Izvorni znanstveni članak
Umjetnost i pojam ljepote u hrvatskoj neoskolastici. 4. Ante Bauer - prva 'Theodicea' i 'Metaphysica generalis' pisana hrvatskim jezikom
Zlatko Posavac
; Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Nakon anticipativnih pojava neoskolastike poput Antuna Kržana u Zagrebu i Ante Petrića (talijanskim jezikom) na jadranskoj obali Papina enciklika Aeterni Patris 1879, koja neoskolastičke tendencije čini u Katoličkoj crkvi oficijalnim, bit će odmah objavljena i na hrvatskom jeziku, a s pozitivnim će se zauzimanjem za potrebu bavljenja filozofijom u duhu neotomizma odmah javiti Cvjetko Gruber (1843–1914). Međutim, filozofijsko institucionaliziranje na visokoškolskoj razini bit će vezano tek uz imena i knjige Josipa Stadlera (1843– 1918) i Ante Bauera (1856–1937). Po životnoj dobi izgleda kao da se u tom smislu prvi trebao javiti Stadler, koji je čak bio profesorom filozofije Baueru na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu, međutim s objavljivanjem studijskih priručnika prvi se pojavio Ante Bauer kojemu je 1892. tiskom izišlo najprije Naravno bogoslovje (Theodiceja) i 1894. Opća metafizika ili ontologija, što su bile ujedno – poslije niza stoljeća hrvatske skolastičke tradicije latinskim jezikom – prve knjige te vrste pisane hrvatski. (Prva knjiga objavljena je u verziji tradicije »zagrebačke filološke škole« 19. stoljeća, druga s priklonom tzv. »hrvatskim vukovcima« i orijentacijom Daničić–Maretić–Boranić–Broz– Iveković). Stadlerovih šest knjiga, koje za razliku spram Bauerove samo dvije, čine cijeli sustav neoskolastike, pojavit će se tek između 1904. i 1915. godine, pa o toj historiografskoj, no i povijesnozbiljskoj inverziji valja interpretativno-problematski povesti ozbiljnog računa.
Bauer nije pisao estetičkih rasprava, no temu ljepote i umjetnosti artikulirao je u sustavnom izvodu svoje Opće metafizike (Metaphysica generalis) zasebnim kratkim poglavljem, što je dijelom učinio i u Naravnom bogoslovju. Zastupao je više-manje standardne (neo)tomističke nazore uz blagi refleks platoničko-augustinske komponente, s mjestimičnim terminološkim kolebanjem uporabe pojma um i razum.
Posebno zavređuje historiografsko-interpretativnu pažnju činjenica što se Bauerovi, u biti tradicionalistički, a ujedno i konzervativni estetički nazori pojavljuju za vrijeme tzv. »hrvatske Moderne« (fin de siècle, la belle époque i Jahrhundertwende, odnosno događaja srednjoeuropskih secesijâ) spram kojih stoje dijametralno suprotno kulminirajući kod toga tezom »ima nasuprot predmeta, koji su uvijek i svakome lijepi i mili, kao i nepromjenjljivih što imade pravila estetičkih, što je znak, da je ljepota nešto objektivno, da imade ontološki osnov u samim predmetima«. Gotovo je bizarna okolnost da takovo (estetičko) shvaćanje Bauerovo ni s obzirom na njegove nazore, ni na njega osobno nije postalo predmetom nekih žešćih polemikâ, prem u to doba još nije obnašao nadbiskupsku čast, a i rector magnificus postaje tek 1906, tako da se suzdržavanje od konfliktnih situacija u doba Moderne ne može vezati uz autoritet funkcija što ih je Bauer obnašao naknadno.
Budući da je Bauer kasnije djelovao kao mecena s velikim investicijskim ulaganjima, dok je u mladosti bio politički aktivan, to su njegovi tradicionalistički estetički nazori, što ih je izložio kratkim poglavljima svojih knjiga, u naznakama razmotreni s obzirom na moguće implikacije šire od samo teorijskih ili jedino katedarskih. Međutim, neovisno tome, u okviru historiografske faktografije Bauerove knjige iz 1892. i 1894. valja u prvoj etapi povijesnog formiranja filozofijske struje hrvatske neoskolastike smatrati povijesnim datumima njene realne oficijalne (sveučilišne) institucionalizacije.
Ključne riječi
Hrčak ID:
75005
URI
Datum izdavanja:
4.12.2000.
Posjeta: 1.045 *