Bogoslovska smotra, Vol. 83 No. 2, 2013.
Pregledni rad
Poimanje i primjena tolerancije u progonjenoj, slobodnoj Konstantinovoj i državnoj crkvi
Grgo Grbešić
orcid.org/0000-0003-0140-6697
; Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmavera u Osijeku, Đakovo, Hrvatska
Sažetak
U članku se obrađuje pitanje tolerancije u prvih pet stoljeća Crkve. Isus je u duhu Govora na gori pristupao javnim grešnicima, krivovjercima i poganima. On nije nikoga isključivao iz svoga Kraljevstva. Za vrijeme progona u Rimskom Carstvu kršćani su branili slobodu savjesti u religioznim pitanjima a kada je kršćanstvo proglašeno državnom religijom prvi put se javlja dualizam između religije i države. Do novijeg doba tolerancija se u Crkvi veoma teško prihvaćala jer je dugo vremena bila promatrana kao grijeh protiv istine, ljubavi i domovine. Takozvanim Milanskim ediktom sve su religije postale ravnopravne. Konstantin je simpatizirao i podupirao kršćanstvo, ali nije prisiljavao pogane da prijeđu na kršćanstvo. S Konstantinom u Crkvu ulazi cezaropapizam koji će biti puno jači u bizantskoj Crkvi nego u zapadnoj Crkvi. Opasnost uplitanja careva u crkvena pitanja uvidjeli su crkveni oci, među kojima posebno ističemo biskupa Ambrozija, zatim Hilarija iz Poitiersa i Atanazija. Donatistički neredi i nasilja u sjevernoj Africi prisilili su Augustina da nakon višegodišnjih bezuspješnih pokušaja pregovaranja zatraži pomoć od države. To će se pokazati veoma kobnim u srednjem vijeku kada će netolerancija u Crkvi doživjeti svoj vrhunac.
Ključne riječi
tolerancija; progoni; sloboda savjesti; Milanski edikt; Konstantin
Hrčak ID:
105298
URI
Datum izdavanja:
8.7.2013.
Posjeta: 1.735 *