Izvorni znanstveni članak
Dvanaesttonska tehnika i njezine forme: varijacijske tehnike u Varijacijama za orkestar op. 31 Arnolda Schönberg
Marija Benić Zovko
; Glazbena škola Vatroslava Lisinskog, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Nemoguće je jednoznačno odgovoriti na pitanje što je to dvanaesttonska tehnika. U svakoj skladbi ona pokazuje novo značenje. Podrazumijeva skladanje ispočetka u kojem se uvijek iznova potvrđuje glazbenost materijala i dvanaesttonske tehnike. Varijacije op. 31 Arnolda Schönberga na poseban način problematiziraju dodekafoniju. Analizom te skladbe otkriva se i tumači kako u jednom djelu zajedno mogu egzistirati dvanaesttonska tehnika kao tipična odrednica Nove glazbe i tradicionalna forma kao što je tema s varijacijama. Ta tradicionalna forma nije jamac glazbenosti materijala. Ona je tek izazov da se njezinim artikuliranjem iz dvanaesttonske tehnike opravda glazbenost materijala.
Analiza Schönbergova Op. 31 usredotočuje se na istraživanje i interpretiranje različitih elemenata skladbe. To su značenje teme u svakoj od devet varijacija, u Introdukciji i u Finalu skladbe, različiti formalni modeli na čijoj je pozadini skladatelj ostvario formu skladbe, raznolikost dvanaesttonskih postupaka, razvojno variranje i kontrapunkt. Analiza dokazuje kako tema nije jedini impuls iz kojega se može artikulirati tako kompleksna i opsežna skladba te razotkriva nemoć teme i nemoć dvanaesttonske tehnike da to ostvare. To se osobito pokazuje u Finalu, gdje je temi varijacija ravnopravan motiv B A C H.
Materijal iz kojega nastaje skladba nije unaprijed determiniran kao glazbeni, nego to tek mora dokazati artikulacijom glazbene forme. Napor materijala da se značenjski realizira zahtijeva maksimalnu elastičnost tradicionalnog formalnog modela. No u nekim se dijelovima formalni modeli toliko izobličuju, da je odnos materijala i tradicionalne forme na rubu pojmljivosti. Hijerarhijski odnosi koje skladatelj uspostavlja na različitim skladbenim razinama najbolje pokazuju dosege dvanaesttonske tehnike i Schönbergove skladateljske teorije. Odnose se na uspostavljanje odnosa među primarno ravnopravnim tonovima niza, na odnos vertikalnih i horizontalnih struktura te na hijerarhiju kontrapunktnih dionica. Sve se to ostvaruje vrlo složenim skladbeno-tehničkim postupcima, prije svega razvojnim variranjem. Tamo gdje se hijerarhijski odnosi ne mogu iznjedriti iz strukture, skladatelj ih određuje izvana. Rezultat analize u tom slučaju ne može se provjeriti niti potvrditi u strukturi skladbe. Sve to otkriva slabosti Schönbergove skladateljske teorije, a ona se temelji na zahtjevu da struktura može imati smisao samo ako je logična, tj. ako se temelji na „usklađenosti“ i „pojmljivosti“.
Ključne riječi
Hrčak ID:
72129
URI
Datum izdavanja:
26.2.2007.
Posjeta: 3.784 *