hrcak mascot   Srce   HID

Ostalo

Politički paradoks

Paul Ricoeur

Puni tekst: hrvatski, pdf (133 KB) str. 184-205 preuzimanja: 631* citiraj
APA 6th Edition
Ricoeur, P. (2012). Politički paradoks. Politička misao, 49 (1), 184-205. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/81932
MLA 8th Edition
Ricoeur, Paul. "Politički paradoks." Politička misao, vol. 49, br. 1, 2012, str. 184-205. https://hrcak.srce.hr/81932. Citirano 17.11.2019.
Chicago 17th Edition
Ricoeur, Paul. "Politički paradoks." Politička misao 49, br. 1 (2012): 184-205. https://hrcak.srce.hr/81932
Harvard
Ricoeur, P. (2012). 'Politički paradoks', Politička misao, 49(1), str. 184-205. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/81932 (Datum pristupa: 17.11.2019.)
Vancouver
Ricoeur P. Politički paradoks. Politička misao [Internet]. 2012 [pristupljeno 17.11.2019.];49(1):184-205. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/81932
IEEE
P. Ricoeur, "Politički paradoks", Politička misao, vol.49, br. 1, str. 184-205, 2012. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/81932. [Citirano: 17.11.2019.]

Sažetak
Mađarska antistaljinistička pobuna 1956. godine autoru je povod za temeljito
promišljanje političkih struktura čovjekove egzistencije, napose političke
moći. Takvo promišljanje polazi od uvida o autonomiji političkoga spram
ekonomske i klasne strukture društva. Otuda proistječe ne samo specifična
racionalnost države i politike nego i specifična politička zla vezana uz samu
prirodu političke moći/vlasti. Specifična racionalnost, specifično zlo, u tome
je dvostruka i paradoksalna originalnost političkoga. Zadaća je političke filozofije
da učini eksplicitnom tu originalnost i razjasni njezin paradoks: najveće
političko zlo vezuje se uz najveću političku racionalnost, političko otuđenje
postoji upravo zato što je političko relativno autonomno. Autonomija političkoga
nije samo ideja čovjekova stupanja u čovječnost preko građanskosti,
nego i specifičnost političke u opreci spram ekonomske veze. Razumijevanju
i kritici političkog paradoksa može se pristupiti samo ako se odrede jasne
granice političkoj sferi i uvidi li se valjanost razlikovanja između političkoga
i ekonomskoga. Svaka kritika pretpostavlja tu distinkciju i ni u kojem je
pogledu ne dokida. U ponovnom pronalaženju smisla političkoga potreban
je povratak Rousseauovu promišljanju, nastavljajući se na povratak antičkim
misliocima (napose Aristotelovoj Politici) kao osnovi za svaku kritiku moći/
vlasti. Istina političkoga, kao zbiljnost idealiteta države, pravna je jednakost
svakoga pred svima, nesvodljiva na klasne sukobe, na dinamiku ekonomske
prevlasti i otuđenja. Ali država je i volja, upravljanje i fizička prisila. Stoga
političko kao umna organizacija podrazumijeva politiku kao odluku: političko
ne ide bez politike. Za razliku od političkoga koje postoji samo u velikim trenucima,
u “krizama”, u “prekretnicama”, na raskrsnicama povijesti, politika
je shvaćena kao skup postupaka kojima je cilj osvajanje, izvršavanje i očuvanje
vlasti/moći. Upravo politika postavlja problem političkoga zla. Što ne znači
da je moć/vlast isto što i zlo. No moć/vlast osobito je podložna zlu; ona je
u povijesti možda najveća prilika za zlo i najveća demonstracija zla. I to zato
što je moć/vlast nešto veoma veliko, zato što je moć/vlast instrument povijesne
racionalnosti države. To je temeljni politički paradoks. Praktično rješenje
toga paradoksa, postići da država postoji a da ne postoji u prevelikoj mjeri,
moguće je samo demokratskom kontrolom naroda nad državom iznalaženjem
institucionalnih tehnika namijenjenih omogućavanju izvršavanja vlasti i onemogućavanju
njezine zlouporabe.

Ključne riječi
političko; politika; država; moć; vlast; politička racionalnost; političko zlo; Platon; Aristotel; Machiavelli; Rousseau; Hegel; Marx

Hrčak ID: 81932

URI
https://hrcak.srce.hr/81932

[engleski]

Posjeta: 1.387 *