hrcak mascot   Srce   HID

Izvorni znanstveni članak

Madridska disertacija fra Bruna Raspudića o Marku Maruliću iz 1957.

Francisco Javier Juez Galvez

Puni tekst: španjolski, pdf (1 MB) str. 217-252 preuzimanja: 772* citiraj
APA 6th Edition
Juez Galvez, F.J. (2003). La tesis doctoral sobre Marko Marulić del p. Bruno Raspudić (Madrid, 1957). Colloquia Maruliana ..., 12, 217-252. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/8853
MLA 8th Edition
Juez Galvez, Francisco Javier. "La tesis doctoral sobre Marko Marulić del p. Bruno Raspudić (Madrid, 1957)." Colloquia Maruliana ..., vol. 12, 2003, str. 217-252. https://hrcak.srce.hr/8853. Citirano 06.04.2020.
Chicago 17th Edition
Juez Galvez, Francisco Javier. "La tesis doctoral sobre Marko Marulić del p. Bruno Raspudić (Madrid, 1957)." Colloquia Maruliana ... 12 (2003): 217-252. https://hrcak.srce.hr/8853
Harvard
Juez Galvez, F.J. (2003). 'La tesis doctoral sobre Marko Marulić del p. Bruno Raspudić (Madrid, 1957)', Colloquia Maruliana ..., 12, str. 217-252. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/8853 (Datum pristupa: 06.04.2020.)
Vancouver
Juez Galvez FJ. La tesis doctoral sobre Marko Marulić del p. Bruno Raspudić (Madrid, 1957). Colloquia Maruliana ... [Internet]. 2003 [pristupljeno 06.04.2020.];12:217-252. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/8853
IEEE
F.J. Juez Galvez, "La tesis doctoral sobre Marko Marulić del p. Bruno Raspudić (Madrid, 1957)", Colloquia Maruliana ..., vol.12, str. 217-252, 2003. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/8853. [Citirano: 06.04.2020.]

Sažetak
Poznat u krugovima hrvatske emigracije u Španjolskoj ’40-ih i ’50-ih godina 20. stoljeća, fra Bruno Grga Raspudić (rođen 1917. u Lipnu, Hercegovina) završio je studij Klasične filologije na Centralnom sveučilištu u Madridu 1951., a 1957. na Odsjeku klasičnih jezika Filozofskoga fakulteta spomenutoga Sveučilišta branio je disertaciju pod naslovom “Marko Marulić, hrvatski humanist”. Njegov je mentor bio prof. dr. Santiago Montero Díaz, a komisija, koja se sastojala od mentora i četvorice uglednih španjolskih klasičara 20. stoljeća, promovirala ga je u doktora s ocjenom odličan.
Raspudićeva disertacija još uvijek nije izdana, a jedan se njezin primjerak čuva u zbirci doktorskih disertacija (sign. T-2448) u knjižnici Komplutskoga sveučilišta u Madridu. To je opširan rad od 330-ak strojem pisanih stranica veličine 21 x 28 cm, koji predstavlja kompletnu studiju o životu, djelu i prilikama splitskoga humanista. Disertacija započinje vrlo sažetim kazalom djela, jednom stranicom s uputama za čitanje hrvatske abecede, devet stranica stručne literature – dosta nepraktične, jer navedena su djela poredana prema redu pojavljivanja u bilješkama disertacije, te skoro 40 stranica “Uvoda u Humanizam u Hrvatskoj”, panorame bogate podatcima o hrvatskome humanizmu, njegovim centrima, osobinama i glavnim predstavnicima. Nakon uvodnih stranica, disertacija se dijeli u tri velika dijela. Prvi se dio, s više od 100 stranica, bavi Marulićevim životom i djelom. Što se tiče Marulićeva života i obitelji, ne podcjenjujući staru biografiju Franje Božićevića Natalisa, vodi se mnogo računa o novim prilozima proučavatelja kao što je Cvito Fisković. Posebna se pozornost poklanja Marulićevu političkom, društvenom, ekonomskom i crkvenom okružju, te onome što bismo mogli nazvati njegovim “kulturnim okruženjem” i njegovoj knjižnici.
Marulićevu se djelu posvećuje nešto manje od 50 stranica, raspoređenih prilično neravnomjerno: samo ih se sedam bavi hrvatskim opusom, koji se stoga nužno obrađuje vrlo površno. Velikim latinskim djelima posvećuje se veća pozornost i prostor. I nije uzalud to što dr. Raspudić na različitim mjestima naglašava njihovu važnost i književnu vrijednost, kao i činjenicu da književni kritičari zanemarivali latinska djela u usporedbi s hrvatskima. Donosi mnogo podataka o manjim latinskim djelima, premda prilično nedosljedno; no mora se istaknuti da je uspio uključiti i Davidijadu, čije je izdanje bilo u pripremi, pa ga nije posjedovao — služio se podatcima kojima ga je opskrbio sâm prof. Marković.
Drugi dio disertacije kraći je od prvoga (manje od 90 stranica), a također i u priličnoj mjeri slabije homogen. Mogli bismo ga, ipak, nazvati “Marulićev nauk, humanizam i latinština”. Prva dva poglavlja, svaki od po tridesetak stranica, doktrinarnog su tipa; u njima se možda više inzistira na Maruliću kao na kršćanskom humanistu suprotstavljenom poganstvu, nego kao humanistu općenito. Poglavlje o Marulićevu nauku mnogo je bolje bibliografski utemeljeno, nego ono u kojem se radi o humanizmu, gdje, primjerice, odjeljak u kojem se Marulić uspoređuje s Erazmom ostaje na razini izvanjskih okolnosti.
Dvadesetak stranica posvećenih Maruliću kao latinskome piscu kompilira stara mišljenja o Marulićevu opusu i pohvalne izjave auktora disertacije. Ostatak toga odjeljka proširuje, ako ne i ponavlja, podatke o latinskom opusu navedene u prvome dijelu, naročito podatke o pjesmama, koje su u prvome dijelu ponekad samo pobrojane.
Najvredniji dio disertacije bio bi vjerojatno treći, koji se bavi vidovima recepcije Marulića u Europi, donosi novosti i ispravlja netočnosti. Budući da disertacija nije objavljena, te su iste podatke, Raspudićeve prinose, morali pronaći kasniji marulolozi.
U prvom se redu radi o paratekstovima Marulićevih starih izdanja, iako uglavnom tako da ih se nabraja. Obrađuju se temeljne marulološke teme, kao štoje odnos prema Družbi Isusovoj, sv. Franji Ksaverskom, bl. Alonsu Rodríguezu i drugi vidovi vezani uz problem IV. poglavlja IV. knjige Institucije, među kojima je najvažniji stavljanje toga djela na Indeks Inkvizicije Bernarda de Sandovala y Rojasa (Madrid, 1612), što je, povezano s drugim čimbenicima, utjecalo na zlosretnu sudbinu Marulićeva opusa: ta se činjenica izlaže prvi put.
Posljednje poglavlje Raspudićeve disertacije također je vrlo značajno, jer prethodi marulološkim studijama s kraja XX. stoljeća: naslov mu je “Marulić u Nacionalnoj knjižnici u Madridu” (ta ustanova posjeduje najbogatije Marulićeve fondove u Španjolskoj). Valja istaknuti kako je dr. Raspudić u drugim odjeljcima disertacije djelotvorno koristio podatcima dobivenim svojim istraživanjem. Na primjer, u vezi s vlasnicima primjeraka starih Marulićevih izdanja i, svakako, s izdanjem Evanđelistara na španjolskom (Madrid, 1655), koje uključuje i Pedeset priča. Pronalazi i tragove i navode o Maruliću u kasnijih autora koji ga citiraju ili se pozivaju na njega, kao Antonius Possevinus, D. I. u svojem djelu iz 1606.
I da zaključimo: doktorska disertacija Marko Marulić, hrvatski humanist hrvatskoga franjevca Bruna Grge Raspudića predstavlja globalno istraživanje o Maruliću, vrlo vrijedno za ono doba. U disertaciji se odražava prilično cjelovito vladanje literaturom; bogata je podatcima, od kojih su neki posve novi, utemeljenim u bilješkama. Ipak, auktor je prilično nedosljedan pri obradi različitih tema, prečesto zastranjujući u doktrinarnu pohvalu Marulića kao kršćanskog latinskog pisca, zanemarujući, na primjer, iako to spominje, njegovu temeljnu ulogu u književnosti a hrvatskom jeziku. U određenim odjeljcima previše nabraja, a vjerojatno zbog loše organizacije teze, mjestimice se ponavlja.
Smatramo da Raspudićeva madridska doktorska disertacija iz 1957. zaslužuje da bude izdana u cijelosti ako već ne zbog toga što bi bila aktualna (protokom vremena i napretkom marulologije u ovim zadnjim desetljećima svakako je izgubilana vrijednosti), a onda svakako zato što je hispanofoni svijet, nažalost, bio svojedobno lišen te značajne studije.

Hrčak ID: 8853

URI
https://hrcak.srce.hr/8853

[španjolski]

Posjeta: 1.099 *