Izvorni znanstveni članak
Pregled skolastičke filozofske tradicije u BIH
Marko Josipović
; Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Sažetak
U nedostatku izričitih i pouzdanih izvora glede pojave skolastičke filozofije na prostorima današnje BiH, opravdano se ipak može ustvrditi, oslonivši se na norme i praksu pojedinih redovničkih zajednica, da se počeci bavljenja filozofijom podudaraju s osnutkom njihovih samostana i škola u okviru njih. Kronološkim redom bile su to prvo benediktinske, a zatim dominikanske i napokon franjevačke škole. Višestoljetno osmansko gospodstvo prekinulo je već prilično razvijenu školsku i time filozofsku djelatnost franjevaca u BiH, no ipak više nadarenih muževa-franjevaca s bosansko-hercegovačke grude oplodilo je više ili manje svoj talent za filozofiju, doduše uglavnom u inozemstvu gdje su i pohađali visoke škole. Najplodniji je bio Juraj Dragišić (oko 1445-1520) iz Srebrenice, obogativši svojim radom i djelima ne samo hrvatsku nego i europsku kulturnu i filozofijsku povijest - skolastičku i humanističku. Svoj doprinos, znatno manji, ali s obzirom na sredinu iz koje su potekli vrlo značajan, dali su takoder Ivan Borea (XVII. st.) Jeronim Filipović (1688-1765), Filip Lastrić (1700-1783), Filip Grgić (1783-1816) te Rafo Barišić (1797-1863). Svi su oni odreda slijedili i njegovali uglavnom skotističku skolastičku filozofiju. Svojevrsnim svjedokom skolastičke tradicije skotističkog usmjerenja također su drevne franjevačke knjižnice, bogate filozofskom literaturom - knjigama i rukopisima. Po dolasku austrougarske vlasti (1878), u novim političkim i društvenim uvjetima, II Europi dobrano afirmirani neoskolastički pokret našao je razmjerno plodno tlo u BiH. Glavnim nositeljem skolastičke obnove bijahu teolaške škole i njihovi profesori filozofije: Vrhbosanska visoka teološka škola, osnovana 1890, čiju su katedru filozofije između ostalih držati uvaženi mislitelji isusovci Max Limbourg (1841-1920) i Franjo Sanc (1882-1953), i Franjevačka
teologija, koja se 1909. napokon kao visoko učilište stabilizirala u Sarajevu, na kojoj se plodnim radom u filozofijskom pogledu najviše istakao fra Bonifac Badrov (1896-1974). Te škole i dan-danas gaje i brane osnovne teze skolastičke misli, obogaćene dostignućima moderne i suvremene filozofije i znanosti i prilagođene zahtjevima vremena, što i karakterizira neoskolastički pokret. Značajan prinos neoskolastičkoj filozofiji u Hrvata uopće, a poglavito na bosansko-hercegovačkom tlu, predstavlja također djelo Josipa Stadlera (1843-1918), prvog nadbiskupa vrhbosanskog. Dok je neoskolastika Vrhbosanske visoke teološke škole, barem do sredine XX. st., zahvaljujući profesorima-isusovcima, imala pretežno suarezijanska, a franjevačka teOlogija temeljno skotistička obilježje, Stadler se predstavio uglavnom kao neotomist; tako je na relativno malom bosansko-hercegovačkom prostoru, i inače - na sreću ili na nesreću?! - nazočna neoskolastika triju najjačih škola. Još jedan vidik raznolikosti, no u ovom slučaju zacijelo i obogaćujuće dinamičnosti!
Zbog objektivnih izvanjskih uvjetovanosti skolastička filozofska tradicija u BiH imala je svoje uspone i padove. No, uz sve povijesne nedaće ona se održala. Upravo zbog toga zaslužuje ozbiljnije i sveobuhvatnije istraživanje, kako bi i s tom stranicom povijesti filozofije u Hrvata bile upoznate i sadašnja i buduće generacije.
Ključne riječi
Hrčak ID:
81971
URI
Datum izdavanja:
5.12.1994.
Posjeta: 4.120 *