Izvorni znanstveni članak
Očenaš – Molitva Gospodnja
Marijan Vugdelija
; Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Splitu
Sažetak
Cilj ovog članka je da egzegetira uvodni redak Očenaša
(Mt 6,9ab). Točnije, članak tumači značenje Isusova naloga: “Vi,
dakle, ovako molite” i početnog zaziva: “Oče naš, koji jesi na
nebesima!”
Isus veli: “Ovako molite!”, ne “ovo molite”, jer on ne želi
zabraniti drugu molitvu, nego uči način moljenja. Dakle, Učitelj
nam ovdje daje uzor i model prave molitve koji se može korisno
upotrijebiti u oblikovanju drugih molitava. On time nipošto nije
želio reći da bi se samo Očenaš trebao moliti, ali bi se sve molitve
prema svom sadržaju mogle svesti na molitvu Gospodnju, jer ona
sadrži sve što je potrebno za jednu pravu kršćansku molitvu, koja
odgovara slici Boga kakvu nam je Isus objavio.
Bog Isusa iz Nazareta je “Otac”. U pojmu “Otac” sažet je sav
Isusov nauk o Bogu. To je nosivi temelj Očenaša, Govora na gori
i cjelokupnog Matejeva evanđelja. S pravom se, stoga, u članku
posvećuje velika pozornost tom početnom zazivu (“Oče naš”).
Autor nastoji iznijeti na vidjelo domet i značenje tog središnjeg
pojma ove znamenite Isusove molitve. Isus je naziv “otac” za Boga
preuzeo iz Starog zavjeta, ali ga vodi jedan veliki korak naprijed:
ispunja ga novim sadržajem i čini središnjom kategorijom svog
govora o Bogu. Upravo se u tome sastoji njegova novina. Da bi
se tu novinu uočilo, trebalo je prije toga iznijeti na vidjelo kako
je Stari zavjet vidio Božje očinstvo i kako se ta misao o Božjem
očinstvu profilirala u židovskoj izvanbiblijskoj literaturi. Na osnovi
biblijskih danosti može se reći da se uz naziv “otac” za Boga
uvijek veže blizina, brižnost, zaštita, sigurnost, ljubav, milosrđe.
Nikakvo čudo, stoga, da se taj naziv za Boga nametnuo u Starom
zavjetu i židovstvu. Tu se nalazi i razlog zašto ga je Isus preuzeo
i učinio središnjom kategorijom svog govora o Bogu.
Stari zavjet općenito govori o Bogu kao “ocu”. Novi zavjet
tvrdi da je Bog za nas Otac u vlastitom smislu, jer se dogodio
jedan novi događaj: Isus koji je Sin Božji po naravi, pritjelovio nas
je sebi. U Isusu mi smo stvarno djeca Božja, sinovi u Sinu. Dakle,
u toj novoj predaji je starozavjetno-židovska vjera u Boga kao Oca
iskusila bitnu promjenu. Bog se sada objavljuje prije svega kao
Otac Isusa Krista, i preko njega kao naš Otac.
Prva riječ početnog zaziva (“Oče”) usmjerava nas k Bogu koji
je Otac, a druga (“naš”) nas povezuje s braćom i sestrama u obitelji
njegove djece. Naš osjećaj se tu usmjerava na bližnjega. Jer ako
je jedan Otac svih ljudi, svi smo mi braća i sestre. Kao braća i
sestre trebamo se međusobno ljubiti i potpomagati, a važni dio te
ljubavi je da molimo jedni za druge. Budući da smo djeca istoga
Oca, dužni smo na bratstvo ljubavi jedni prema drugima. Tako
se čitava kršćanska objava može svesti u ove dvije riječi: “Oče
naš”.
Onaj kojega mi u molitvi oslovljavamo s “Oče naš”, u isto
vrijeme je skrajnje velik, na što nas podsjeća precizacija “koji si
na nebesima”. Ne smijemo izgubiti tu ravnotežu u ovom otvaranju
na molitvu. Mi oslovljavamo Boga intimno i familijarno kao Oca
(Abba), ali u isto vrijeme priznajemo njegovu beskrajnu veličinu.
Kako se vidi, Matejeva zajednica, koja u ovoj molitvi oslovljava
Boga s “Oče naš”, koristi ovdje najviši pridjevak koji joj stoji na
raspolaganju, da bi dala izražaj svojoj vjeri da Bog, kojemu se
obraća u molitvi, posjeduje najviši autoritet i najvišu moć.
Ključne riječi
Molitva; molitva Gospodnja; Otac; Otac nebeski; Abba; Božje očinstvo; djeca Božja; sveopće bratstvo ljudi u Bogu
Hrčak ID:
93048
URI
Datum izdavanja:
15.12.2004.
Posjeta: 3.490 *