Esej

O MOZGU TIJEKOM POVIJESTI

Anja Petaros

Sažetak

Tijekom povijesti čovjek je iskoristio različite znanstvene i neznanstvene metode u pokušaju
da definira bit vlastita postojanja te funkcioniranje vlastita organizma u prirodi. Pritom je
najviše interesa i energije bilo iskorišteno u proučavanju mozga.
Od samih je početaka njegova uloga bila pogrešno shvaćena te je mozak u paleolitiku bio
viđen kao mističan organ, obitavan često zlim duhovima, a u starom Egiptu kao beskoristan
organ, beznačajne funkcije kako za života tako i za smrti. Tek se razvojem grčke filozofije i
rimske medicine takav pogled na njegovu funkciju promijenio. Platon, Hipokrat i Pitagora
te ostali cerebrocentristi počeli su opisivati mozak kao osnovni organ ljudskog tijela. Galen je
brojnim eksperimentima pokušao dokazati takva razmatranja. Iako pogrešna, budući da su
temeljena na životinjskim primjerima, ta su učenja ostala aktualna do XVII. stoljeća. Tek su
se u renesansi brojni znanstvenici i umjetnici okrenuli ponovnom proučavanju mozga i upozoravanju
na greške stare Galenove medicine. Leonardo da Vinci, Thomas Willis, Andreas
Vesalius u mnogočemu su pridonijeli istraživanju funkcije i morfologije mozga. Takav je trend
nastavljen i u XVIII. i XIX. stoljeću kada se mozak počeo shvaćati kao dio ljudskog stroja,
čija se funkcija temeljila ponajprije na fizikalnim i matematičkim zakonitostima. Otkrića
toga vremena imala su veliku važnost u omogućavanju daljnjeg razvoja znanosti mozga XX.
i XXI. stoljeća.

Ključne riječi

povijest medicine; mozak; neuroznanost

Hrčak ID:

101680

URI

https://hrcak.srce.hr/101680

Datum izdavanja:

15.12.2007.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 3.473 *