Izvorni znanstveni članak
Vinogradarstvo grada Varaždina u srednjem vijeku
Srećko Ljubljanović
Sažetak
Radnja tretira vinogradarstvo grada Varaždina u srednjem vijeku, tj. od vjerojatnih početaka u XII. st. do 1526. g. Gradski vinogradi prostirali su se na obroncima Varaždinsko-topličkoga gorja ponad sela Kneginca. Varaždinci su tu imali vinograde još prije nego li je Varaždin proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Na stanovit način njihova je zasluga što je Varaždin postao slobodnim kraljevskim gradom, jer je budući ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. za svoga zatočeništva u Knegincu 1203.-1204. bio u prilici da upozna Varaždince, kojima se, postavši kraljem, odužio za njihove usluge dajući mu 1209. gradske slobode i povlastice. U prostrani zemljišni posjed, kojim je kralj obdario grad, spadao je i Kneginec. Njega grad naziva svojim posjedom, a vinograde kneginečkim vinogorjem (promontorium Gnegincz, Kneginch). U XV. st. grad je morao odbiti mnoge nasrtaje okolnih velikaša i vlastelina na svoje posjede. Uspjelo mu je obraniti Kneginec, pa je, što više, na tom dijelu i uvećao svoj posjed.
Dvije najveće skupine posjednika kneginečkih vinograda bili su građani
(I) i kneginečki kmetovi (iobagiones, coloni). Posljednji su u najvećem broju slučajeva uživali i obrađivali gradske vinograde. Nešto vinograda držali su i kmetovi iz drugih sela s gradskoga područja, ali i stanovnici i izvan njega, primjerice iz Biškupca, posjeda zagrebačkog biskupa, pa i pojedini plemići (nobiles). Posebnu kategoriju vlasnika činile su crkvene i ine institucije: varaždinske crkve sv. Nikole i sv. Vita, samostan sv. Ivana krstitelja, crkva u Knegincu, crkva sv. Vita u Zamlači, gradska bolnica, bratovština sv. Nikole i crkva bl. Djevice u Biškupcu. Dosta je pobožnih žitelja darivalo dijelove svojih vinograda crkvama, ali ne da ih uživaju, već da novac od njihove prodaje iskoriste za podizanje kakve kapelice, prozorska stakla, izradu kaleža i sl.
Može se zaključiti da se u drugoj polovici XV. st. na gradskom području, u golemoj većini u kneginečkom vinogorju, nalazilo 70-tak vinograda, ne računajući njihovo usitnjavanje diobama. Vinogradi su se u uskim trakama protezali padinama bregova, završavajući u dnu koljosjecima (virgulti). Povrh vinograda nalazile su se drvene klijeti, u kojima se uz alat i pribor čuvalo i vino, pa ih stoga izvori najčešće nazivaju podrumima (cellarii). Vinogradi su bili povezani putovima, o čijem se održavanju brinuo gradski magistrat.
Vinova loza se u gustom nasadu uzgajala uz kolac. Od ampelo-tehničkih radova najvažniji su bili obrezivanje, kopanje i berba. Izvori ništa ne govore o sortimentu vinove loze ni boji vina, ali se analogijom s kasnijim podacima može zaključiti da su se pretežno uzgajale bijele sorte, a među njima najviše kraljevina i stare beline i ranine. Berbe su počimale ranije nego u moderno doba, u drugoj polovici rujna. To se vidi po tome što se vinska desetina skupljala od Miholja (29. rujna).
Najvažnije daće na vinograde bile su gornica i vinska desetina. Gornicu (terragium) je, kao kolektivni feudalac ubirao grad. Plaćao ju je svatko tko je ukivao gradske vinograde, dok su građani za vinograde u svom vlasništvu bili oslobođeni od te daće. Kako je gornica bila jedan od najvažnijih gradskih prihoda, grad je njezinu ubiranju posvećivao osobitu pažnju. U tu svrhu Varaždin je uveo posebnu i u srednjovjekovnoj Slavoniji jedinstvenu instituciju gorničkih sudaca (iudices montani). Njihova je zadaća bila da vode evidenciju o gradskim vinogradima i njihovom najmu, da primaju uplate gornice u novcu i nara-vi, da skrbe da se gradski vinogradi dobro obrađuju te da primljeno vino uskladište u svojim podrumima. U izdavanju potvrda o plaćenoj gornici pomagali su im pečatitelji (sigillatores). I jedni i drugi su birani iz redova najuglednijih građana, a gornički su suci dobivali i nemalu godišnju naknadu. U samom vinogorju pomagali su im posebni službenici (officiales), koje je grad postavljao iz redova kneginečkih kmetova na godinu dana.
O visini gornice malo je podataka. Značajno je, međutim, da je u XV. st. već uznapredovala komutacija ovog podavanja iz naturalnog u novčani oblik, pa gradski magistrat povremeno utvrđuje novčani ekvivalent za kabao vina, prepuštajući svakom izbor za koji će se oblik plaćanja odlučiti. Gradski prihodi od gornice narodski su se zvali gorščina.
Za razliku od gornice svi su vlasnici i držatelji vinograda bili obvezni na davanje vinske desetine (decima vini), koju je na gradskom području u XV. st. umjesto zagrebačkog biskupa ubirao Zagrebački kaptol. U pokretima prisvajanja crkve desetine sudjelovali su i Varaždinci, pa su građani zbog toga 1446. i 1470. bili ekskomunicirani iz krila crkve. U ovim borbama Varaždinci su na kraju bili gubitnici.
Darovi (munera), kao oblik feudalne rente, nisu u varaždinskom vinogradarstvu imali značajnu ulogu.
Mnogo je manje sačuvano podataka o kupoprodajama vinograda, nego o njihovim nasljeđivanjima i diobama. Cijene vinograda kretale su se, preračunato, od 80 do 3200 denara. U prometu vinograda vrijedilo je pravilo da ga kupac nije mogao uživati sve dok ga nije potpuno isplatio. Vinogradi su katkada služili i kao zalog pri podizanju zajma.
Vina dobivena na ime gornice zvala su se općinska ili zajednička vina(vina communitatis, vina communia). Njih je grad obično prodavao pouzdanim ljudima da ih toče na malo. Pri tome se služio pravom vinotočja (ius educillandi), koje je mu je omogućavalo prednost u maloprodaji, pa se tako od Jurjeva do Martinja smjelo na malo prodavati samo gradsko vino. Od toga je bio izuzet jedino gradski župnik. Eventualni višak vina grad je prodao na veliko.
U rijetkim zgodama grad je koristio vino i da nagradi svoje službenike.
Osim o svojoj dobrobiti grad je brinuo i o dobrobiti građana kao potrošača vina, pa je donosio i propise kojima je štitio njihove interese. Među njima svakako je najzanimljiviji onaj iz 1455. g., kada je određeno da posebni procjenitelji ocjenjuju kakvoću vina i određuju cijenu po kojoj će se prodavati. U njihovu procjenu pod prijetnjom visoke globe nije smjelo posumnjati. Ovo je, koliko je poznato, jedini primjer zvaničnog ocjenjivanja kvalitete vina u povijesti vinogradarstva i vinarstva srednjovjekovne Slavonije i kao takav zaslužuje posebnu pažnju.
Točenjem vina na malo bavili su se u za to određeno vrijeme i varaždinski građani i drugi žitelji gradskog područja. Kao i u svakoj trgovini tako je i u trgovini vinom bilo prijevara. Grad je svojim propisima i za to u više navrata određenim ljudima posebno nadzirao ispravnost mjera, pa tako i vinskih. Onomu tko bi bio uhvaćen da vara zapriječeno je da će mu biti zaplijenjeno svo vino i povrh toga će biti kažnjen po gradskom običaju.
Podaci iz druge polovice XV. st. govore o vrlo razvijenoj unutrašnjoj trgovini vinom, u kojoj se okretao veliki novac. Njom se bave svi slojevi stanovništva, pri čemu klasne, statusne i spolne razlike ne igraju nikakvu ulogu. Na gradskom području se vinom snabdijevaju i stanovnici susjednih vlastelinstava, a vino se izvozi i u Sloveniju. Važno je istaknuti gradski običaj da se vino isporučivalo kupcu na kućnim vratima ili vratima podruma prodavača, do kojih je sezala njegova odgovornost za količinu i kakvoću.
Cijena vina zavisila je o količini godišnje proizvedenog vina, po pravilu što obilnija berba to je bilo jeftinije vino i obratno. Poznate su samo veleprodajne cijene, pri čemu je osnovna mjera bio kabao (cubulus). U drugoj polovici XV. st. zabilježene su ove cijene za kabao vina: 20, 26, 28, 56, 60 i 100 denara, pri čemu je staro vino bilo skuplje od mladoga.
Ovo razdoblje varaždinskog vinogradarstva završava sa 1526. g., kada je, jer su u građanskom ratu Varaždinci bili na strani poraženih zapoljevaca, upravitelj varaždinskog vlastelinstva gradu oduzeo sve njegove posjede, kmetove i gorščinu.
Ključne riječi
Hrčak ID:
8704
URI
Datum izdavanja:
9.10.2006.
Posjeta: 3.965 *