Izvorni znanstveni članak
Postoji li u arhitekturi romanički stil?
Vladimir P. Goss
; Michigan university, Ann Arbor
Sažetak
Poznato je, nazivi su medijevalnih stilova umjetnosti ponešto proizvoljni. No, dok je više-manje razumljivo što mislimo pod nazivom romanika i gotika, kao da nema slaganja u tome što je predromanika. Istražujući bitne značajke romaničkog i predromanićkog izraza, ovaj prilog nastoji odgovoriti na ta pitanja u primjerima arhitekture između 800 i 1100 kršćanskog Zapada.
Predromaniku označava:
1. Biaksijalnost. Naglašenoj ulozi vertikalne osi u formiranju mase suprotstavlja se longitudinalna os prostorne organizacije;
2. Ne postoji odnos između unutrašnje prostorne organizacije i vanjskih zidnih površina;
3. Nema odnosa između oblika prostornih jedinica i njihove vanjske pratnje;
4. Postoje skroviti prostori na čije postojanje ne ukazuje vanjska analiza;
5. Nailazimo na prostorni diskontinuitet.
Neki se od tih kriterija nalaze već u arhitekturi istočnog ranokršćanstva. Autor niže i analizira primjere iz Dalmacije, švicarske, Španjolske, Engleske, Moravske — a mogu li se ti kriteriji primijeniti i na predromaniku središnje Evrope, jezgru karolinškog i otonskog carstva? Ta arhitektura znači korak prema »romaničkoj čistoći« i »strukturi«, ali tu ipak postoje oblici koji su zajednički predramaničkoj grupi, jer niz primjera dokazuje da su još uvijek unutar okvira predromaničke estetike, premda se ne može poreći da je njihov arhitekt uspješno analizirao cjelinu, te odvojio jedinice različitih funkcija i važnosti. Imajućl na umu da u jedanaestom stoljeću koegzistiraju romanika i predromanika, mogli bismo se upitati treba li romanički stil tražiti već početkom ili čak i prije jedanaestog stoljeća, odnosno preživjelu predromaniku još u dvanaestom stoljeću? Vrijedi jedno i drugo, što se opširno dokazuje na primjerima Asturije, Hrvatske, rajnskog područja, francuskog jugozapada, Mađarske i Skandinavije. »Konzervatizam« se može pripisivati periferalnom području (Mađarska, Hrvatska, Skandinavija) ili želji da se ponavlja stanovita lokalistička tradicija,
all i »kozmopolitizam«, što napose vrijedi za jugozapad Francuske. Može se zakljućiti iz analize niza primjera da se »antiromaničke« tendencije uspješno takmiče sa romaničkima u umjetnosti Okcitanije i da se najatraktivniji primjeri Akvitanije okreću od romaničke logike i jasnoće, a u neku ruku okcitanski iracionalizam vodi već i prema gotici. Na kraju istraživanja mogu se barem probno sugerirati ovi zaključci:
1. Postoje arhitektonski oblici koji ukazuju na različite stilističke značajke između predromanike i romanike.
2. Ti su oblici:
a) biaksijalnost ili bipolaritet u predromanici nasuprot monoaksijalnosti i monopolariteta romanike;
b) ne postoji odnos između prostorne organizacije i vanjskih zidnih površina, dok se u romanici taj odnos strogo provodi;
c) ne postoji odnos u oblicima prostornih jedinica i njihovih vanjskih ljuski, dok se u romanici taj odnos redovito nalazi;
d) postoje »potajne« unutrašnje jedinice, koje se ne razabiru izvana, na što ne nailazimo u romanici;
e) prostorni diskontinuitet suprotstavlja se prostornom kontinuitetu.
3. Mnoge navedene značajke posjeduju sve grupe zapadnjačke predromanike, barem one između osmog i jedanaestog stoljeća, pa tako taj naziv predromanike pokriva naoko bitno različite grupe asturskih, mozarabičkih, karolinških, starohrvatskih arhitektonskih spomenika.
Slične se značajke mogu naći u ranokršćanskom Orijentu, pa se može govoriti i o »orijentalnom« biljegu u predromanici, ali se ta obilježja moraju još pažljivo dalje istraživati, naročito ako postoje i u kasnoantiknim oblicima.
4. Romanička arhitektura pokazuje dosljedno karakteristike suprotne predromanici. Slučajevi devijacije od romaničkih modela dvanaestog stoljeća još su jedno polje plodnog istraživanja.
5. Romaničke se tendencije mogu pratiti već u devetom stoljeću, rastu u jedanaestom, prevladavaju oko 1100 godine zatim kontinuiraju u gotiku. Može se čak braniti da romanika postiže apsolutni razvoj u čistoći visokogotičke konstrukcije, u monoaksijalnosti gotičkog prostora i u njegovu superiornom kontinuitetu.
Mnogobrojni spomenici jedanaestog stoljeća »prve romaničke umjetnosti« zapravo su predromanika. Jedanaesto stoljeće je prijelazno.
6. Prijelaz od predromanike na romaniku, od ranog do visokog srednjeg vijeka treba promatrati kao proces, dugačak oko tri stoljeća, u kojem su razdoblju postojale različite, često suprotne stilističke težnje i tokovi.
Studija ujedno pruža sliku o polaganom, postupnom i vrludavom prijelazu srednjovjekovnog svijeta od djetinjstva i mladosti do pune zrelosti.
Ključne riječi
Hrčak ID:
138444
URI
Datum izdavanja:
15.12.1982.
Posjeta: 3.267 *