Izvorni znanstveni članak
Marulićev etički nauk o miru
Ivica Martinović
; Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Nauk o miru Marko je Marulić izložio u četirima svojim latinskim djelima: De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (1506), Quinquaginta parabolae (1510), Evangelistarium (1516) i Epistola ad Adrianum VI. Pont. Max. (1522). Tim je izdanjima prethodio rukopis Repertorium, u kojem je Marulić, počevši od osamdesetih godina 15. stoljeća, za nazivke pax i bellum prikupio vrijednu građu, osobito iz Tukidida, Cicerona i Augustina.
Pišući poglavlje De pace colenda u De institutione, Marulić je nizove odabranih primjerā metodički usmjeravao prema definicijama za različite »vrste mira« (pacis genera). Već je u toj prvoj fazi svoga naučavanja o miru uveo važno razlikovanje mundana pax – divina pax, te prvi put izložio zadaće svjetovnog vladara u očuvanju mira (in pace conservanda). Slijedeći Cicerona, opravdavao je rat isključivo radi postignuća mira. Opširno je pak obradio dva izopaćenja mira: pax mala i pax simulata.
Marulićva zbirka Quinquaginta parabolae sadržavala je dvije parabole o miru. U osmoj je Marulić usporedio mir dobrih ljudi i mir sa samim sobom u pogledu ostvarivosti, a u dvadesetoj protumačio odnos mira duše i tijela prema miru nebeskog blaženstva. Birajući nazivlje i značenje za obrađene vrste mira nadahnjivao se Augustinovim djelom De civitate Dei.
Tipologiju mira, koju je započeo razvijati u De institutione, Marulić je u potpunosti razradio u Evangelistariumu. Ona je sadržavala sljedeće vrste mira:
1. pax publica, odnosno pax externa, mir države s vanjskim svijetom, uveden u razlikovnom paru s pax privata;
2. pax privata, odnosno pax domestica, isto što i pax cum aliis composita, mir pojedinca s drugim pojedincima, uveden u razlikovnom paru s pax publica;
3. pax Dei, odnosno pax servorum Dei, koji tvore jednodušni u vjeri, ljubavi i pomaganju, prepoznat i kao pax Cristi, a uveden u razlikovnom paru s pax mundana;
4. pax mundana, društveni mir koji dopušta razlike u mišljenju i življenju a zahtijeva jedino uzajamno odreknuće od nepravde i uvreda, uveden u razlikovnom paru s pax Dei;
5. pax bona, ishod pravednog rata, uveden u komplementarnom paru s bellum iustum;
6. pax animae et corporis, mir u kojem se tijelo mora podložiti i trajno pokoravati duhu, mir postignut i održiv samo uz velike napore, shvaćen kao sredstvo da se postigne pax aeterna;
7. pax aeterna, odnosno sempiterna quies, isto što i caelestis beatitudinis pax u Quinquaginta parabolae, plod mira duše i tijela.
Etički vrednujući pristanak uza zle nakane ili čine, Marulić je svoju tipologiju mira dopunio i dvjema vrstama izopačenog mira:
8. pax mala, suglasnost sa zlim nakanama drugih, uvedena u opreci spram bellum bonum;
9. pax simulata, prijetvorno ponašanje prije zločina.
Marulić je svoju tipologiju mira gradio s pomoću razlikovanjā, a ne po hijerarhijskoj ljestvici, kako je to Augustin ponudio u De civitate Dei. Razlikujući javni od privatnog mira, Marulić je upozorio na razliku između ugovora među državama i sloge među ljudima. A razlikovanje između Božjega i svjetovnoga mira utemeljio je na razlici između ljubavi i tolerancije. Dakako, Marulićeva tipologija mira može se hijerarhijski urediti pa usporediti s Augustinovim katalogom mira. Tada biva posve očitim da Augustinovu pojmu pax hominum u značenju »uređena sloga« (ordinata concordia) odgovara trostupanjska struktura u Marulićevoj tipologiji: na prvom stupnju pax mundana koja počiva na toleranciji; na drugom stupnju pax privata, koja se temelji upravo na slozi i zato se gotovo podudara s Augustinovim pojmom pax hominum; na trećem stupnju pax Dei, mir među ljudima utemeljen na istoj vjeri i uzajamnoj ljubavi.
U Evangelistariumu se Marulić predstavio i kao teoretičar rata. Nazivke bellum iustum i bellum bonum uveo je da bi protumačio pojmove pax bona i pax mala. Spoznaje o bellum iustum crpio je iz Cicerona, Augustina i Nikole iz Lyre, a za
pojam bellum bonum nadahnuće je najvjerojatnije pronašao u Tukidida.
U poslanici, koju je 1522. uputio papi Hadrijanu VI., Marulić je ponudio novu varijaciju svoga nauka o miru. Da bi opisao nakane turskog osvajača pri sklapanju mirovnog ugovora s Mlečanima, on je uveo nazivak »prividni mir« (pax adumbrata), a da se istodobno poslužio pojmom »hinjenog mira« (pax simulata) iz svoje tipologije mira. Iz nje je također preuzeo, opet po sadržaju a ne i po imenu, pojam »Božjeg mira« (pax Dei) da bi kršćanske vladare pozvao na izmirenje, formalnopravno utanačeno ugovorom o miru. Papi je predložio obrambeni rat kojim bi savez kršćanskih vladara odbio napad turskog osvajača. Iz perspektive prava na samoobranu zagovarao je djelatnu pomoć napadnutom savezniku u redoslijedu: oružje, novac, ostale potrepštine. Moralno je osudio »promatrače pokolja«. U etičkom sloju poslanice papi Hadrijanu VI. poslužio se pojmovima hinjenog i Božjeg mira ne posegnuvši za vlastitim nazivcima, te jasno oblikovao etička načela o miru i obrambenom ratu.
Ključne riječi
Hrčak ID:
74044
URI
Datum izdavanja:
4.12.2000.
Posjeta: 1.728 *