Izvorni znanstveni članak
O čemu se radi u 17. poglavlju Guidova Micrologusa? Prijedlog za novi odgovor
Edward Green
; Manhattan School of Music, New York, SAD
Sažetak
Micrologus Guida iz Arezza (oko 1025.) je relativno brzo shvaćen kao nezaobilazan tekst. Međutim, njegovo 17. poglavlje srednjovjekovni su komentatori uglavnom zaobilazili. Promišljeni pokušaj da se rehabilitira ovo proturječno poglavlje napravio je Josef Smits van Waesberghe u svojem znamenitom članku iz 1951, "Guido of Arezzo and Musical Improvisation" (Guido iz Arezza i glazbena improvizacija). Njegova je teza bila da je Guido cijeli Micrologus prožeo pedagoškim namjerama, a da je 17. poglavlje namijenio upućivanju učenika u umjetnost improvizacije s pomoću inovativne metodologije: redanjem niza samoglasnika a, e, i, o, u duž čvrstih točaka ljestvice, tako da pjevač može odmah na njih improvizirati melodiju čim ugleda ili čuje bilo koju skupinu riječi.
U ovome se članku istražuje mogućnost da bi 17. poglavlje moglo imati veće značenje od onoga koje mu je pripisao van Waesberghe. Je li moguće da ga je Guido shvaćao kao ključni aspekt svojega naučavanja? Daleko od pomisli da ga namijeni kao gotovo samostalni odsjek o umjetnosti improvizacije, nije li ga možda koncipirao kao logični nastavak tematike koju je obrađivao u 15. i 16. poglavlju: naime estetike pjevanja? I ne poklapa li se Guidovo poimanje estetike s onim što je veliki filozof 20. stoljeća Eli Siegel objašnjavao kao univerzalno u svjetskoj estetici, naime da je "sva ljepota u činjenju jednoga iz protivnosti".
Shvatimo li poglavlja 15-17 kao cjelinu (a 14. poglavlje kao njihov "preludij" i kao dražestan prijelaz iz onoga što im prethodi), ono što se neustrašivo javlja jest ovo: Guido u tim poglavljima stvara uvodni tekst za "pisanje pjesama". On nije toliko zainteresiran za improvizaciju per se, koliko za stvaranje novoga pjeva: jedinstva riječi i melodije koje je relativno "fiksirano".
Donose se dokazi kojima se sugerira da su pravila u 17. poglavlju ustvari niz "uputa za trening", odnosno načina kojima se učenika navodi da počne cijeniti izražajni utisak što nastaje ponavljanjem samoglasnika, osobito utisak onog "timbarskog" ponavljanja na jednoj tonskoj visini. Pravila pokazuju smisao kao heurističko sredstvo. Dokazi proizlaze iz dubljeg proučavanja ne samo Guidova teksta i njegovih glazbenih primjera, nego i iz tekstova i glazbe koji se nalaze u djelima De musica Johannesa Affligemensisa i Liber Argumentorum nepoznatoga autora.
Ključne riječi
Hrčak ID:
87474
URI
Datum izdavanja:
31.8.2007.
Posjeta: 2.148 *