Arhivski vjesnik, No. 42, 1999.
Izlaganje sa skupa
Integration of separated archives for the preservation of national memory
Charles Kecskémeti
Sažetak
Od Francuske revolucije naovamo u svim je europskim zemljama osnovana nacionalna arhivska služba. Pregled organizacije i nadležnosti pojedinih nacionalnih arhivskih službi pokazuje da ne postoje dvije identične službe, što je posljedica političkih prilika i povijesti pojedinih zemalja, strukture uprave i nacionalnog zakonodavstva, financijskih mogućnosti, obrazovnog sustava i dotadašnje prakse čuvanja arhivskog gradiva. Ovo vrijedi i za zemlje s dužim razdobljima zajedničke povijesti i uprave, kao što su zemlje nastale raspadom Habsburške monarhije ili skandinavske zemlje.
Uza sve razlike, nacionalne arhivske službe se mogu razvrstati u dvije osnovne skupine s obzirom na njihovu organizaciju i nadležnosti. Prvu skupinu predstavlja francuski model, raširen na europskome kontinentu. Za ovaj model karakterističan je visok stupanj nadležnosti nacionalne (državne) arhivske službe nad zaštitom gradiva na lokalnoj razini i gradiva privatne provenijencije, što se u Francuskoj može smatrati posljedicom revolucionarnog zakonodavstva kojim su nacionalizirani crkveni i drugi privatni arhivi i izjednačeni s gradivom javne provenijencije, kao dio nacionalne arhivske baštine. Model je doveden do krajnosti u bivšem Sovjetskom Savezu u kojem se praktički cjelokupno arhivsko gradivo smatralo dijelom državnog arhivskog fonda. Arhivisti u zemljama u tranziciji još uvijek nisu spremni izmijeniti ovaj model kojeg snažno podupire ideal čuvanja nacionalne arhivske baštine u njezinoj cjelokupnosti.
Drugo obilježje ovoga modela jest podijeljenost arhivskih fondova na nacionalnoj razini na više ustanova. Iz nadležnosti nacionalnog arhiva u pravilu su izuzeta tzv. politička ministarstva (obrana, unutarnji i vanjski poslovi), a u bivšim komunističkim zemljama i odgovarajuće paradržavne organizacije. Stvarateljima je dana vrlo velika, ako ne i potpuna autonomija, ne samo u pogledu čuvanja arhivskog gradiva, nego i u pogledu uvjeta korištenja i dostupnosti i procjene o tome koji će se dokumenti trajno čuvati i evntualno biti dostupni.
Drugi model može se ilustrirati organizacijom arhivske službe u Engleskoj. S obzirom na doseg nadležnosti nacionalnog arhiva on je daleko manje ambiciozan i u pravilu se ograničava na gradivo nastalo djelovanjem ministarstava i ostalih središnjih tijela državne vlasti, ostavljajući “institucionalnu” ili “kolektivnu memoriju” ostalih institucija društva, javnih i privatnih, njima samima. Engleski model, međutim, ne poznaje izuzetke na nacionalnoj razini i ne dopušta pojedinim ministarstvima da trajno čuvaju arhivsko gradivo nastalo njihovim djelovanjem, izvan sustava nacionalne arhivske službe. Posljedica toga je i u pravilu znatno bolji položaj nacionalnog arhiva u sustavu državne uprave.
Oba su modela nastala u vrijeme potpune prevlasti gradiva pisanoga na papiru i s podjednakim su se uspjehom prilagođavali administrativnim i tehnološkim promjenama u okruženju u kojemu su djelovali, sve do promjene paradigme u arhivistici izazvane procesima globalizacije, elektroničkom revolucijom i naraslim zanimanjem za suvremeno arhivsko gradivo. Pokazalo se da jedino “engleski model” može odgovoriti na narasle zahtjeve i da on pruža daleko bolje uvjete za rad arhiva u kontekstu suvremene uprave i informacijskog društva. Arhivske službe zemalja koje pripadaju ovoj skupini uspješno su odgovorile na izazove okoline, uspjele su se pravno, tehnološki i organizacijski prilagoditi novim zahtjevima i osigurati daleko bolji položaj i težinu unutar uprave. Pokazale su se daleko sposobnijima u komunikaciji sa stvarateljima gradiva i uspijevaju nametnuti zajednička pravila zaštite i korištenja. Arhivske službe organizirane prema “francuskom modelu” imaju daleko manje izgleda da stvarateljima nametnu zajedničku transparentnu politiku zaštite i dostupnosti. Njihova razmjerno manja osposobljenost da odgovore na tehnološke i s njima povezane izazove može ih dovesti u situaciju da postanu spremišta zatvorenih fondova, bez ozbiljnog kontakta sa stvarateljima i gradivom koje tamo nastaje. Time bi se zatvorio povijesni krug: zemlje koje su izmislile koncept nacionalnog arhiva, vratile bi se na arhivski sustav “starog režima”. Znakovito je da arhivske službe “engleskog modela” u osamdesetima i devedesetima ipak uspijevaju rješavati svoje financijske, prostorne ili upravne probleme, dok “francuski model” više nije u stanju na zadovoljavajući način provoditi upravnu funkciju zaštite i osiguranja dostupnosti gradiva. Zemlje koje su ga usvojile bit će prisiljene, prije ili kasnije, rekonstruirati svoj arhivski sustav. U zemljama u tranziciji problem je još izraženiji zbog velikih količina gradiva koje nije preuzeto u arhive. Snaženje središnje arhivske uprave i ukidanje izdvojenih arhiva po ministarstvima vjerojatno je jedna od nužnih pretpostavki za opstanak arhivske službe kao čuvara “pamćenja nacije”.
Arhivska reforma koja uvodi “engleski model” nužno će utjecati na položaj i organizaciju arhiva na regionalnoj i lokalnoj razini. Vjerojatno će ubrzati trend ka decentralizaciji i povećanju autonomije na lokalnoj razini, uz stvaranje novih oblika suradnje u stručnim pitanjima.
Ključne riječi
Hrčak ID:
10595
URI
Datum izdavanja:
18.2.2000.
Posjeta: 1.236 *