Tomáš Gábriš
Sudska i izvansudska praksa u rješavanju sukoba u Ugarskoj u 13. stoljeću
Uz sudsku opciju razrješavanja sukoba, u vrijeme Arpadovića u Ugarskoj, strane u sporu imale su mogućnost koristiti službe arbitara ili medijatora (posrednika). Isprave pokazuju da se težilo prijateljskom razrješavanju sukoba preko arbitara ili medijatora, koji su umjesto stranaka u sporu morali pregovarati za konačno rješenje. Ipak, prava uloga i mjesto arbitraže problematična je zbog nejasnoća u izvorima te je njihove ovlasti teško razlikovati od onih sudaca. Sve su te dužnosti imale jedinstveni cilj, nagodbu među sukobljenim stranama, a postizanje pomirbe smatralo se vrjednijim ciljem i od potrage za istinom u sudskim i izvansudskim postupcima.
Ključne riječi: razrješavanje sukoba, sudac, arbitraža, medijacija, dokaz, ordalije
Uvod. Trenutno stanje istraživanja i izvori
Problematika sukoba postala je popularna tema u povijesnom istraživanjima proteklih desetljeća.1 Sva istraživanja započela su sedamdesetih godina 20. stoljeća kada je Frederic Cheyette objavio svoj članak o rekonceptualizaciji povijesti pravnih institucija. Zamjetio je da u praksi sporovi nisu slijedili normativna pravila iskazana u srednjovjekovnim zakonima, već da se njihovo razrješivanje u velikoj mjeri temeljilo na medijaciji i postizanju kompromisa.2 Simon Roberts i John Comaroff dalje su razradili temu i istražili važnost pravnih normi u procesu razrješavanja sukoba.3
Kao model za druge autore4 poslužio je posebice jedan članak Stephena Whitea iz 1978. godine.5 Među ostalim predstavnicima istraživača problematike sukoba u anglo-američkom kontekstu, može se spomenuti Patricka Gearyja, koji se bavio tipologijom mehanizama razrješenja sukoba,6 Wendy Davies i Paula Fouracrea koji su izdali zbornik radova o toj temi,7 te Peter Stein, koji je proučavao rješavanje razmirica u društvu “bez države”.8 Od kasnijih publikacija može se primjerice spomenuti one Paula Hyamsa9 i Richarda Fletchera,10 kao i zbornik radova što ga je uredio Richard W. Kaeuper.11
Osim anglo-američke literature, može se spomenuti i njemački zbornik radova što ga je 2007. godine uredio Stefan Esders, a koji sadrži i priloge francuskih i anglo-američkih autora, te svjedoči o međunarodnoj recepciji tog izvorno anglo-američkog pristupa problematici.12 Među ostalim radovima pisanim na njemačkom jeziku trebalo bi istaknuti djela Stefana Kocha,13 Bernda Kannowskog,14 Bernharda Diestelkampa,15 zbornike radova koje su uredili Joachim Heinzle,16 Gert Melville,17 Günther Schlee i Bertram Turner,18 Dieter Rödela i Joachim Schneider,19 Susanne Lepsius i Thomas Wetzstein,20 Franz-Josef Arlinghaus,21 Marie Theres Fögen,22 te Manuel Braun i Cornelia Herberichs.23
Najvažnija francuska publikacija o toj temi jest zbornik radova Jacqueline Hoareau-Dodinau i Pascala Texiera,24 kao i zbornik znanstvenog skupa Le règlement des conflits au moyen âge održanog na Sveučilištu Sorbonne iz 2001. godne.25 U Italiji je također objavljen zaseban zbornik radova, iako u njemu većinu radova čine prilozi netalijanskih autora.26 Monografiju o ovoj temi izdao je također i izraelski povjesničar Gadi Algazi sa Sveučilišta u Tel Avivu.27 Naposljetku, među češkim autorima može se izdvojiti Viléma Knolla i Ondřeja Hladíka.28 Tako se može reći kako su studije o razrješavanju sukoba postale globalnim fenomenom.
Praznina u mađarskoj historiografiji o ovoj temi djelomično je popunjena 2011. godine antologijom mlađih mađarskih pravnih povjesničara,29 ali je još puno toga ostalo neistraženo, što je uostalom bio i razlog ovog članka.
Tema razrješavanja sukoba nije, dakle, otkriće povjesničara. Postalo je gotovo pravilo da se valovi popularnih istraživanja pokreću na temelju recepcije zanimljivih tema iz drugih znanstvenih disciplina u kojima su se takva pitanja pokazala uspješnima. Isto se odnosi i na metodološke trendove kao što su “novi historicizam”, koji se intenzivno razvio u književnim studijima.
Istraživanje sukoba stoga nije popularno samo u povijesnim istraživanjima, gdje je ono usko povezano s pitanjima osjećaja (bijes) i zločina,30 nego ta tema također ima dobar odjek i u području međunarodnog prava i međunarodnih odnosa,31 kao i među antropolozima32 – pravni antropolozi,33 primjerice, često uspoređuju razrješavanje sukoba u “primitivnim” društvima s razrješavanjem sukoba u srednjovjekovnim uvjetima. Naposljetku, pitanje sukoba nije zanemarivo ni u području kaznenog prava, posebice u vezi s idejom takozvane restitutivne pravde, koja teži ponovnom uspostavljanju ravnoteže u društvu, a ne samo kažnjavanju prijestupnika.34
Prije spomenuti različiti pristupi istraživanju i razumijevanju problema sukoba ne daju nam jasan odgovor na to što je zapravo sukob, te zašto bi povjesničari trebali istraživati sukobe. Prema Stefanu Kochu, cilj istraživanja sukoba jest utvrditi kako neko društvo funkcionira, kakva pravila vladaju njime, do koje je mjere ono homogeno, te, i to ne najnužnije, je li i kako razrješavanje sukoba regulirano u tom društvu.35 Regulacija razrješenja sukoba služi uglavnom tome kako bi poučila društvo da riješi sukobe i tako osigura svoj opstanak i svoju internu homogenost.
Cilj ovog rada je sukladan ovom pristupu studija o razrješavanju sukoba. Razmatra se razrješavanje sukoba u društvu sa slabom centralnom vlasti, gdje sukobi nisu rješavani odozgor, vertikalno, već horizontalno na razini interpersonalnih odnosa. Pokušat će se utvrditi do koje je mjere društvo organizirano na taj način bilo u mogućnosti razriješiti sporove koji su se pojavljivali i kakvim je sredstvima postizalo razrješenja.
Sada kad se zna koji je cilj ovog članka, lakše će biti definirati točan objekt istraživanja, odnosno sam pojam sukoba. Mađarski povjesničar Pál Engel u svom je radu na temu razrješavanja sukoba ograničio svoje slično istraživanje samo na građanske sporove, one za koje je smatrao da bi danas bili razmatrani pred sudovima. Izostavio je izričito političke i društvene sukobe te, s druge strane, sporove između supružnika.36 S ovom se definicijom ne možemo ne složiti, ali je bitno naglasiti da se ovo istraživanje neće ograničiti samo na građanske sporove – istraživat će se i kaznena djela. Pri tome je ipak potrebno istaknuti da u razdoblju koje se ovdje istražuje distinkcija između građanskih i kaznenih sporova nije jasna. Zanemarit će se drugi oblici sukoba, kao što to čini i Engel. Naime, ovdje je cilj prije svega proučavati razrješavanje sukoba kao način održavanja ravnoteže u lokalnim zajednicama te stoga nije potrebno usmjeriti našu pažnju na političke sporove na nacionalnoj ili međunarodnoj razini. Društveni sukobi se također neće ovdje istraživati, iako se u tradicionalnom feudalnom društvu jasno može očekivati postojanje međusobno suprostavljenih interesa pojedinih slojeva društva. Međutim, to nije tema sudskih rasprava. S druge strane, sporovi između supružnika obično su previše intimne prirode te često ostaju ograničeni na kućanstvo i rasprava se ne prepušta sudskim vlastima. Spor između rođaka, pak, može izlaziti iz uskog kruga obitelji i može utjecati na čitavu zajednicu, zahtijevajući tako intervenciju trećih koja služi kao sudsko ili izvansudsko tijelo za razrješenje sukoba. Stoga ovakvu vrstu sukoba ne možemo izostaviti.
U skladu sa stajalištima Browna i Góreckog razmatra se i koncept sukoba koji prelazi okvire spora, ali radi ograničavanja objekta našeg istraživanja prije svega na onu grupu sukoba koju su Brown i Górecki opisali kao sporove, koncepti sukoba i spora koristit će se naizmjence unutar ovog rada.
* * *
Rad se temelji na nekoliko vrsta izvora, koje možemo podijeliti u četiri skupine. Prvu i najveću skupinu čine isprave koje u najvećoj mjeri proizlaze iz djelovanja mjesta javne vjere, kraljevskog dvora ili kancelarija najviših državnih službenika. Drugu skupinu čini tzv. Velikovaradinski registar kao izvor informacija o praksi Božjeg suda (ordalija), a treću kronike i legende kao narativni izvori. Četvrtu i posljednju skupine čine zakonici koje su donijeli vladari iz kuće Arpadovića, ali i oni iz drugih europskih zemalja koji se odnose na to razdoblje (1000.-1301.).
Korištena literatura pruža relativno sveobuhvatan pregled strane historiografije, većinom onih na engleskom i njemačkom jeziku, o ovoj temi, što je pružilo teoretsku osnovu za rad na izvorima, kao i usporedni materijal za rezultate ove analize ugarskih izvora o praksi razrješavanja sporova.
Pri istraživanju isprava korišteni su, uz originalne povelje koje se čuvaju u zbirkama Mađarskog državnog arhiva, i izdanja poput Wenzelovog diplomatarija,37 Szentpéteryjevih regesta isprava kraljeva iz kuće Arpadovića38 i slovačkog diplomatičkog zbornika Richarda Marsine.39
Velikovaradinski registar iz 1208.-1235. predstavlja dragocjeno vrelo znanja o takozvanim Božjim sudovima, odnosno ordalijama, ne samo za slučaj Ugarske, nego i za europsku pravnu povijest. Prilikom ove analize korišteno je staro, ali još uvijek cijenjeno, izdanje J. Karácsonyija i S. Borovszkog.40 Ono bilježi ne samo tijek ordalija, nego također u idealnim slučajevima opisuje cjelokupan spor, uključujući njegov ishod (što je, doduše, rijetko). Od 389 upisa, samo 20 slučajeva ne sadrži izvještaj o nekom sporu.41 Tom su registru posvetili pažnju brojni autori, među kojima i češki i slovački, ali se radi o isključivo staroj literaturi,42 u kojoj se stalno javlja ideja o korištenju ordalija već u pred-ugarskom razdoblju, što i nije neobično, uzme li se u obzir da su ordalije provođene i od Karla Velikog. Češka Dalimilova kronika također spominje ordalije u kontekstu velikomoravskog princa Svatopluka, i to spominjući “dokazivanje mačem”, odnosno dvoboj.43 Za razliku od srednjoeuropskih istraživača, inozemna je znanost još uvijek zainteresirana za Registar te su mu u novije vrijeme pažnju posvetili Brown,44 Bartlett,45 Caenegem,46 Sweeney,47 kao i neki drugi.48 Međutim, oni jedino istražuju specifične aspekte ovog jedinstvenog izvora. Brown tako bilježi da zločini koji su spomenuti u Registru naznačuju nazadni gospodarski sustav u usporedbi s ostalim dijelovima Europe, gdje su se ordalije u ovom vremenu postupno prestale prakticirati.49 Bartlett ispravno navodi da je nemoguće sa sigurnošću reći je li broj slučajeva navedenih za različite godine (1208.-1235.) visok ili nizak, jer ne postoji ništa sa čime bi se to moglo usporediti. Slični zapisi kao Registar uopće ne postoje. Postoje, međutim, slučajni zapisi, kao na primjer oni u engleskim izvorima. Tako, analizirajući Domesday book Bartlett ipak vidi temeljnu razliku u činjenici da su se ordalije koristile u Engleskoj u slučajevima imovinskih sporova samo iznimno,50 dok je u Ugarskoj to bio uobičajen način rješavanja takvih sporova. Koristeći statističku metodu, Bartlett ukazuje na pad korištenja ovog načina razrješenja sporova u Ugarskoj tijekom 13. stoljeća.51
Legende i kronike također su značajni izvori za praksu razrješenja sukoba, iako oni većinom sadrže samo podatke o konfliktima vezanim uz vladara te stoga opisuju samo jednu vrstu razrješavanja sporova – vertikalnu. To je i shvatljivo, ako se uzme u obzir njihov cilj, tj. glorifikaciju (svetog) kralja. Druga izvješća u narativnim izvorima, koja spominju horizontalno razrješavanje konflikata, vrlo su ograničenog broja. U ovom radu korištena je kronika Ivana Turóczyja.52
Pri analizi ugarskih zakona korišteno je dvojezično latinsko-englesko izdanje koje je priredila skupina autora pod vodstvom Jánosa M. Baka.53 Za period Arpadovića relevantan je osobito prvi svezak ovog izdanja jer sadrži zakonike i dekrete prvih kraljeva iz kuće Arpadovića. Međutim, ostaje upitno do koje su mjere vladari bili kadri i voljni provoditi primjenu ovih zakona u svakodnevnoj praksi. Nemamo nikakve dokaze o njihovoj stvarnoj upotrebi. Ipak, bar na kraljevskim sudovima oni jesu poznati, što je posvjedočeno time da su se kasniji vladari oslanjali na te zakone. Međutim, zbunjujuće je to što se oni često pozivaju na paragrafe koji se ne nalaze u sačuvanim tekstovima tih zakona. Jedino moguće objašnjenje je da su možda postojale različite verzije tih zakona.
Kao komparativni materijal korišteni su tekstovi Vinodolskog zakonika (1288.),54 kolekcije danskih jutlandskih zakona (iz 1241.),55 proširene verzije Ruske pravde,56 srpskog zakonika Stefana Dušana57 te ranijih germanskih zakonika, posebice Lex Baiuvariorum,58 Gundobadovog Lex Burgundionum,59 Salijskog zakonika i zakonika Ripuarijskih Franaka,60 langobardskih zakona61 te anglo-saksonskih zakona Alfreda Velikog.62
Sudsko i izvansudsko razrješenje sukoba
a) Biloti
Sudsko rješavanje sporova nije bio jedini, a vjerojatno niti najuobičajeniji način njihova okončavanja. Unatoč činjenici da u slučaju postizanja prijateljske nagodbe nije bilo nužno sročiti pismeni izvještaj o dogovoru, ipak postoje brojni dokazi alternativnog rješavanja sporova, više nego što je to slučaj sa sudskim rješavanjem sukoba.
Trevor Dean smatra da je prijateljska nagodba bila češća nego sudsko rješavanje sporova, zbog toga što su joj stranke u sporu bile više sklone jer taj način bio brži i jeftiniji od sudskih postupaka, postojao je manji rizik od korupcije, a taj način razrješavanja sukoba pružao je jamstvo za višu odštetu i stvarnu pomirbu među strankama.63 U stvari, za razdoblje Arpadovića (1000.-1301.) postoji popriličan nedostatak pouzdanih informacija o sudskoj korupciji te brzini sudskih ili arbitražnih postupaka, a ne postoji niti bilo kakav dokaz koji bi ukazivao na to da bi odšteta koja je dodijeljena kroz arbitražu bila veća od one određene u sudskom postupku. Nema razlike ni u prirodi parničnih procesa. Naposljetku, i imovinski sporovi i činovi nasilja (npr. ubojstvo) razrješavani su i od sudaca i od arbitara i od medijatora, a čak i međusobnim dogovorom samih stranaka bez ikakvih posrednika.
Navodi isprava svjedoče da su stranke primarno tražile prijateljsku nagodbu u sporu, a jedino ako ona nije bila moguća, bilo je nužno razriješiti spor na drugi način – sudskom sankcijom. Međutim, čak je i ta sankcija obično uzimala oblik financijskog gubitka, odnosno novčane odštete oštećenoj stranci,64 te je stoga konačni učinak bio isti kao i u slučaju izvansudskih nagodbi.
Problem je, međutim, konceptualna razlika između sudskog načina donošenja odluka s jedne strane te arbitraže i medijacije s druge. G. R. Evans na temelju onodobnih traktata pravi razliku između upotrebe riječi arbiter za one suce čije kompetencije nije uspostavljao dogovor stranaka, nego su one proizlazile “iz samog zakona”, te s druge strane termina arbitrator.65 Evans citira iz djela Iohannesa Bassianusa iz kasnog 12. stoljeća, koji je definirao arbitražu kao nešto blisko današnjoj medijaciji ili mirenju.66 Ipak, u češkim zemljama dvije funkcije su često združene kao “ arbiter et arbitrator”,67 a u Ugarskoj korištenje ove terminologije u dokumentima nije uopće uniformno,68 no isprava iz 1266. godine jasno govori o arbitratores delegiranima od kralja, nagovještavajući njihove službene sudske ovlasti.69 Stoga, smatramo da je razlika između sudskog i izvansudskog razrješavanja sukoba bila poprilično neodređena. Sporovi koji se rješavaju pred arbitrima bili su isti kao i oni rješavani pred sucima. U praksi su prijateljske nagodbe sporova brojčano dominirale. S druge strane, sporovi koje su rješavali suci uglavnom su slučajevi za koje nije bilo prihvatljivo da dođu pred arbitre, bilo zbog toga što su bili usmjereni protiv kralja ili zbog toga što su ugrožavali javni red i imali utjecaj širi od lokalnog. Njihova specifičnost jest također i visoka učestalost smrtnih presuda i nekih difamirajućih presuda, kao na primjer na rezanje kose, koje se izgleda nije primjenjivalo u izvansudskim prijateljskim nagodbama.
Biloti su tretirani u literaturi kao kraljevi suci, a njihovo porijeklo smješta se u vrijeme kralja Ladislava I.70 Da je ta ustanova bila široko rasprostranjena može upućivati i činjenica da se pojam bilota često spominje u ispravama kao osobno ime. Postoji također i stajalište da bi u 11. stoljeću termin biloti regales bili istoznačni terminu pristaldi.71
Općenito, postoji vrlo malo informacija o bilotima, kako o njihovom društvenom statusu, tako i o njihovim odgovornostima. Jedino isprava Đurskog kaptola iz 1235. godine posebno spominje nekog bilota kao suca kraljičinih slugu.72 Više uvida u to pitanje dala je isprava kojom je 1206. kralj Andrija II. dao nadbiskupu Ivanu određenu zemlju oslobođenu obveza prema sakupljačima poreza ( tributarii), županu ( curialis comes), bilotima i drugim ubiračima nameta.73 Tako se može činiti da biloti predstavljaju jednu od kategorija sakupljača podavanja, pa ako bi ih se i moglo smatrati sucima, očito su bili skupljači globa. Činjenica da se njihova funkcija mogla shvatiti posebno, kao izvor državnih prihoda, potvrđena je poveljom Bele III. iz 1183., po kojoj kralj Njitranskoj biskupiji daruje trećinu carine koja se skuplja na mostu Nyárhíd [Ljetni most] i one koja se skuplja na mostu na putu prema Zoboru, te neka druga podavanja kao i “trgovačke bilote, od kojih je glavni u Njitri” .74 To ni na koji način ne isključuje mogućnost da su biloti zaista bili suci, odnosno kraljevski suci, koji su djelovali među direktnim kraljevskim službenicima te, moguće, među trgovcima.
b) Suci
U srednjem vijeku jurisdikcija i ovlasti sudaca nisu uvijek bile u potpunosti jasne.75 U osnovi mogu se uočiti razlike između kraljevskih sudaca koji su djelovali na kraljevskom dvoru (sam kralj, palatin, vrhovni dvorski sudac, kasnije tavernik i personal) te kraljevskih sudaca koji su djelovali u provinciji. To su ponovno bili palatin koji je vršio svoje sudske ovlasti na palatinskim skupštinama, a možda i biloti, te se čini da je postojao i poseban sudac na dužnosti u 13. stoljeću za kraljevske “dvornike” (do neke mjere privilegirane kraljevske službenike koji su živjeli u provinciji), kao što je zabilježeno u ispravi iz 1272. godine.76
Problemi s izvođenjem kraljevske pravde potakli su slobodne stanovnike Zaladske županije da od kralja zatraže dodjeljivanje sudske autonomije njihovim županijskim vlastima. Upravo se taj događaj, to jest kraljev pristanak njihovoj molbi, smatra početnim trenutkom formiranja plemićkih županija s njihovom vlastitom sudskom nadležnošću na županijskoj razini.77
Zajedno s raslojavanjem stanovništva na različite društvene staleže i s pojavom sloja zavisnog stanovništva, od 13. stoljeća nadalje pojavljuju se posebni gradski suci za purgare te vlasteoski sudovi za seljake. Kao općenito pravilo, doseljenici ( hospites, koji osnivaju gradska naselja) i crkvene organizacije bili su izdvojeni iz jurisdikcije kraljevskih i plemićkih županijskih vlasti temeljem posebnih kraljevskih privilegija.78 Na temelju tih posebnih povlastica, crkvenim institucijama trebali su suditi kraljevski suci posebno delegirani za svrhu rješavanja određenog spora.79
Kraljevske ovlasti su također uključivale izuzimanje bilo koje parnice iz jurisdikcije mjerodavnog suda, kao što prikazuje isprava iz 1275., kojom Ladislav IV. traži od suca koji je sudio u slučaju zajednice stanovnika neke utvrde da prekine suđenje jer ga zajednica smatra pristranim.80 Sličan je također i izvještaj da su stranke dovodile u pitanje rezultate sudskih istraga, odnosno da su dovodili u pitanje stručnost i aktivnosti sudaca, kao što se dogodilo 1299. godine kada su plemići, optuženi od strane sudaca za uništavanje, doveli u pitanje isprave o istrazi ( litterae inquisitoriae) sudaca, kao i namjere trojice od sudaca.81
Općenito, isprave većinom izvještavaju o sucima imenovanim ad hoc, a ne o sucima s trajnom nadležnošću. Izniman slučaj je izvještaj iz 1234. godine o sucima koje je kralj imenovao “zauvijek”.82 Kraljice,83 kao i pape u crkvenim poslovima,84 mogli su također delegirati suce. Delegirani sudac nije morao uvijek razrješavati sporove osobno, već je mogao dalje delegirati slučaj – kao što se vidi iz isprave ostrogonskog nadbiskupa Vladimira iz 1296., koji je, dok je bio zaposlen s drugim obavezama u korist kralja i kraljevstva, proslijedio spor vezan uz desetinu magistru Emeriku, ostrogonskom arhiđakonu.85
Upravo kao i stranka ili pristav, sudac se također mogao opravdati za svoj izostanak s ročišta. Primjerice, u povelji pape Grgura IX. iz 1228. stranke su tražile odgodu saslušanja, jer se jedan od trojice sudaca ispričao zbog izostanka s njega.86
Glede pravne naobrazbe sudaca, zanimljiv, ali nažalost rijedak spomen konzultacije sudaca s pravnicima, nalazi se u ispravi papinskog subđakona Egidija, kojeg je 1230. papa ovlastio da djeluje kao delegirani sudac u sporu oko desetine između opata Pannonhalme i Vesprimskog kaptola.87 Inače, ugarske isprave nikad ne spominju ulogu pravnika, a suci rješavaju slučajeve prema vlastitom poimanju pravde.
Suci, kao i arbitri, djelovali su u Ugarskoj u razdoblju Arpadovića općenito više sociološki i psihološki negoli “pravno”. To je bilo u duhu zapadnoeuropskog razlikovanja između sudaca i “donositelja odluka” ( Urteiler, Schöffen), od kojih su jedino ovi posljednji na njemačkom govornom području zapadne Europe bili poznavaoci zakona.88 U Ugarskoj oni se mogu usporediti s novonastalim protonotarskim sucima koji su imali dugogodišnje pravno iskustvo, te također određenu praktičnu pravnu svijest. Izvori iz razdoblja Arpadovića ipak pokazuju da su sporove većinom rješavali suci s ad hoc ovlastima, ili suci koji su vršili sudačke dužnosti samo zbog svog visokog društvenog položaja, a bez ikakve pravne naobrazbe i bez primjene pravnog razmišljanja. Ti su suci tako ispunjavali iste funkcije i vjerojatno koristili iste procedure, kao i u slučajevima razrješavanja sporova putem arbitraže. Nasuprot tome, u Francuskoj u razdoblju kasnog 12. stoljeća, arbitri i suci već su definirani kao stručnjaci u praktičnom pravu ( causidici).89
c) Arbitri
Drugi tip suca koji se često koristio priliko razrješavanja sukoba (svjedočeći prema broju postojećih spomena već u prvim zakonima kraljeva iz dinastije Arpadovića), bio je arbitar ( arbiter).90 U osnovi, arbitar nije svoju jurisdikciju ili ovlasti za razrješavanje sporova između stranaka imao zahvaljujući državi ili vladaru, već samo na temelju suglasnosti i zahtjeva stranaka. Takav slučaj imamo zabilježen u ispravi đurskog biskupa Kuzme, koji “voljom i pristankom stranaka” služi u njihovom sporu kao arbitar i postiže nagodbu.91 Dobrovoljna odluka o predaji spora arbitru može se rekonstruirati iz jednog izvora iz čeških zemalja, odnosno pravne knjige Brna. Prema njoj, arbitri su prije proglašenja presude pitali stranke jesu li ih one zaista odabrale za arbitre, potom ih tražile da se rukuju u znak dobre volje i mira te da se ubuduće međusobno odnose kao dobri prijatelji, u što se uključuju i njihovi rođaci. Tek nakon toga arbitri pristupaju samom činu presude.92
Stranke koje su u početku pristale povjeriti svoje sporove arbitrima su bile obvezne poštovati njihovu odluku, kao što je vidljivo u ispravi Đurskog kaptola iz 1258. godine.93 U suprotnom slučaju, stranke su bile podložne globama, često ugovorenima unaprijed.94
Društveni status arbitara i njihova imena spominju se samo rijetko.95 Postoji zanimljiv podatak iz 1293. o arbitru po imenu Jakov, a bio je bivši sudac. To pokazuje s jedne strane nestalnost sudačke službe, a s druge strane autoritet koji je bivši sudac, barem u ovom slučaju, uživao.96
Česti spomeni u ispravama ukazuju i na činjenicu da su stranke u sporovima dovodile svoje vlastite arbitre kako bi došli do nagodbe. Na to upućuje navod iz isprave Pečujkog kaptola, koji spominje jednog arbitra koji predstavlja jednu stranku, te drugog arbitra koji predstavlja drugu stranku.97 Oni su trebali pregovarati umjesto stranaka i doći do konačne odluke na temelju kompromisa i dogovora. Dvorski sudac Lovro u svojoj ispravi iz 1262. spominje čak šest arbitara – trojicu od kojih je dovela jedna stranka i trojicu od druge stranke,98 ali ista isprava istovremeno propituje i pravilo o podjednakom broju arbitara, kada priznaje da spor mogu razriješiti i samo tri ili četiri arbitra.99 Slično, isprava iz 1295. govori o dva ili tri arbitra.100 U tim slučajevima, međutim, još uvijek se prihvaća parni broj arbitara (četiri ili dva). Druga isprava naglašava da su oni bili arbitri, a ne medijatori, ističući načelo po kojem stranke moraju poštovati odluku arbitara.101 Dokaz da su u onodobnoj percepciji postojale razlike između različitih tipova sudskih autoriteta koji su djelovali na razrješavanju sporova, posebice između sudaca i arbitara, nalazimo u ispravi palatina Dionizija iz 1273. godine, gdje on izričito naglašava da, na temelju želje stranaka, u tom slučaju djeluje kao sudac, a ne kao arbitar.102
Što se stvarnog tijeka arbitražnih procesa tiče, isprave većinom šute te stoga nemamo točan pojam o ovlastima arbitara. Jedinstvena referenca na arbitražni proces može se pronaći u ispravi iz 1291. godine, koja spominje pitanja koja su arbitri postavljali jednoj stranci: ispitivali su smatra li ona važećim privilegij o zemlji oko koje se vodio spor.103 Unutar istrage, čini se, arbitri su imali ovlasti istraživati dokaze koje su im stranke predočile, a također i pravo procijeniti vrijednost imovine, kao što pokazuje jedna isprava iz 1296. godine.104 Naposljetku, arbitri se spominju u nekim slučajevima i u vezi s izvršavanjem njihove odluke, kao što je to slučaj u ispravi iz 1272., kada su ostali prisutni na osporavanoj zemlji sve dok kameni graničnik nije bio na njoj podignut.105 Radi stabilnosti arbitri su mogli insistirati i na zapisivanju odluke.106
Iznimno, u crkvenim pitanjima, moguće je u izvorima naići na slučaj kada neki arbitar ponovno rješava već razriješeni slučaj. Papinskom legatu Jakovu iz Praeneste, kao što je naglašeno u ispravi iz 1234., stranke u sporu povjerile su da promijeni prethodnu odluku koju je donio magistar Enoh.107 Inače, odluke arbitara trebale su biti konačne.
d) Medijatori
Pozicija i funkcija medijatora jednako je nejasna kao i ona arbitara, te se teško razlikuje od onih sudaca i arbitara. Pojam mediante pojavljuje se vrlo često u ispravama, ponekad stvarno u značenju medijacije, kao što je slučaj u ispravi iz 1252., koja navodi da časni ljudi uspijevaju dovesti stranke do mirnog poravnanja njihovog spora.108 Često isprave samo bilježe da je slaganje stranaka postignuto preko “arbitara”. Dakle, čini se da arbitri također mogu djelovati i kao medijatori,109 odnosno da je njihova zadaća općenito da osiguraju nagodbu, bez obzira na detalje o razlikama nadležnosti između kategorija sudskih autoriteta koji djeluju na razrješavanju sporova. U skladu s time, spominje se u nekim ispravama da je spor pravomoćno riješen po medijatorima, što bi obično bila nadležnost koja pripada jedino arbitrima.110 Očito, dakle, korištenje tih termina nije slijedilo nikakvo pravilo.
e) Istražitelji
Kada govorimo o arbitraži, također smo spomenuli i ovlaštenje arbitara da istražuju činjenice. Istraživanje se u latinskom jeziku označava terminom inquisitio. Termin inquisitor, međutim, javlja se u ispravama s raznim značenjima. Inquisitor u smislu istražitelja istine samo je još jedna oznaka za suca.111 Drugi pak dokumenti povezuju funkciju istražitelja s onom medijatora.112 U ispravi iz 1236., nakon što su istražili činjenice slučaja istražitelji, dosuđuju imovinu zakonitom vlasniku, što znači da su njihove ovlasti bile šire od pukog istraživanja.113
Izvorno značenje riječi “istražitelj” igra ulogu primjerice u ispravi iz 1214., u kojoj prije nego je bila donesena odluka o nekom sporu opata Pannonhalme o uništavanju imovine, dva istražitelja bila su imenovana kako bi se činjenice slučaja istražile.114
Ponovno, onodobna je terminologija nejasna i ukazuje samo da koncept inquisitor nije pojam koji se koristio kako bi se opisalo bilo kakvo trajno tijelo ili službenik. Općenito, funkcije istražitelja bile su obično ujedinjene s funkcijama sudaca ili arbitara, a samo u iznimnim slučajevima to je bila posebna ad hoc funkcija.
a) Sudsko razrješavanje sporova
Što se tiče organizacije i osoblja sudskih razrješavanja sukoba u Ugarskoj Arpadovića, na najvišoj razini sudske funkcije izvršavali su kralj, palatin i dvorski sudac. Palatin je dijelio pravdu i u provinciji, u okviru takozvanih palatinskih skupština, koje su se obično odnosile na dvije ili više županija. U 13. stoljeću još se uvijek javljaju posebni kraljevski suci koji se nazivaju biloti (bilochi) regales, o kojima je već bilo više riječi. Istovremeno, plemićke županije u nastajanju uspostavljale su svoja vlastita sudska tijela – prvo županijske skupštine, a onda i sudske stolove ( sedes iudiciaria) te plemićke suce ( iudices nobilium). S druge strane, doseljenici ( hospites), temeljem svojih privilegija, bili su podložni svojim sudskim vlastima.
Dakle, u Ugarskoj su za Arpadovića postojale vlasti čija je službena funkcija, delegirana od vladara, bila razrješavanje sporova. Delegiranje je često preuzimalo oblik povremenog ad hoc mandata da razriješe točno određeni spor, ili je funkcija suca proizlazila iz visokog administrativnog ili crkvenog položaja. Često su ta dva izvora ovlasti bila nedovoljno jasno razlučena, kao što je vidljivo u ispravi koja ne specificira je li ostrogonski nadbiskup djelovao u nekom slučaju kao nadbiskup ili kao comes perpetuus Ostrogona te također je li on bio u ulozi suca ili kao arbitra. Možda je takva dvosmislenost jurisdikcije dovela do kaosa u slučaju iz 1299., kada stranke proglašavaju da su suci u njihovom slučaju “lažni” (tj. nenadležni).115 U tom kontekstu može se istaknuti činjenicu da se “lažni suci” spominju već u zakonima kralja Ladislava (III: 23). To su možda bili tradicionalni “suci” koji su rješavali sporove na način koji se ne razlikuje od arbitraže ili medijacije, dok ih je vladar možda htio zamijeniti službenim sustavom kraljevskih sudaca.
Istraživanjem izvorne građe jasno se vidi da je zadaća suca bila, kao što je to bilo i u slučaju arbitara ili medijatora, samo dopustiti nagodbu između stranaka, a samo kada je to bilo nužno, proglasiti obvezujući pravorijek temeljem svog službenog položaja. Konačna odluka nije se toliko razlikovala od nagodbe koja se postizala od stranaka samostalno ili putem posrednika (arbitra ili medijatora). Suci, isto kao i arbitri, nisu se tijekom rasprave pozivali na pravne standarde (primjerice, zakone prvih kraljeva) i njihove odluke u većini slučajeva obuhvaćaju samo dodjelu financijske kompenzacije u korist jedne od stranaka bez nametanja bilo kakve druge kazne (s rijetkom iznimkom smrtne kazne i iznimno u ranijem periodu prodaje u roblje ili brijanje glave).116 Stoga je u tome zbilja moglo biti zabune i preklapanja ingerencija i terminologije.
Općenito, sudski zapisnici i isprave sa sudskim presudama gdje sudac odlučuje o sporu na osnovi svoje ovlasti, postoje u vrlo malom broju u odnosu na nagodbe do kojih su došle stranke uz pomoć posrednika. To svakako nije uzrokovano potpunom zamjenom sudskog razrješavanja sporova izvansudskom nagodbom – oba oblika egzistiraju usporedno.117 Također nije istina da su sudski zapisnici i presude naknadno uništeni, tijekom narednih stoljeća, više negoli isprave o izvansudskom rješavanju sporova. Glavni razlog tome leži u činjenici da, kako su zapadni autori uočili, vođenje točnih zapisnika sa sudskih postupaka zahtjeva postojanje stabilnog sudskog sustava i drugo, ono zahtjeva posebnu narav tih postupaka, tj. takav proces gdje sudac prekida postupak te se prilikom njegove obnove mora prisjetiti prošlog saslušanja na drugom i svakom sljedećem saslušanju.118 Sačuvana dokumentacija sa srednjovjekovnog zapada pokazuje da suci obično imaju posla s velikim brojem sporova istovremeno, s time da su se kraći i jednostavniji slučajevi rješavali u intervalima između saslušanja u vezi kompleksnijih slučajeva.119 Pritom ipak treba imati u vidu činjenicu da se zapadna historiografija više oslanja na gradske izvore,120 a načini rješavanja sporova u gradovima mogli su biti različiti od sustava razrješavanja sporova na izvangradskom području. Je li takav sustav sudskog djelovanja bio prisutan u Ugarskoj ili nije, u ovom trenutku ne može biti utvrđeno. Moguće je da su službeni suci rješavali manje sporova u Ugarskoj, da nisu često odgađali saslušanja, nisu istovremeno radili na velikom broju parnica ili barem nisu imali potrebu uhvatiti tijek prethodnih saslušanja. Iznimke su samo zapisi o imenima svjedoka i svjedočenjima koja su predavana sucu napismeno. Te zapise su obično sastavljali kaptoli, odnosno mjesta javne vjere. Oni su čuvali sve dokumente u svojim arhivima, uključujući i isprave o provođenju sudskih odluka (koje se u tim dokumentima nazivaju litterae executoriae – instrumenti provedbe), što nam omogućava makar fragmentarne informacije o sudskoj praksi u Ugarskoj za vrijeme Arpadovića. Bez njih imali bismo još manje informacija o sudskom procesu u Ugarskoj.
Budući da postoji samo mali broj sudskih odluka, moguće je da sama odluka nije bila toliko značajna kao pisani dokaz o izvršenju iste. Razlog zbog kojega su se stvarali dokumenti o izvršenju poprilično je jasan. Kada su stranke išle na sud, teritorijalna blizina mjesta javne vjere i autentičnost njihovih pečata omogućavali su strankama da imaju izdane dokumente o izvršenju, što je imalo narav dokumenta o potvrdi u slučaju da se kasnije ponovno javi spor oko iste stvari. Povrh toga, izvršavanje presuda u imovinskim sporovima često je bilo povezano s nekretninama te je stranka ipak morala doći na spornu nekretninu s predstavnikom mjesta javne vjere kako bi se izvršile radnje vezane uz prijenos zemlje. U nekim slučajevima plaćanje svote novca, dodijeljene od strane suda kao naknadu za postignuti sporazum, također se odvijalo pred mjestom javne vjere koje je u isto vrijeme stvaralo vjerodostojnu pisanu dokumentaciju.121
b) Izvansudske nagodbe sporova
Korijeni izvansudskog rješavanja sporova nagodbom u Europi nejasni su te vjerojatno potječu iz pred-državnog perioda. Izvansudska nagodba uglavnom dolazi u dva oblika – arbitraži i medijaciji, koji nisu samo sredstva za razrješavanje sporova, već su, prema nekim stajalištima, također i potvrda kolektivnog identiteta i solidarnosti, subsidijarnosti, ovisnosti i autoriteta, te tako imaju širu društvenu dimenziju i značaj.122
Na razini cjelokupne Europe izvansudska nagodba se prvi puta spominje u historiografskim i hagiografskim djelima, u kojima biskupi često djeluju kao arbitri. Srž arbitraže u Ugarskoj može se utvrditi uglavnom iz kratkih dokumenata poznatih pod imenom litterae compositionales. Od nekoliko primjera ovih dokumenata može se spomenuti isprava iz 1258.,123 kojom je opat samostana Zselicszentjakab, zajedno s rođacima svjetovnog patrona samostana, tužio opata Pannonhalme zbog neke šume te jedne oranice, koje je ovaj tražio od samostana, i neke druge zemlje koju je zahtijevao od svjetovnih patrona samostana. Stranke su se dogovorile oko arbitara – kanonika Šaula, šopronskog arhiđakona, i magistra Marka – te se složili da će poštovati njihovu odluku.124 Temeljem odluke arbitara opat Pannonhalme je konačno dobio šumu i 3/5 zemlje koju je tražio, što ga je zadovoljilo te je odustao od daljnjih sudskih postupaka.125 Slično, 1214. godine126 u slučaju između opata Pannonhalme i jobagiones te vojnika požunskog tvrdog grada (Bratislava) oko neke imovine i razaranja dvaju sela,127 službeni suci poslali su dva istražitelja kako bi se raspitali oko pojedinosti ovog slučaja. Ipak, prije nego što je proglašena presuda sudaca, obje stranke su zatražile odobrenje da slučaj proslijede odluci arbitara. Oni su izabrali čanadskog biskupa, bivšeg palatina Potha i župana Šomođske županije, s obvezom da će se pokoriti njihovoj odluci pod sankcijom od 60 maraka.128 Suci su napokon dosudili zemlju, zajedno s pravima na nadoknadu štete u iznosu od 35 maraka opatu, koji je trebao predati dva rala zemlje za jobagiones kako bi očuvao mir ( pro bono pacis). Istovremeno, jobagiones i opat postigli su sporazum kojim su se odrekli ta dva rala zemlje, a opat je pristao oprostiti im deset maraka od dosuđenog iznosa za naknadu štete. Dva rala koja su prepustili vrijedila su zapravo pet maraka.129
Slučajevi u kojima je spor riješen kroz arbitražu ili pomirbu između stranka čak i nakon što je započeo formalni sudski proces nisu bili neobični. Ugarska sudska praksa dopuštala je strankama da u bilo kojoj fazi rješavanja spora pred sucem pokušaju postići pomirbu. Ponekad se čak i eksplicitno navodi da je nagodba službeno dopuštena od strane suca.130 Tako su, na primjer, u slučaju ubojstva iz 1214.,131 povezanog s uništenjem imovine i razbojništvom, dva suca imenovana od kralja kako bi donijeli odluku o tom slučaju – magistra Salamona i župana Letrusa, kojima su se pridružili i pečujski biskup Kalan te vesprimski biskup Robert jer se dva prethodna suca nisu činili potpuno vjerodostojni strankama ( supradicti iudices eisdem suspecti videbantur). Četiri suca procijenila su štetu na 350 maraka. Stranke su, odmah potom zatražile od kralja dopuštenje da se vrate u svoju županiju i srede stvari na “prijateljski” način.132 Oni su u stvari uspjeli to i učiniti uz intervenciju “dobrih ljudi” ( boni viri eiusdem provinciae), koji su utvrdili iznos kompenzacije na samo 62 marke. Stranke su se na kraju vratile kralju i tražile njegov pristanak za takvu nagodbu te susljedno dali zapisati tu nagodbu.133 Zaključak dokumenata tako točno piše o compositio, što bi trebalo značiti dogovor između stranaka uz pomoć medijatora, prije negoli arbitražu, što samo dokazuje nedostatak jasnoće o raznim oblicima razrješavanja sporova.
U mnogim, pak, drugim slučajevima izvansudskih nagodba, arbitri i medijatori uopće se ne spominju, a stranke u sporu su rješenje postizale ili same ili uz pomoć nekih nespecificiranih čimbenika.134
c) Sudjelovanje trećih pri razrješavanju sporova
Glavna karakteristika razrješavanja sukoba u Ugarskoj u razdoblju Arpadovića, karakteristika koja je zajednička i sudskim i izvansudskim razrješavanjima sporova, jest sudjelovanje treće, u osnovi nepristrane osobe. To sudjelovanje manifestiralo se u najmanju ruku time da su treći zapisivali ishod parničenja za potrebe parničara ili za neku drugu svrhu. Ipak, uloga trećih u prvom se redu izražavala kroz forme medijacije, arbitraže ili službenih sudskih postupaka. Bavili smo se problemom razlikovanja između različitih načina razrješavanja sporova u prethodnim odlomcima, a ovdje samo treba naznačiti da nismo našli neke veće razlike između tih raznih načina, no to može biti uzrokovano samo nepostojanjem detaljnih zapisa o različitim metodama razrješavanja sporova. Međutim, čak i strani autori koji se bave raznim vrstama nagodbi, npr. u Italiji, tvrde da pojmovi arbitar, medijator ili sastavljač nagodbi, kao i procesi koji se s njima povezuju nikad nisu bili jasno razgraničeni, a akumulacija takvih različitih termina pri označavanju iste osobe trebala joj je osigurati što širu jurisdikciju arbitra nekog spora,135 a istovremeno se čini da to dopušta zaključak da bi upotreba samo jedne od ovih riječi mogla izazvati ograničavanje uloge trećih samo na određeni aspekt razrješavanja spora. Ipak, treba uzeti u obzir da je to bila upotreba tih pojmova u Italiji, gdje su latinski termini mogli imati različita dodatna značenja u lokalnom jeziku stanovništva. Nadalje, ti nalazi stranih autora temelje se uglavnom na razrješavanju sporova u gradskim uvjetima, a ne u ruralnim područjima, što može voditi do odbacivanja tog argumenta kao moguće usporedbe za situaciju u Ugarskoj. Ipak, korištenje pojmova i fraza ( amicabilis compositor, concordiam facere, i sl.) koje su identične s ugarskim frazama iz istog perioda je upečatljivo.
Temeljem istraživanja talijanskih i zapadnoeuropskih uvjeta, čini se da je odabir trećih od stranaka u procesu samo drugorazredno sredstvo razrješavanja sporova, koje se razvilo iz kolektivnog razrješavanja sporova od strane čitave zajednice. Postojanje takvih metoda razrješenja sporova može se očekivati i u Ugarskoj, u najmanju ruku u obliku takozvanih palatinskih skupština (masovnih sudova održanih u prisutnosti slobodnog stanovništva pod vodstvom palatina kao vrhovnog suca). Njihovo je djelovanje od 13. stoljeća nadalje bilo dopunjeno samoupravnim županijskim sudovima, prvo u obliku skupova svih plemića županije bez sudjelovanja palatina, a kasnije i u obliku specijaliziranih županijskih sudova sa specijaliziranim sucima. Palatinske skupštine konačno su ukinute Velikim dekretom kralja Matijaša 1485. godine.
Primjer kolektivne, masovne rezolucije spora izvana, doduše iz malo ranijeg razdoblja, donosi nam Chris Wickham: u veljači 761. godine vojvoda od Spoleta Gisulf II. predsjedao je suđenjima u gradu Rieti, u prisutstvu Gunperta, izaslanika langobardskog kralja, ostalih sudaca – biskupa Teuta od Rietija, gastalda Alfrida iz Rietija, gastalda Eleuterija iz Norcije, Alda sculdabis, Martiniana i Hisimunda sculdabis i mnogih drugih adstantes, propter singulorum hominum decidendas intentiones, tj. kako bi riješio sporove prisutnih.136 Do kraja 11. stoljeća, isprave iz Lombardije, Toskane i Venecije uvijek spominju, pri opisima dijeljenja pravde, prisutnost od najmanje 20 ljudi, a vjerojatno i više, uključenih u formulu alii plures.
U 12. stoljeću javno provođenje pravde odjednom nestaje iz talijanskih gradova,137 a sudska vlast se prenosi na pojedince – suce i arbitre.138 Sličan proces može se vjerojatno opaziti i u Ugarskoj. Izuzeci od toga su samo neke zemlje poput Danske i Engleske, gdje je razvoj bio drugačiji te doveo do stvaranja porotnog sustava kao formalizirano kolektivno razrješavanje sporova.139 U Danskoj je, pod člankom 52 Jutlandskog zakona iz 13. stoljeća, djelovala porota od dvanaest članova, kojoj je bilo dano po sedam dana da donese odluku o slučaju, a nije smjela odlučivati na brzinu uz upotrebu prisege. Srpski zakonik Stefana Dušana iz 1349. godine na sličan je način povjerio sporove poroti od 24, 12 ili 6 porotnika, kao što je određeno člankom 146.140
U drugim zemljama, uključujući i Ugarsku, zadaća rješavanja sporova gotovo je uvijek povjeravana pojedincima. Put selekcije trećih (bilo da su to bili arbitri, medijatori ili suci) nije poznat u detalje. Kao što je uočio Franz-Josef Arlinghaus, stranke su se prvo morale dogovoriti kako će njihov spor biti riješen, da li na sudu ili od strane neke nezavisne osobe po njihovom izboru.141 Čak i u slučaju sudskog razrješavanja spora, moglo se dogoditi da je postojalo više nadležnih sudaca – u slučaju Ugarske to je mogao u najmanju ruku biti sukob između lokalnog suca i suca delegiranog ad hoc od strane kralja kako bi riješio određeni spor, često na zahtjev stranaka.
Prema Arlinghausu, povjeravanje razrješavanja sukoba trećima igralo je i još uvijek igra, važnu ulogu u izoliranju komunikacije među strankama.142 Razlog za to bi bile emocije povezane sa stvarnim razlozima i okolnostima sukoba, koje bi mogle onemogućiti provođenje racionalnog dijaloga u svrhu rješavanja spora. Kako bi se eliminirao ovaj rizik, slučaj se trebalo prebaciti na nepristrane osobe, čak i pod prijetnjom globama ako stranke u postupku nisu htjele prepustiti slučaj takvim osobama143 ili nisu htjele surađivati s njima.144 Izolacija sukoba manifestira se u širem kontekstu također i primjerice u jednoj nedatiranoj ispravi, u kojoj je sporna imovina ostala pod zaštitom Stolnobiogradskog kaptola kako ju nijedna od strana ne bi mogla zauzeti i na taj način poboljšati svoj položaj u sporu.145 To je stoga bio neki način “pravnog nadzora” nad predmetom spora.
Iz opetovanih zapisa u ugarskim ispravama čini se da su stranke u sporu posebice izolirale svoj sukob tako da su dovodile svoje arbitre, često u parnom broju – od četiri ili dva arbitra. Ovaj fenomen ima smisla ako se shvati da ako stranke ne mogu postići dogovor o jednom nepristranom arbitru, tada je bilo pametnije prepustiti slučaj parnom broju arbitara, od kojih će polovica zastupati i zagovarati interese svake od stranaka. To je u najmanju ruku služilo da se vođenje sukoba prenese s direktno pogođenih stranaka u sporu na izravno nezainteresirane. Takvo delegiranje ipak bi se trebalo razlikovati od van-ugarskog pravnog instituta delegacije spora – commendatio, koji u biti predstavlja preteču pravnog zastupništva – njezina bit bila je poglavito preuzimanje sporova klijenta od njegovog patrona.146
Delegiranje parničenja u ruke trećih u slučaju službenih sudskih procesa moglo je ne biti rezultat dogovora među strankama, jer je u tom načinu razrješavanja sukoba obično samo jedna stranka bila aktivna, odnosno tužitelj, koji je podizao tužbu (koja se ponekad u izvorima navodi kao litterae protestationales,147 ukoliko je imala pisanu formu).
d) Razrješavanje sporova i otkrivanje “istine”
Pronaći istinu jest općenito svrha svakog dokazivanja, uključujući i svjedočenje osoba, dokazivanje putem predočenja dokumentacije ili uviđaj mjesta zločina. Međutim, uzimajući u obzir mogućnost utjecanja na svjedoke te predočenja lažnih dokumenata ili drugih manipulacija, nikad se ne može biti sigurno da će dokazi služiti utvrđivanju prave istine. Iznimka bi mogao biti jedino neki specifičan slučaj ordalija, ukoliko se pretpostavi da su ljudi tog razdoblja vjerovali u natprirodnu Božju intervenciju u ordalije kako bi se otkrila istina. Neki navodi u izvorima ukazuju na to da su ordalije zaista mogle imati takav status među dokaznim sredstvima. Nasuprot tome, drugi primjeri ukazuju da su u nekim slučajevima ordalije više služile kao sredstvo za nametanje pritiska, bilo koristeći vjeru bilo koje od stranka ili strah od fizičkih posljedica ordalija.
Iz mnogobrojnih izvora koje smo ispitali, čini se da je više negoli traženje prave istine, cilj dokazivanja bilo razrješavanje spora na obostrano zadovoljstvo stranaka u sporu. Stoga se mogu naći brojni primjeri pomirbe, odnosno takvo razrješenje spora, koje zapravo nije tražilo istinu, nego prije predstavlja odustajanje od te potrage. Tako su sva sredstva dokazivanja od svjedočanstva očevidaca i predočenja isprava do ordalija prisegom, užarenim željezom i dvobojem mogla u onodobnom kontekstu igrati sasvim drugačiju ulogu. Ni dokaz u formi dokumenta nije mogao imati moć nepobitnog dokaza, kao ni svjedočanstvo stranaka ili svjedoka, budući da je nakon iznošenja svih dokaza često slijedila prisega. Takvo relativiziranje racionalnih dokaza i njihovo isključivanje prijelazom u svijet natprirodnog (kroz zahtjev za prisegom) mogla je u nekim specifičnim uvjetima biti namjeran čin koji cilja na napuštanje razine istine i laži te se radije posvećuje rješavanju latentnih problema među strankama. “Dokaz” tako nije služio da bi se otkrila istina, već samo kao sredstvo za pronalazak kompromisa među strankama.
U svjetlu svega navedenog može se također preispitati pitanje teoretske i filozofske prirode procesa “istraživanja istine”, odnosno proceduralnog prava razrješavanja sukoba u Ugarskoj Arpadovića. Inicijativa stranaka koje same predstavljaju činjenice slučaja i dokaze ne dopuštaju da se taj proces smatra inkvizicijskim (u kojem sudac istražuje okolnosti, a stranke su pasivne). Međutim, to također nije uvijek ni akuzacijski (gdje je, nasuprot tome, sudac pasivan, a stranke podnose sve dokaze). Mogu se identificirati elementi oba tipa procedure, i samo je o okolnostima ovisilo koja će se koristiti, a obično je korištena njihova kombinacija. Čini se da je jedina stvar koja je stvarno bila suštinski važna bilo razriješiti spor bilo kojim sredstvima, po mogućnosti nagodbom koju bi prihvatile obje stranke u sporu.
a) Arbitražni pravorijek
Baš kao što se može vidjeti u izvorima iz vremena Arpadovića, i zapadni autori zaključuju da u društvima kojima nedostaje jake centralne vlasti postoji sklonost razrješavanju sukoba kroz odabrane posrednike i nepristrane treće osobe, koji pomažu strankama u sporu da postignu kompromis. Slična istraživanja provedena su i za tzv. prvobitna društva koja djeluju na sličnom principu kao onom koji je trebao postojati i bio primjenjivan u srednjovjekovnim europskim zajednicama.148
Što se tiče preciznog oblika i forme izvansudske nagodbe, unutar medijacije i arbitraže, imovinski sporovi su obično rješavani tako da su nove zemljišne granice predlagane i podizane ( reambulatio) ili je zemlja dijeljena između stranaka, štete su nadoknađene, zemlja je vraćena prvotnom vlasniku ili je jednostavno cijela zemlja prebačena drugoj stranci.
Slučajevi koji nisu bili imovinske prirode, kao npr. slučajevi nasilnih zločina, također su obično rješavani plaćanjem u gotovini ili dodjeljivanjem zemlje, ili pak nekom drugom materijalnom kompenzacijom. U slučaju agresije posebno je naglašeno da je nagodbeno plaćanje zamijenilo krvnu osvetu ( vendetta). Taj element je bio točno naznačen i u proširenoj verziji Ruske pravde u članku 2.
Odluka o novčanoj nadoknadi u većini je sporova donesena unutar izvansudske procedure te s pristankom obiju stranaka, odnosno na njihovo obostrano zadovoljstvo. Takva nagodba je u germanskim zajednicama poznata kao convenientiae, ugovorna nagodba među strankama. Pomirba je tako korištena u uobičajenim suđenjima, kao i u političkim sporovima, odnosno u onima između članova kraljevske dinastije.149 U tom slučaju nagodba se sastojala djelomično od takozvanog homagium – akta priznanja u kojem vazal klečeći stavlja svoje ruke u ruke svog gospodara koji sjedi. Taj akt može biti popraćen poljupcem ruke. Prisega na sveti objekt (relikviju) te moguće vazalski poljubac na usta ( osculum) mogli su slijediti.150
U Ugarskoj je pojam homagium poprimio drugačije značenje, ono globe i novčane naknade za ubojstvo u slučaju nasilnog spora, a ne samo unutar veze između gospodara i njegovog vazala. To pak ne isključuje zajednički temelj ovih dviju instituta. Homagium može naime biti shvaćen kao formalno podčinjavanje vlasti druge osobe – u slučaju Ugarske, vjerojatno vlasti žrtve (preživjelih), moguće uz jedan čin pokajanja prema rođacima žrtve tražeći njihov oprost i dajući svečanu prisegu u kojoj se prekršitelj obvezuje izvršiti uvjete postavljene od strane žrtve i njegovih rođaka.151
Ugarske kronike ili isprave jedva da pružaju neku sliku o pomirbi, a za homagium govore jedino o novčanoj kompenzaciji.
Jedini ugarski izvor koji nam oslikava primjer rituala pomirbe je kronika Ivana Turóczyja, koja, iako je puno mlađa od razdoblja Arpadovića, daje primjer pomirbe u slučaju sporova gdje vladar djeluje kao jedna od stranaka, kada daje pomilovanje za ubojstvo svog rođaka. To ipak nije standardni slučaj za homagium u bilo kojem od njegovih značenja. U tom slučaju kralj Ladislav V. oslobađa kneza Ladislava Hunyadija krivnje za smrt kneza Ulrika II. Celjskog: “Tada je kralj Ladislav, okružen s obje strane barunima Kraljevstva, odriješio klečećeg kneza Ladislava krivnje te mu oprostio krivnju koju je počinio ubojstvom, kao što smo rekli, njegova rođaka, kneza Urlika. Kako knez Ladislav ne bi imao dvojbe da kralj neće tražiti osvetu za smrt svog rođaka, kralj je prihvatio oba kneza, Ladislava i Matijaša, nakon iskrenog zavjeta pred Svetim tijelom Kristovim, kao svoju braću te obećao i zakleo se da nikad u budućnosti neće tražiti osvetu protiv tih knezova. U znak da ih prihvaća kao braću, predložio je da obojici kneževa da skinu žalobnu odoru koju su nosili za uspomenu na smrt svog oca te im dao da nose njegovu purpurnu svilenu halju”.152
Iz isprava razdoblja nastajanja ugarskog plemstva, 13. stoljeća, postoje neki primjeri za pomirbu i homagium, ali samo u obliku novčane naknade. Tako je primjerice u slučaju iz 1281., kada je Albej ubio Germana, isti poslije arbitraže virorum proborum bio obavezan platiti Germanovim sinovima iznos od devet srebrnih maraka. No, kako nije imao dovoljno novca, platio je samo 3,5 maraka u gotovini, dok je ostatak podmiren u zemlji.153 Slično, 1268., nenamjerno ubojstvo riješeno je plaćanjem 16 maraka.154 Ubojstvo Neugera, člana kraljeve pratnje, od strane nećaka spiškog prepošta Jakova, bilo je riješeno u osamdesetim godinama 13. stoljeća plaćanjem 24 grla stoke.155 Nekakva vjerska pokora ne spominje se, pak, ni u jednom od ovih slučajeva.
Jedan od rijetkih primjera izričitog traženja oprosta u ispravama je onaj otmice, nakon koje su uslijedila daljnja nasilja, a koji je riješen 1285. plaćanjem 200 maraka,156 te posljedično i zatvaranjem u samostanu za 73 dana, nakon čega se prekršitelj obvezao javno pokajati za svoja djela. U tom zanimljivom slučaju arbitraže prekršitelj Kemen trebao je biti kažnjen na taj način zbog otmice Jakovljevih slugu i krađe nekoliko grla stoke. Nadalje, u slučaju kad bi bio osuđen na temelju prisege šezdesetorice plemića za ubijanje seljaka i uništavanje tri Jakovljeva sela, morao bi platiti dodatnu naknadu štete.157 Plaćanje novčane kompenzacije podijeljeno je na rate od po 50, 25, 25, 50 te 50 maraka uz dodatak četiri konja vrijednih 12 maraka kao određeni oblik kamate. Jedan od arbitara, Mihovil iz obitelji Budmerskih, ponudio je garanciju za plaćanje.
Češki izvori pružaju sličan primjer pomirbe između prekršitelja i žrtvinih rođaka u ugovoru iz 1312., koji je trebao dokrajčiti krvnu osvetu između Nikole iz Potnštejna i rođaka praškog građanina Peregrina Puša. Dogovor je zaključen između Agneze, udovice Peregrina Puša, et sorores ac filios sororum earundem et omnes affines, consanguineos et amicos eius, i, s druge strane, Nikole iz Potnštejna, njegove braće, rođaka i prijatelja. Arbitri su odlučili da stranke moraju prekinuti sva neprijateljstva među sobom, nakon što su svojom prisegom jedanaestorica čeških velikaša garantirala za Nikolu i njegove rođake. U slučaju ako bi Nikola iz Potnštejna prekršio dogovor, druga strana se mogla braniti na koji god način želi. Pravorijek arbitara je također utvrđivao više uvjeta koje je Nikola morao izvršiti: morao je osigurati da se svakodnevno služe mise u crkvi Naše Gospe pred Tynom za spas duše ubijenog Peregrina te platiti 10 maraka srebrnih denara praškom samostanu Male braće sv. Jakova. Morao je također osigurati bratimstvo u 30 samostana i u svakom od tih platiti tisuću misa. Nakon puštanja iz zatvora, morao je izvršiti hodočašće u Rim, kao i ostali koji su s njime bili zatvoreni. Izvedeno hodočašće moralo je biti potvrđeno pisanim dokazom. Nikola je također trebao položiti prisegu da će pustiti četiri osobe koje su pripadale drugoj stranci i koji su bili držani kao zarobljenici Křeslava od Žampacha. Uz to, Nikola je morao ponizno hodati u pratnji 100 osoba od samostana sv. Klementa do kuće udovice Agneze. Arbitri su također utvrdili iznos kompenzacije za ubojstvo od 1,500 maraka, koji se moraju platiti unutar dogovorenih uplata udovici i rođacima. Naposljetku, Nikola također mora platiti nadoknadu svih šteta uzrokovanih praškim stanovnicima, što on prihvaća i jamči svojim posjedima.158
Gledajući rezultat rješenja tog spora, čini se da i on potvrđuje kako je uglavnom cilj unutar razrješavanja sukoba bilo postići pomirbu stranaka i obnovu mira i reda, a ne apsolutna kazna ili likvidacija jedne od strana.159 Čak i u germanskom konceptu pravde primarni cilj je bilo ispravljanje prekršaja. Stoga je, primjerice, nordijski vikinški zakon izbjegavao smrtnu kaznu zbog toga što je smrt prekršitelja bila previše slab pravni lijek za kršenja prava. Prekršitelj je svojim zlodjelom griješio u prvom redu protiv zajednice i njezina mira, a ne protiv samog morala,160 te je stoga kompenzacija morala biti usmjerena prema zajednici, odnosno prema povrijeđenoj osobi. Nagodba usmjerena prema zajednici ili određenoj osobi je dakle bila česta u Ugarskoj kao i drugim europskim zemljama putem deklaracije prijateljstva, jednakosti i mira161 te određenih rituala (uspostavljanje pobratimstva, gozbi u gostionici, i slično).162
Samo rijetko, posebno u slučajevima crkvenih organizacija, rješavanje spora je preuzelo sofisticiraniju formu pisanog dogovora. Tako se na primjer u ispravi iz 1210. godine četiri članka spominju kao rezultati pregovora.163 Također je moguće da su pred crkvenim sudovima primijenjivana različita pravila za razrješavanje sukoba. Kao što je pokazala Claudia Zey, pred papinskim legatom nagodba je obično bila prihvaćena samo ako nije bilo drugih dokaza, osim iskaza svjedoka ili kada su obje stranke imale jednake pisane dokaze. Ako je samo jedna stranka imala relevantne dokaze, spor je obično dosuđen u korist te stranke, bez nagodbe. Legat je u tim slučajevima donosio autoritativnu odluku s pozicije suca.164
Značenje nastojanja da se postigne dogovor i nagodba između stranaka može se sagledati kroz rizik koji se mogao javiti ako nisu bili u mogućnosti postići nagodbu međusobnim dogovorom te su slučaj predali sucu, jer je onda sudska, ili bilo koja druga autoritativna, odluka s nesigurnim ishodom obično vodila k tome da je jedna od strana pretrpjela kaznu. To je stoga bilo manje poželjno od dogovora sa suprotnom strankom pod motom bolje je dijeliti nego sve izgubiti. To je rekao već biskup Abon iz Metza u jednom imovinskom sporu iz 647. godine: “Quia melius est aliquid cum alio compartire quam solus nihil habere”.165 Nadalje, i ne najmanje važno, predaja slučaja sucu donosila je također obvezu snošenja sudskih troškova, što je značilo bogaćenje sudaca i vladara.166 To je vjerojatno razlog zašto Lex Visigothorum (II, 2, 10) izričito odbija nagodbe te ih penalizira – zato što oni uzrokuju manjak prihoda za vladara.167 U Ugarskoj, situacija je, pak, sasvim suprotna jer su nagodbe izvan suda preferirane.
b) Sudske presude
Razrješavanje spora pred sudovima imalo je mnoge karakteristike slične prijateljskim izvansudskim nagodbama, ali moglo je također voditi k drugim konačnim rješenjima osim plaćanja odštete. Suci su uglavnom određivali i druge vrste kazni od onih koje su davali arbitri u izvansudskim postupcima.
Što se tiče načina na koje je slučaj mogao biti konačno riješen od strane suca, Ákos Timon je već u ranom 20. stoljeću pokušao kategorizirati kazne korištene u feudalnoj Ugarskoj te je razlikovao sljedeće sudske kazne: 1) smrtnu kaznu, 2) tjelesnu kaznu, bilo u obliku sakaćenja ili primijenjenu na koži i kosi, 3) lišavanje slobode u smislu ropstva, zatvaranja ili istjerivanja iz zajednice, i 4) novčane kazne, bilo kao odštete ( die compositionale Vermögensstrafen) ili globe (koje nisu plaćane žrtvi niti njenim rođacima, već sucu), otkupljivanje tjelesne kazne ( die Straflösungssummen) te konačno zapljenu dobara (u potpunosti ili samo djelomično).168
Još jedan poznati mađarski pravni povjesničar, Ferenc Eckhart, u svom klasičnom djelu razlikuje: 1) smrtnu kaznu, 2) kazne sakaćenja, 3) lišavanje slobode, 4) novčane kazne, i 5) ponižavajuće kazne.169
Jasno je da su se definiciji tih kategorija autori većinom oslanjali na zakonske knjige iz vremena Arpadovića. To posljedično znači da ako se shema primjenjuje u stvarnim situacijama, koje su donekle reflektirane u sačuvanim ispravama iz razdoblja Arpadovića u Ugarskoj, javlja se veliki broj netočnosti i nedostataka u ovim kategorizacijama. Naime, nisu sve kazne bile zaista i primjenjivane u praksi. S druge strane, u zakonima i ispravama moguće je naići na tipove kazni koje ni Timon ni Eckhart nisu uključili u svoje kategorije. Posebice se to odnosi na oduzimanje službe, privilegija ili plemićkog statusa.
Iz raznih tipova sankcija, koje su korištene u praksi, prema sačuvanim izvorima iz razdoblja Arpadovića najčešće su se koristile novčane kazne. Ako netko uspoređuje taj sustav s praksom sankcija nametnutih u izvansudskom procesu razrješavanja sukoba, onda se općenito može reći da nema nekih većih razlika između odluka sudaca, medijatora i arbitara, odnosno, između sudskih i izvansudskih rješavanja sporova, jer su ustvari sporovi obično rješavani u okvirima novčane kompenzacije.
Iznos kompenzacije je uvijek bio jedinstven, nije slijedio ikakav model, nasuprot pravilima postavljenim u zakonima prvih kraljeva, koji su koristili numeričke modele, koje je analizirao Bálint Hóman početkom 20. stoljeća.170 Ako se, pak, pokuša kvantificirati iznos stvarno plaćene kompenzacije da bi se našlo neko opće pravilo, sačuvane isprave i Velikovaradinski registar obično bilježe dodjelu kompenzacije u iznosu jedne trećine ili jedne četvrtine od procijenjene i zatražene štete.
Zaključna razmatranja
Uz sudsko razrješenje sporova, stranke su imale mogućnost birati između arbitraže ili medijacije. Povelje pokazuju da je većina koristila prijateljsko razrješavanje sporova, čije su vođenje povjeravali svojim vlastitim arbitrima. Ti su onda pregovarali umjesto stranaka kako bi postigli konačnu odluku. Zanimljivo je da je broj arbitara bio paran, što ukazuje da je proces razrješavanja sporova zahtijevao određeni konsenzus između arbitara, a ne jednostavnu prevagu pristaša jedne od stranaka.
Međutim, pravo mjesto i uloga arbitara, kao i medijatora, ostaje za sada zavijena u misteriju, jer su izvori koji o njima govore nejasni i proturječni. Problem je također i njihovo razlikovanje od sudaca. Pravilo je da su se sporovi rješavali (bez obzira na to je li putem nagodbe ili sudske sankcije) većinom kroz novčane isplate, a samo u iznimnim okolnostima smrtnom kaznom ili kroz rezanje kose ili lišavanje slobode. Druge kazne, osim onih novčanih, izricali su jedino suci.
Usprkos tome, sve institucije, bez obzira na njihove ovlasti i imena, bile su usmjerene samo na jedan cilj – postizanje nagodbe. Nagoviješteni krajnji cilj svih posredničkih tijela – cilj razrješenja spora i pomirbe između stranaka – reflektira se i na filozofsko pitanje potrage za istinom u sudskom procesu, odnosno u procesu razrješavanja sporova. Povijesni izvori nude brojne primjere pomirbe, odnosno takve nagodbe koja u biti ne prihvaća načelo materijalne istine (stvarne istine) niti one formalne (istine u obliku koji je dokaziv dokaznim sredstvima), već radije predstavlja odustajanje od istine.
Sredstva koja mi danas podrazumijevamo kao dokaze u sadašnjem kontekstu mogli su tako u tom kontekstu igrati potpuno drugačiju ulogu i važnost. Čak i dokaz u obliku pisanih dokumenata nije uglavnom smatran apsolutnim dokazom te im je stoga, baš kao i svjedočenju stranaka ili svjedoka, morala slijediti prisega. Primjerice, prema članku 44 hrvatskog Vinodolskog zakonika čak ni knjigovodstvena knjiga nije bila smatrana dovoljnim dokazom bez da su svjedoci na nju položili prisegu. Relativizacija dokaza i njihova izolacija prebacivanjem u svijet natprirodnoga, vodila je stranke da napuste razinu istine i laži, te da radije razriješe latentna pitanja među sobom postizanjem nagodbe.
Istovremeno, može se zaključiti da nagodba odražava opću prirodu razrješavanja sporova u srednjovjekovnoj Ugarskoj. Cilj nije bilo kažnjavanje kako bi se zaštitilo društvo, nego postizanje pomirenja između prekršitelja i žrtve, odnosno parničara. Kršenje reda nije se prvenstveno u ovom razdoblju gledalo kao prekršaj protiv države, nego više kao prekršaj protiv određene osobe i zajednice.
( S engleskog prevela Kosana Jovanović)
Tomáš Gábriš