Izvorni znanstveni članak
Marulić i Kant o problemu laži
Josip Talanga
Sažetak
Marulićevo djelo De institutione bene vivendi per exempla Sanctorum, objavljeno između 1506. i 1686. u pedesetak izdanja (pretisaka i prijevoda), dospjelo je kao liber expurgandus na slavni Index. Zahvat institucionalne cenzure odnosio se na 4. poglavlje 4. knjige: De veritate colenda mendacioque fugiendo. U tome poglavlju Marulić tvrdi da pod izvjesnim okolnostima laganje može biti opravdano i svrsishodno. Analizom poglavlja utvrđena su četiri relevantna tipa opravdavanja: I. Etička dozvoljenost laži zbog pogibeljne opasnosti; II. Prirodno pravo na laž kao izraz otpora krajnjoj nepravdi; III. Etička opravdanost laži radi zaštite prava na nasljedstvo; IV. Etička opravdanost laži u krajnjoj nuždi gladi. Prvi i četvrti tip predstavljaju pravu etičku aporiju. Drugi treba posebno objašnjenje, dok treći valja unaprijed odbaciti.
Kantovo odbijanje navodnoga prava na laž dosljedno proizlazi iz njegove teorije prava. Njegov argument da zakonodavac nikada ne može zajamčiti neko takvo pravo izgleda dobro utemeljno i prihvatljivo. O mogućnosti etičke dozvoljenosti laži nije sc explicite izjasnio. Ali izgleda i u tome pogledu zahtijeva striktnu zabranu laži. Budući da Kant ne postulira pravo na otpor, ne može ni prihvatiti Marulićev drugi tip. Nepostojanje prava na otpor proizlazi iz toga što Kant poznaje samo idealnu a ne realnu valjanost prirodnoga prava. Moguće je postaviti njegovu realnu valjanost i to u obliku ljudskih prava koji služe svim pozitivnim pravima kao osnovica opravdanosti, tako i pravu na otpor. Prvi i četvrti tip su prema Maruliću (etički) opravdani, no nisu slobodni od grijeha. U Kantovu sustavu etike svaka je namjerna laž istodobno uništenje vlastitoga ljudskog dostojanstva. No pomislivo je, a mislim da se etički može zastupati, da netko sam sebe ponizi namjernom lažju ne bi li time spasio ljudski život.
Ključne riječi
Hrčak ID:
83520
URI
Datum izdavanja:
3.12.1990.
Posjeta: 2.884 *