Izvorni znanstveni članak
Granice znanstvenog determinizma - nove dodirne točke znanosti i religije: hipoteza čovjeku nedostupnog Božjeg djelovanja
Vladimir Paar
orcid.org/0000-0001-5349-9886
Ivan Golub
Sažetak
Jedno od temeljnih pitanja koje zaokuplja teologiju, zapravo teološku antropologiju, jest Božja djelotvornost i čovjekova sloboda. Postavlja se pitanje kako se njihova koegzistencija može uskladiti s uobičajenom paradigmom determinizma. Kamen temeljac suvremene znanstvene paradigme je postavka da se dinamički procesi u svakom sustavu u prirodi odvijaju prema određenim prirodnim zakonima, koji se izražavaju u matematičkom obliku. Sukladno tome, prirodni se zakoni mogu smatrati osnovom za deterministički svijet, u kojem se buduća zbivanja mogu predvidjeti, i zato se na njih može ciljano utjecati odgovarajućim intervencijama, tj. uz određeni utjecaj mogu se dobiti određene posljedice. U takvom determinističkom svijetu nema, na prvi pogled, prostora Božjem utjecaju na buduća zbivanja, nakon što su stvoreni svijet i prirodni zakoni, no zahvaljujući impresivnom suvremenom napretku prirodnih znanosti, i posebice zahvaljujući uporabi sve moćnijih računala u rješavanju jednadžbi gibanja za prirodne procese, znanstvenici su spoznali da čovjek nikada ne može i nikada neće moći ostvariti znanstveni determinizam. Bez obzira koliki će biti budući napredak znanosti, bez obzira koliko će moćnija i brža postati računala, bez obzira koliko će sofisticiraniji i precizniji postati mjerni uređaji, čovjek nikad neće moći dobiti puno determinističko rješenje za nelinearni proces. Zbog toga, za čovjeka nikad neće biti moguće da svijet tretira kao deterministički, da u potpunosti predviđa buduća zbivanja i utječe na njih. Od ključnog je značenja da se uoči samu osnovu takve situacije, koja ne samo da otvara prostor širokim mogućnostima izravnog Božjeg utjecaja na sva zbivanja u materijalnom svijetu, nego, štoviše, otvara i sasvim nove mogućnosti da Božji utjecaj u tijek prirodnih procesa uvijek, pa i u budućnosti, bude takav a da čovjek pritom ne bude u mogućnosti da fizikalnim materijalnim metodama detektira takvu Božju intervenciju u materijalnom svijetu. U ovome članku iznosimo ideju i raspravljamo hipotezu takve nedetektibilne Božje intervencije. Pritom je naglašen konceptualni okvir triju graničnih osobina znanstvenog pristupa koje vode do osjetljive ovisnosti: granice znanstvene metode zbog konačne preciznosti početnih uvjeta, granice zbog konačne računalne preciznosti te granice zbog osjetljive ovisnosti uslijed konačne preciznosti poznavanja parametara sustava. Postavlja se teza da samo Bog može izbjeći problem osjetljive ovisnosti o početnim uvjetima, o parametrima sustava i o računalnoj preciznosti. Nedeterministički procesi u kaotičnom režimu mogu za Boga biti potpuno deterministički. Važni sljedeći korak u pogledu Božje intervencije u sam tijek fizikalnih procesa, tj. utjecanje na buduće događaje u materijalnom svijetu je teza da svemogući Bog, u određenom trenutku izvanredno malim utjecajem na sustav u kaotičnom režimu, tako malim utjecajem da ga čovjek nikad i nikako ne može dokazati svojim ograničenim zapažanjima i mjernim uređajima, koji nikad nisu i ne mogu biti savršeni, može po svojoj volji mijenjati buduća zbivanja, pa i ljudsku sudbinu. To se dovodi u vezu s teološkom postavkom da je Bog stvorio svijet na način igre. Stvoren i uzdržavan na način igre, svijet se igra. Čovjek, napinjući determinizam, ide u pravcu suprotnom od obnove raja, a svijet sa svojim indeterminizmom ostatak je raja i put obnove raja.
Ključne riječi
indeterminizam; znanstveni determinizam; Božja djelotvornost; čovjekova sloboda; dogma; približnost
Hrčak ID:
85056
URI
Datum izdavanja:
30.12.2003.
Posjeta: 1.881 *