariji nepovezanoj i nepovezivoj s biblijskim tekstom i tradicijom, ili s drevnom poviješću i identitetom. Na nesreću, u suvremeni su se hebrejski jezik uvukli različiti oblici pisanja palestinskog imena prije nego što je ikoji oblik upućivao na zauzimanje političkog stava. Riječima jednoga od sudionika rasprave iz 1995.: “Postoji biblijska Filisteja (פְּלֶשֶׁת), postoji Palestina (פלסטינה) o kojoj je moj djed jednom sanjao i pisao ljubavne pjesme, postoji Mandatna Palestina (פלשתינה) – premda pravopis može biti i malo drukčiji, a tu je i Palestina (פלסטין) koja je sada na dnevnom redu. U hebrejskom jeziku ima mjesta za sve četiri ove zemlje.”150

U izdanju Even-Šošanova rječnika objavljenom nakon rasprava što su se vodile 1994. i 1995. u Akademiji za hebrejski jezik, objašnjeno je da je oblik פָּלֶשְׂתִּינָה (palestina) bio “strani nadimak” (כנויה הלועזי) za zemlju Izraelovu do nastanka Države Izrael, a za oblik פָלַסְטִין (falastin), iza kojega je naveden i oblik פָלַשְֹתִּין, kojega u starijim rječnicima nema, piše da je “arapsko ime za zemlju Izraelovu”151. Natuknica Palestinac/palestinski152 napisana je u obliku פָלַסְטִינִי (falastini), ali iza nje, u istom retku, a ne kao posebna natuknica, stoji oblik פָּלֶשְׂתִּינָאי (palestinai), uz objašnjenje da je to: “Arapin koji je rođen u zemlji Izraelovoj (ארץ ישראל) ili se u nju uselio.”153 Jedan od urednika toga izdanja Moše Azar u intervjuu je za Haaretz objasnio kako se u hebrejskom prijevodu međunarodnog imena države Palestine koristi riječ פלסטין, ali je dodao pojašnjenje kako ona “nije povezana s filistejskim narodom (עם הפלישתי)”154.