Izvorni znanstveni članak
Gjuro Arnold kao estetičar u kontekstu kontroverza Moderne
Zlatko Posavac
; Institut za filozofiju, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Dok se uglavnom u historiografiji kao preokupacije hrvatske Modeme, kako umjetničke prakse tako i kritičko-teorijskih nazora, dakle i u estetičkom pogledu, smatralo najvažnijim karakteristikama odrednice kao što su novost, novi stil, ljepota u smislu esteticizma, psihološka tankoćutnost, subjektivnost, impresija, intimno doživljavanje, emocionalnost, Stimmung, artizam., dotle problem odnosa umjetnost i narod nije u prvi mah stajao u prvom planu; donekle je čak shvaćen kao nešto već minulo i prevladano. Međutim, upravo će problem odnosa nacije i umjetnosti iz latencije izbiti novom snagom i u novom svijetlu u samo središte pažnje, a ujedno sporova hrvatske Modeme početkom 20. stoljeća. Autor pri tome tijekom cijelog poglavlja, s osloncem na već iznesena obrazloženja u prethodnim poglavljima, argumentirano upozorava kako u "slučaju Arnold" nije riječ ni o kakvoj hrvatskoj "zalutalosti" , već o živoj aktualizaciji, čak modernizaciji razmatranih problema, aktualiziranih povijesnom zbiljom i misaonom pozadinom velikih mislilaca i umjetnika u europskim odnosno svjetskim razmjerima.
Osporavanje Arnoldovih estetičkih, pa možda čak i filozofskih pogleda upravo se koncentrira u konfliktu oko problema umjetnost i narod (umjetnost i nacija), koji se dijelom odvija paralelno s polarizacijom "starih" i "mladih", iako se te diferencijacije ni u kojem značenju ne smiju poistovjetiti. Vlastita gledišta izložio je Arnold u svojim programsko-teorijskim, tiskom objavljenim govorima što ih je držao kao predsjednik Matice Hrvatske 1902., 1903. i 1904. godine, te navlastito još u zaključnom govoru i ove tematike 1909., pod naslovom Jedinstvena hrvatska narodna kultura, koji neki nazvahu Arnoldovim "estetičkim testamentom". Arnold je, naime, zastupao tezu kako umjetnost imanentno mora nositi "narodno obilježje", te da nema prave umjetnosti ukoliko nije u sprezi s "dušom naroda", te da stoga treba biti "najvjernije ogledalo narodnog mišljenja i čuvstvovanja". Umjetnički "kozmopolitizam" smatrao je Arnold apstraktnim uvjerenjem da umjetnik mora ljubiti čovječanstvo u liku konkretnih povijesnih zajednica, tj. naroda, pa stoga i sam kao pripadnik određenog, dakle svog vlastitog naroda. Iz toga ne slijedi ksenofobičnost, nego harmonično nadopunjavanje raznolikošću, koja se suprotstavlja - i u tome Arnold anticipativno dotiče probleme modernog svijeta - sivilu svopće nivelatorske uniformnosti, što ide do negacije ne samo naroda, nego i osebnosti i osobnosti pojedinca. Tako umjetnik stvarajući umjetnost s "narodnim obilježjem" participira na ideji, no i na zbilji čovječanstva, po čemu tad umjetnina svagda izražava ono što je "za čovjeka najbitnije".
Premda je Arnold sam eksplicite znao tu i tamo izraziti rezerve spram nekih oblika "modernizma" (posebice književnog naturalizma npr.) u načelu je bio vrlo tolerantan, zagovarajući primat vrijednosti umjetnine, a ne pripadnost ovoj ili onoj "školi". Međutim, žestina sukoba oko njegovih teza imala je osim načelne, također i političku pozadinu. Bilo je to više ili manje otvoreno respective prikriveno antihrvastvo, što se ubrzo pokazalo kao točno podjednako na planu politike, estetike i umjetnosti još za Arnoldovog života, s nemilim ideološkim i praktičnim povijesnim reperkusijama tijekom cijelog, pa sve do samog svršetka 20. stoljeća.
Teorijski nesporazumi kao i "argumenti" načelnih polemika protiv Arnolda, za života kao i u kasnijem omalovažavanju i osporavanju, proizlaze iz činjenice što se Arnoldove teze o imanentno nacionalnom karakteru umjetnosti nisu shvaćale ni tumačile kroz prizmu njegovih filozofskih pogleda i potrebnog pripadnog filozofijskog kategorijalnog aparata (prema spisima Etika i povijest, Psihologija, zatim prema rektorskom govoru Filosofija, prirodne nauke i socijologija; Riječ u prilog metafizici, pa onih, koji tematiziraju odnos vjere i umjetnosti, te također izuzetno aktualne teme odnosa znanosti i umjetnosti – o čemu će još biti govora u posebnim poglavljima). U tom pak horizontu i pored moguće i potrebne kritičnosti spram Arnoldovih pogleda, te slaganja ili neslaganja s nekim aspektima njegovog tradicionalizma, ipak Arnoldove ključne teze o umjetnosti korespondiraju tezama mislilaca formata kakvi bijahu Hegel, Dilthey, Nietzsche i Heidegger pa i autora kao što je Camus. Upravo iz šire teorijske, navlastito filozofske novije hermeneutičke metodologije interpretiranja ne može se Arnolda - kao estetičara! - ubuduće naprosto diskvalificirati kao "konzervativnog" pripadnika grupe "starih", nego ga upravo iz cjeline njegovih napora u okviru filozofije umjetnosti reinterpretirati kao legitimnog estetičara Moderne u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća.
Ključne riječi
Hrčak ID:
81861
URI
Datum izdavanja:
2.12.1991.
Posjeta: 1.268 *