Izvorni znanstveni članak
Platonova koncepcija o učenju / neučenju vrline - Petrić
Heda Festini
Sažetak
Studirajući u mladenačkim dijalozima (Kriton, Hipija itd.) Sokrata Platon je vjerovao u postojanje jedne vrline – dobra. Polazeći u Protagori i dokazujući jedinstvo vrline Platon najprije tvrdi da se vrlina ne može naučiti, dok se na kraju nazire suprotni zaključak, a suprotno početku povećava se i broj vrlina. U tom dijalogu tumačenje opterećuje i utilitaristička tendencija, a posebno se ispostavlja neslaganje s kasnijim dijalozima (Menon, Država).
Pokazavši preko Sokrata u Protagori jedinstvo znanja i vrline Platon razotkriva da za sofiste vrlina nije znanje pa se zato i ne može naučiti, što ukazuje na neizvedivost njihova poučavanja.
Sokratski utilitarizma pri kraju Protagore (A. Gomperz) očito je suprotan glavnoj ideji jedinstva znanja i vrline kao dobra, ali je P. Zenoni-Politeo našao razloge u obranu Platonova dijaloga, kao npr. da Platon (Sokrat) u stvari zagovara »znanost mjere« u odnosima između zadovoljstva i dobra, a tvrdi da Platon i u drugim svojim dijalozima koristi račun zadovoljstva koji je pojam razvio pod utjecajem pitagorejske koncepcije granice razvivši ga u pravu znanost dobra u smislu sokratske stroge discipline koja bi predstavljala osnovicu učenja i odgoja.
Kasnije se u filozofiji pravila podjela vrlina, dodavale su se nove, opet se isticala jedna vrlina, a ponekad su se sasvim izostavljale. Za Petrića bi se moglo ustvrditi da je u jednom dijelu svoje koncepcije uvažavao Platonovu ideju dobra i mjere povezanu s naučanjem o vrlini, dok ga je s druge strane ideja jednakopravnosti u zajednici otkrila kao modernog mislioca.
Vrline usvajamo u odgovarajućoj mjeri, po Petriću, sa životom zajednice, s drugim ljudima u gradu, u državi.
Najveća je sreća mir, a taj nam put pokazuju povjesničari i filozofi, iskustvo i znanje.
Možemo reći sa sigurnošću – to je naš put i danas.
Ključne riječi
Hrčak ID:
68547
URI
Datum izdavanja:
1.12.2003.
Posjeta: 7.036 *