UVOD U KATOLIČKI SOCIJALNI NAUK

Kratak sustavni prikaz
Rudolf Weiler
Školska knjiga, Zagreb 1995.

Prijevod knjige poznatog profesora katoličkog socijalnog nauka i nasljednika slavnog Johannesa Messnera na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču pobuđuje pozornost iz barem dvaju bitnih razloga.

Prvi je razlog vezan uz istinitu, ali već i plauzibilnu tvrdnju, o sudbini Crkve u komunističkim okolnostima, njenom donekle insuficijentnom teološkom razvoju (ponajviše onom vezanom uz koncilske smjernice), što govori i o nedostatnoj percepciji katoličkog socijalnog nauka. Posebice je s time povezana neupućenost vjernika laika kojima bi ovo učenje trebalo predstavljati važnu potporu u njihovu svakodnevnom, ali nadahnutom kršćanskom djelovanju. Iako su na hrvatskom jeziku, zahvaljujući dugogodišnjim i sustavnim naporima urednika i suradnika Kršćanske sadašnjosti, redovito objavljivani svi najvažniji crkveni socijalni dokumenti, ovaj kratak sustavni prikaz predstavlja svakako dobrodošlu novinu.

Drugi je razlog vezan uz prvi, iako ga bitno prekoračuje. On, naime, postavlja pitanje o dosezima i mogućnostima katoličkog socijalnog nauka u suvremenom, pluralističkom društvu te onom postkomunističkom, obilježenom tranzicijskim specifičnostima. Ne radi se samo o već poznatoj primjedbi koja u ovakvom tipu učenja pronalazi religiji suvišne ideologijske crte, već o kretanjima koja redefiniraju i repozicioniraju mjesto religijskoga u suvremenom društvu. Time se ne izriče primjedba o sadržaju katoličkog socijalnog nauka, već se upućuje na društveni kontekst koji množi zahtjevnost suvremenih izazova. Na djelu je očito istodobna, dvostruka zadaća, a ovo nam djelo omogućuje da započnemo s prvim nužnim korakom - upoznavanjem sadržaja katoličkog socijalnog nauka.

Ono što katoličko socijalno učenje bitno razlikuje od drugih socijalnih, prvenstveno sekularnih orijentacija i pristupa, jest utemeljenost u kršćanskoj slici čovjeka i društva. Zapravo, sve se svodi na pitanje dostojanstva ljudske osobe, njenog neponovljivog i jedinstvenog temelja. To je, dakako, sadržano u činjenici stvaranja čovjeka na sliku Božju: “Tako čovjek kao stvor ima vlastitu vrijednost i u središtu je svega stvorenoga! On u tom svijetu može pronaći istinu i smisao, dakle i razlikovati moralno dobro od zla. U tome se sastoji posebno dostojanstvo njegova uma (mudrosti). Čovjek, stvoren na sliku Božju, ima transcendentno poslanje” (str. 30). Tek je na takvoj podlozi moguće postaviti smisleno pitanje o čovjeku, zajedništvu, ljudskom društvu, odnosu pojedinca i društva, etičkom pristupu i sl.

Nakon razjašnjenja uvodnih pojmova, navlastitih kršćanskoj slici čovjeka i društva, autor posebno razrađuje iz toga izvedena socijalna načela. Valja zamijetiti da se već i u našoj javnosti neka od tih načela često spominju kao važna načela suvremenog društvenog poretka pa i onda kad je vrlo teško uočiti njihovu, barem donekle, konzekventniju primjenu. Autor ovdje spominje načela općeg dobra, supsidijarnosti, slobode i praticipacije. U zadnjem dijelu knjige gdje se donosi pretisak govora kardinala Königa iz 1981. ističu se, kao tri najbitnija, socijalna načela osobe, solidarnosti i supsidijarnosti, a u nekim novijim crkvenim dokumentima često se tome pridodaje i preferencijalna opcija za siromašne.

Načelo općeg dobra je vrhovni zakon društva kazujući da opće dobro ima prednost pred dobrom pojedinca. Općim dobrom omogućujemo funkcioniranje ljudske zajednice, videći u tome posebnu vrijednost. S druge je strane, već ovdje vidljiva i nužna povezanost, isprepletenost svih načela, jer je već ovo prvo načelo vrlo podložno različitim interpretacijama i nesporazumima, ukoliko se razumije odvojeno i od prvog temelja, dostojanstva ljudske osobe, stvorene na sliku Božju, kao i od svih drugih socijalnih načela.

Načelo supsidijarnosti, doduše definirano na sada već pomalo arhaičan način u enciklici Pia IX. Quadragessimo anno 1931. godine, ima posebno značenje u suvremenim društvima jer se njime dosljedno razgraničuju kompetencije različitih društvenih razina, sve do razine obitelji i pojedinca. Ovim se načelom posebno štite demokratska prava pojedinca u društvenom pluralizmu od totalitarnih zahtjeva pa nije ni čudno da u nekim zemljama (kao, primjerice, Njemačkoj) načelo supsidijarnosti izričajem čini ključnu osnovicu cjelokupnoga društvenog poretka.

Načelo slobode izvire iz slobode ljudske osobe i njenog moralnog imperativa pa se i u društvu ideja moralne slobode postavlja kao idealan cilj. Načelo participacije ili sudioništva govori o odgovornom sudjelovanju svih članova društva, “na temelju njihova osobnog dostojanstva, u pravednom društvenom uređenju i upravljanju zajednicom te u plodovima društvene suradnje u suglasju s egzistencijalnim svrhama pojedinaca ili zajednica” (str. 42). Konačno, kao što je već razvidno iz samog prikaza, suština socijalnih načela (ali i njihova najveća upitnost!) skrivena je upravo u njihovoj djelotvornoj primjeni na politički i gospodarski poredak, o čemu autor posebno raspravlja na sljedećih nekoliko stranica.

Djelotvorna primjena je, pak, u suvremenim društvima čvrsto svezana s pravnim poretkom te autor ustraje na pojmu naravnoga prava. Ovim se pojmom pravo i teorijski i praktički nastoji utemeljiti u čovjekovoj Božjoj prirodi jer se tek na taj način pravo i moralno utemeljuje, što u stranputicama suvremenosti jamči dosizanje i očuvanje moralne osobnosti. Stoga, naravno pravo u sebi ujedinjuje i supstancijalno pravo i njegovu konkretnu razradu u obliku pozitivnog prava. Moguće je pretpostaviti da će ovakva shvaćanja kod nas naći i svoje osporavatelje te da će se jedna stara rasprava nastaviti osvježena ne samo novim argumentima, već i oblikovana novim potrebama promijenjenih društvenih okolnosti.

Nakon kratkog prikaza temeljnih vrednota u društvu i državi (sloboda, jednakost, bratstvo, socijalna ljubav), autor raspravlja o bitnim socijalnim pitanjima i načinima njihova rješavanja u suvremenim društvenim okolnostima. Potrebno je najprije, kazuje Weiler, suočiti se s nepravdom i nasiljem, pokušati razumjeti uzroke socijalnog pitanja, a tek potom predložiti moguće mjere. Ako i nema spora u empirijskom razaznavanju socijalne suvremenosti, najlakše će, ali i najteže biti pledirati za socijalne reforme, jer nasuprot njima ne stoji samo okrutnost, već priznajmo, često i zavodljivost radikalnih društvenih zahtjeva i pokreta. Stoga, svi suvremeni crkveni socijalni dokumenti posebnu pozornost posvećuju razradi puta socijalne reforme te odgovornosti svih za socijalnu reformu. Autor posebno napominje da Crkvi pripada neizravna odgovornost koju ona u društvenom životu ostvaruje prije svega pomoću kršćanina (str. 77). Na ovome tragu valja uočavati i nova socijalna pitanja, kao što su pitanje očuvanja i promicanja mira, solidarnosti sa zemljama u razvoju, problema zaštite okoliša te niz novih socijalnih pitanja, posebice vezanih uz konkretna pitanja obitelji i ugroženih skupina pojedinog društva (jedini hranitelji obitelji, radnici s niskim plaćama, umirovljenici, primatelji socijalne pomoći, nezaposleni, žitelji gospodarski slabih regija, invalidi, beskućnici, stare i bolesne osobe, strani radnici i izbjeglice).

Na kraju, stižemo do najtežeg pitanja - odnosa katoličkog socijalnog učenja i drugih socijalnih ideologija. Niz dokumenata, prvenstveno socijalnih enciklika, kazuje da se Crkva ne libi oštre i empirijski utemeljene kritike suvremenih društvenih poredaka i ideologijskih pokreta. Radi se, dakle, o analizi socijalizma, komunizma i kapitalizma. Ipak, socijalno naučavanje Crkve ne govori o konkretnim rješenjima, trećem putu, preporučljivom poretku, usprkos tome što socijalno učenje pruža svojevrstan analitički okvir i prosudbe i mogućeg djelovanja. Suštinu ovakvog stajališta pokušava razjasniti i već spomenuti govor kardinala Königa: “Kršćanski socijalni nauk nije knjiga recepata za gotova rješenja baš svakoga zamislivoga primjera. To ga razlikuje od drugih društvenih i političkih učenja. Stoga se na pitanje što je socijalni nauk može odgovoriti jednom rečenicom. On obuhvaća načela koja se izvode iz naravnog prava (primjerice opća ljudska prava) i iz Objave, koja su neovisna o vremenu i mjestu i koja svuda vrijede. Primjena tih načela na svaki put različite, konkretne socijalne prilike te uvid u također različite političke mogućnosti mogu i hoće uroditi različitim socijalnim konceptima” (str. 108).

Da bi osnažio vjerodostojnost ovih riječi, što znači i pokazao aktualnost i suvremenost katoličkog socijalnog nauka, Weiler na samom kraju knjige donosi sažetak enciklike Ivana Pavla II. Centesimus annus iz 1991. godine. Nakana je te enciklike bila da, obilježavajući sto godina modernog socijalnog učenja Katoličke crkve, tj. pojavu prve moderne socijalne enciklike o radničkom pitanju Lava XIII. Rerum novarum iz 1891. godine, meritorno prozbori o najaktualnijim pitanjima današnjeg društva. Za nas su posebno zanimljivi oni dijelovi koji govore o važnosti 1989. godine i uzrocima sloma komunizma, ali koji govore i o svim opasnostima industrijskog razvoja i postmodernog društva. Upravo je na ovom primjeru moguće vidjeti i aktualnost i vrijednost, ali i javnu neprepoznatljivost i neoperabilnost takve analize. Bez namjere da Crkvu svedemo primarno na njenu društvenu dimenziju, nasuprot onoj eshatološko-spasenjskoj, moramo ipak ustvrditi da u mjeri svoga društvenog ozbiljenja Crkva ne može biti pošteđena ovdje i ovako izrečenih sudova.

Knjiga profesora Rudolfa Weilera pisana je sa sasvim određenom didaktičkom svrhom, što bi možda, upravo kod nas, trebalo biti posebnim poticajem dubljeg studija izvornih crkvenih socijalnih dokumenata. Ova se knjiga, stoga, može prihvatiti samo kao dobrodošao priručnik, ali nikako kao dostatni izvor. Napomenimo na kraju da posebno priznanje za pojavu ove knjige valja uputiti i njenim recenzentima i priređivačima, našim poznatim profesorima i promicateljima socijalnog učenja Crkve s Katoličkog bogoslovnog fakulteta, dr. Marijanu Valkoviću i dr. Stjepanu Balobanu, kao i prevoditelju s njemačkog jezika Daliboru Joleru.
Siniša Zrinščak