Izvorni znanstveni članak
Umjetnost i pojam ljepote u hrvatskoj neoskolastici
Zlatko Posavac
Sažetak
U početnom, prvom opširnom nastavku ove monografije o Stadlerovoj estetici prezentiran je biografsko-povijesni kontekst u kojem su registrirani naslovi spisa relevantni za njegova estetičko-filozofijska shvaćanja. U drugom nastavku izložene su glavni momenti Stadlerova učenja o lijepom i umjetnosti vezanog na tradicionalnu kategorijalnu trijadu ljepote, istine i dobrote, pri čemu sve navedene kategorije lociraju svoje utemeljenje (svoj izvod!) u ontologiju (= metafiziku), kao najvećim dijelom sva filozofijski relevantna djela povijesne prošlosti kao i relevantne povijesne suvremenosti. S tim da nije previđena Stadlerova objekcija o vezi ljepote i »začugjenja«.
U trećem završnom nastavku sada se dodatno analitički komentiraju pojedini markantniji estetički problemi koji doslovno pripadaju prikazu Stadlerove metafizike, ali tako da se komentiranje proširuje i na tekstove i teme koji nisu izričito spomenuti u metafizici, dakle na niz ostalih pitanja što ih kao temeljnih ne samo tek omogućava nego upravo postulira Stadlerova u metafizici dana definicija estetike kao filozofije umjetnosti.
Posebno su razmatrane konzekvencije koje proizlaze iz poimanja ljepote kao idealne i realne, a realne opet kao osjetilne (oćutne) i duševne (spiritualne). Te dimenzije ljepote svagda su čovjekov svijet u neodvojivoj sprezi, iz čega treba odčitati važne reflekse kako za njihovu teoriju, tako i za njihovu estetičku zbiljnost.
Dodatno je stoga komentirana u metafizici kod Stadlera spomenuta teza da je ljepota respective umjetnost expressio ideae sub forma sensibili jer je očito interpretativni promašaj ukoliko se stavu pristupi simplificirajući. Valja naime voditi računa o suznačenjima i povijesnim varijacijama termina ideja (npr. »estetička ideja« kod Kanta), zatim također i o terminu expressio (shodno povijesnom kontekstu Stadlerove porabe) itd. Na isti se način ne smije simplificirati, a još manje kao samo »tradicionalistički« estetički »arhaizam« mimoići načelno razmatranje o aspektu estetičke pripadnosti kategorije perfectio. Stadler u otvaranju širih interpretativnih mogućnosti takvih konkretnih tema obićno ne govori o ljepoti u svim (različitim) umjetnostima napose, ali će ipak napraviti zanimljiv izvod po kojem pjesništvu pripada najviša vrijednost i najviše mjesto.
Za probleme koji nisu eksplicitno dotaknuti u metafizici, nego ih Stadler izlaže i dotiće unutar drugih djela i naslova, analitički je ovdje (u trećem nastavku) prikazan za estetičku sferu važan fenomen umjetničke mašte (fantasia, imaginatio) što ga Stadler iznosi u knjizi Psihologija gdje iznenađujuće pristaje uz produktivnu tvrdnju da je »fantasija… orugje lijepih umjetnosti«! Posebno zanimljivo iz racionalističkog sklopa Stadlerove i neoskolastičke orijentacije uopće.
Za nas je i za Stadlera nadalje od presudne važnosti otvaranje i uspostavljanje pitanja estetičkih vrijednosnih sudova, tj. prosudbi, čime Stadler dotiče suvremeni problem aksiologije kao područja estetičkih estimativnih sudova načelno. Pitanje se za Stadlera ne rješava unutar čistog racionalizma, nego prizivom na vis aestimativa, na termin i tematiku sustavnije povijesnoestetički akcentiranu od Kanta pa nadalje; rješenje dakle kod Stadlera kao facultas aestimativa seu cogitativa. Stadler to čini s osloncem na stariju hrvatsku terminološku tradiciju, na za suvremeni hrvatski jezični i terminološki standard nažalost do daljnjega izgubljenu riječ (arhaizam?) – razmniva!
Sklopu Stadlerovih filozofijsko-estetičkih nazora unutar ovih razmatranja bilo je važno pridodati još i njegovo insistiranje na uvažavanju i poimanju hermeneutike, što je i učinjeno unatoč tome da je izložena unutar (oba izdanja) Logike. Zanimljivo, ako se tom kompleksu kod Stadlera interpretativno pristupi polazeći od suvremenih horizonata umjesto bukvalno reduktivnog sadržajnog vraćanja povijesno unazad.
Zaključno se ponovljeno upozorava na povijesno mjesto cjeline Stadlerovih estetičko-filozofijskih nazora kao neoskolastičkih, a kao neoskolastičkih u Hrvatskoj tada najreprezentativnijih, unutar kompleksa izdiferenciranog povijesnog razdoblja epohe »um 1900«, poznate pod nazivom hrvatska Moderna (1890–1910), čemu je za cjelinu eksplicirane tematike pridodano još i posebno upozorenje: u pristupu Stadlerovoj filozofiji, njegovim filozofijsko-estetičkim nazorima, no i Stadleru kao osobi nužno se metodološki smisleno mora (kao i mnogim drugim slučajevima tako za Stadlera navlastito) otkloniti stav niza predrasuda vezanih uz njegovu osobnost, ime i djelatnost, predrasuda koje između ostalog, nisu lišene ideoških predznaka; jer samo ukoliko se otkloni nepravedno prešučivanje, insuficijentne interpretacije i sterilne misaone stereotipe, može se uopće uočiti, a potom i razumjeti, niz vrlo zanimljivih i uostalom važnih ozbiljnih estetičko-filozofijskih problema što ih je u svojim »školskim priručnicima« izložio ili barem fiksirao Stadler. Pri tome Stadlerove zasluge nisu manje ako svi dotaknuti problemi ne podrazumijevaju bilo za njegovo bilo za naše doba neka »važeća« »prihvatljiva« »rješenja«. Zato se napokon završno problematski otklanja i omalovažavanje Stadlerove Filozofije nedomišljenim nekritičkim prigovorom da je koncipirana kao »priručnik« (što i jest!), jer ipak nije samo priručnik. Zato se otklanja k tome još i potencijalni prigovor da je »priručnik« Stadler pisao u »pretencioznoj« formi sustava (sistema!) baš u stoljeću kada filozofija povijesno gubi upravo karakter sustava odnosno sistema. Ako bi to bio glavni prigovor, on sigurno ne bi »srušio« Stadlera natrag u 19. stoljeće. Stadlerove misli po dometu i rangu, kao i dometom i rangom načina izvedbe vlastitog sistema (sustava) ostaju takve kakve jesu pri svakoj ozbiljnoj kritičkoj prosudbi svagda omogućujući neotklonive i pozitivne aspekte, pa i mimo prigovora o sistemu koji Stadlera »pogađa« iz jednog drugačijeg, njemu kasnijeg vremena.
Sumarno: Premda Stadler nije napisao ni jednu specijalnu estetičku raspravu, estetički su problemi kod njega izloženi vrlo plauzibilno, osim temeljno u metafizici te naravnom bogoslovlju, također i u drugim njegovim djelima, navlastito pak u psihologiji. Upravo po nizu osobitosti postavljanja, otvaranja i rješenja estetičkih problema, a navlastito s obzirom baš na estetičku tematiku u hrvatskoj neoskolastici, Stadlerovi estetičko-filozofijski nazori dobivaju važno i posebno mjesto. Načinom pak i opsegom postavljanja i formuliranja nekih određenih pogleda odnosno problema Stadlerovo značenje ne ostaje samo unutar neoskolastičke struje dajući tako za hrvatsku estetiku svoga vremena vrijedan vlastiti prilog.
Ključne riječi
Hrčak ID:
68557
URI
Datum izdavanja:
1.12.2003.
Posjeta: 1.259 *