Izlaganje sa skupa
NASILJE U DUHOVNOSTI
Milan Špehar
; Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu - Teologija u Rijeci
Sažetak
Ne treba se čuditi i iščudavati ako govorimo o nasilju u duhovnosti. Istina je da bi točnije bilo govoriti o «nasilju nad duhovnošću», jer u kategoriju duhovnosti ne može ući nešto što je povezano s nasiljem, tj. nasilje i duhovnost ne idu zajedno. Kao što ona transcendira geste i propise unutar jedne religije, kao što tran¬scendira svoju vlastitu religiju, tako transcendira i svako nasilje, pokazujući da na svakome području gdje se pojavljuje nasilje može stajati i duhovnost kao pandan njemu.
No duhovnost nije nešto što se nalazi iznad svega. I ona se kreće u granicama koje su njoj određene. Duhovnost ima svoje izvorište. Temeljno je izvorište u svim religijama Transcendentni kojemu se prilazi s tri temeljna osjećaja: tremendum, fascinans, no-uminosum. Oni proizlaze iz Biblije, Kur'ana, Veda.
Kad govorimo o kršćanskoj duhovnosti, njezino polazište i njezin uvir uvijek su prvenstveno Biblija i crkveni nauk.
To ne znači daje duhovnost unutar jednoga vjerovanja uni-formirana. Naprotiv, uniformiranost i duhovnost ne idu zajedno. Ona je i unutar jedne vjere bogatstvo u različitosti.
Problem, a onda i nasilje, nastaje kad se različitost udaljava od izvorišta i proglašava sebe bogomdanim, dogmom. Kako se to ne bi događalo, potrebno je «razlikovanje duhova», o kojemu već govori Pavao u 1 Kor 12. Prema njemu, razlikovanje duhova nije, barem ne u teoriji, nešto nemoguće i teško. Temeljni stav prema duhovnima, darovima, karizmama za njega i za sve nas danas je izgradnja zajednice. Što god tome ne služi, nije uopće potrebno, odnosno spada u iskrivljenu duhovnost.
Mnogi su posebnost poistovjetili s različitošću pa vrše upra¬vo nasilje nad duhovnošću insistirajući po svaku cijenu na svojoj posebnosti ili posebnosti određene skupine. U tom se slučaju ne do¬gađa služenje župi kao jezgri u Katoličkoj crkvi nego se, štoviše, od župe traži služenje njoj i njezinoj karizmi.
Puno ima «abuzusa» u kršćanskoj duhovnosti, počevši od teologije satisfakcije, preko koje je ušlo u duhovnost svakovrsno «djelovanje» kako bi se udobrostivilo Boga. Kada duhovnost traži «žrtvenoga jarca», ona neminovno skreće u devijacije i nasilja. U posljednje vrijeme osobito je u nas rasprostranjena terapija iscjelje¬nja u korijenu. To su raznorazne molitve i za pretke, molitve koje imaju jaku magijsku konotaciju. Magijsku konotaciju imaju i razne molitve za ozdravljenja, razni svojevoljni egzorcizmi. Magijsko u njih prelazi u nasilje onda kada se ne postignu željeni rezultati. Za to se okrivljuje «neprotočnosti», odnosno zatvorenosti Duhu nad kim, s kim i za koga se svi ti čini proizvode.
«Viđenja» su postala vrlo učestala, puna su mašte i često odudaraju od Biblije toliko da prelaze u herezu. Molitve se pretva¬raju u magijske čine. Sveci više nisu oni čiji krepostan život treba nasljedovati nego kojima se treba na određen način moliti jer su veliki čudotvorci, odnosno uslišatelji molitava.
Iz suvremenih «duhovnih iskustava« uglavnom se izbacuje govorenje o križu, boli, patnji, bolesti, podnošenju svega toga, kao i služenju. Time se duhovna iskustva svode na nešto magijsko i tra¬ženje nečega što nije stvarnost.
Bibličar po struci i nadbiskup velike Milanske nadbiskupije Martini vidi u praksi sve te probleme i daje određene ponude: prije svega služenje zajedništvu i stvaranje zajedništva iznad svega, za¬tim trajna teološka i katehetska formacija, duh jedinstva i duh uzne-miravanja, te «umjereni zanos duha».
Ključne riječi
duhovnost; magija; služenje; zajedništvo; ra¬zlikovanje duhova; molitva; žrtva; župa
Hrčak ID:
78063
URI
Datum izdavanja:
12.1.2009.
Posjeta: 1.796 *