hrcak mascot   Srce   HID

Original scientific paper

Senekina podloga nauku o dobročinstvima u Marulićevu Evanđelistaru

Ruggero Cattaneo   ORCID icon orcid.org/0000-0002-8475-8569 ; Liceo Classico »Giosuè Carducci«, Milano

Fulltext: italian, pdf (609 KB) pages 115-138 downloads: 319* cite
APA 6th Edition
Cattaneo, R. (2015). La base senecana della dottrina dei benefici nell’Evangelistario di Marko Marulić. Colloquia Maruliana ..., 24 (24), 115-138. Retrieved from https://hrcak.srce.hr/138457
MLA 8th Edition
Cattaneo, Ruggero. "La base senecana della dottrina dei benefici nell’Evangelistario di Marko Marulić." Colloquia Maruliana ..., vol. 24, no. 24, 2015, pp. 115-138. https://hrcak.srce.hr/138457. Accessed 17 Nov. 2019.
Chicago 17th Edition
Cattaneo, Ruggero. "La base senecana della dottrina dei benefici nell’Evangelistario di Marko Marulić." Colloquia Maruliana ... 24, no. 24 (2015): 115-138. https://hrcak.srce.hr/138457
Harvard
Cattaneo, R. (2015). 'La base senecana della dottrina dei benefici nell’Evangelistario di Marko Marulić', Colloquia Maruliana ..., 24(24), pp. 115-138. Available at: https://hrcak.srce.hr/138457 (Accessed 17 November 2019)
Vancouver
Cattaneo R. La base senecana della dottrina dei benefici nell’Evangelistario di Marko Marulić. Colloquia Maruliana ... [Internet]. 2015 [cited 2019 November 17];24(24):115-138. Available from: https://hrcak.srce.hr/138457
IEEE
R. Cattaneo, "La base senecana della dottrina dei benefici nell’Evangelistario di Marko Marulić", Colloquia Maruliana ..., vol.24, no. 24, pp. 115-138, 2015. [Online]. Available: https://hrcak.srce.hr/138457. [Accessed: 17 November 2019]

Abstracts
U posvetnom pismu svojega talijanskog prijevoda Marulićeva Evanđelistara, koji je izašao u Firenci 1571. godine, kamaldoležanin Silvano Razzi lijepom sintagmom božanska etika ističe osnovno obilježje toga Marulićeva djela kao priručnika kršćanske moralke te ujedno posvjedočuje odličan prijam što ga je ono doživjelo kod suvremenika, u prvom redu kao vrijedno štivo koje je svojom izvanrednom psihagogijskom snagom bodrilo pojedince u njihovu duhovnom napredovanju i svakodnevnom vježbanju u krepostima. Najugledniji antički uzor za takvo, snažno i živo pisanje o pitanjima praktične etičke filozofije nedvojbeno je bio Seneka, na kojega se gledalo gotovo kao na kršćanskoga pisca. Senekina se moralna proza od srednjovjekovlja nadalje neprekidno čitala i visoko cijenila, kako poradi estetskog užitka, tako i radi duhovne koristi; renesansni su je čitatelji mogli proučavati i uz nju meditirati bilo u cjelovitim izdanjima, bilo u antologijama najrelevantnijih mjesta. Tako, na primjer, u prvome dijelu svojega repertorija moralne filozofije Collectanea moralis philosophiae (Lisabon, 1571.) dominikanac Luis de Granada daje tematski izbor sentencija iz Senekinih djela, hvaleći u predgovoru rimskoga pisca kao vrsnoga moralnog filozofa: »Kao što je Fabije [Kvintilijan] o Ciceronu rekao da je u bavljenju govorništvom veoma napredovao onaj komu se Ciceron osobito svidio, tako će u društvenoj kreposti i pravom rasuđivanju ljudskih stvari veoma napredovati onaj kojemu čitanje Seneke bude bliska navika.«
Senekina su djela doista bila bliska Marku Maruliću, koji ih je – kao što znamo iz oporučnog popisa knjiga – posjedovao u vlastitoj knjižnici (njegov je svezak naslovljen seneca moralis, a tiskan je u Veneciji 1490.). Polazeći od zapažanja da je Marulićev Evanđelistar i po sadržaju (zaokupljenost pitanjima moralne filozofije) i po svrsi (izrazita psihagogijska težnja sa svrhom poticanja čitatelja na kreposni život) srodan sa Senekinom moralnom prozom, u ovom radu usporedio sam Marulićev nauk o dobročinstvima u Evanđelistaru sa Senekinom raspravom De beneficiis (»O dobročinstvima«). Svrha je rada utvrditi koliko je antički filozof utjecao na djelo splitskoga pisca.
da Marulić nije samo čitao nego i podrobno poznavao spomenuti Senekin traktat, izravno potvrđuju zapisi pod natuknicom »Seneca – Beneficium« u njegovu Repertoriju: tu je on pažljivo zabilježio pojmove ili mjesta koja je smatrao najkorisnijima i najznačajnijima, izričito citirajući na samom početku Knjigu o dobročinstvima (Liber de beneficiis). Takvo »kartotečno« skupljanje građe bilo je podsjetnik i priprema za pisanje vlastitih tekstova, pa je za nas vrlo zanimljivo ne samo u sadržajnom pogledu nego i kao uvid u »piščevu radionicu« u doba renesanse.
Nauk o dobročinstvima smješten je u Evanđelistaru na kraj V. knjige (pogl. 21-26), a na početku sljedeće, VI. knjige (pogl. 1-5) nastavlja se specifičnijom temom zahvalnosti, odnosno nezahvalnosti prema Bogu. Budući da su knjige od IV. do VII. posvećene trećoj, najvećoj bogoslovnoj kreposti, tj. ljubavi (caritas),tema dobročinstava i (ne)zahvalnosti istaknuta je već ključnim položajem u samojsredini toga dijela Evanđelistara. dok su u uvodnim poglavljima V. knjige i u VI. knjizi (pogl. 2-5 i 6-10) građa i primjeri u cijelosti preuzeti iz Biblije i crkvene povijesti, u ostalim se poglavljima V. (22-26) i prvom poglavlju VI. knjige izlaganje uglavnom bavi međuljudskim odnosima, a biblijski se primjeri znakovito prorjeđuju.
Na početku izlaganja Marulić najavljuje temu i njezinu artikulaciju: »Nakon razmatranja o milostinji ostaje da raspravljamo i o drugim dobročinstvima, kako u davanju tako i u primanju, te o iskazivanju zahvalnosti«. Tematski se nacrt podudara sa Senekinim. Kod njega se, naime, nakon uvodnoga dijela (I, 1-3),osnovna artikulacija rasprave najavljuje ovim riječima: »Ljude treba poučavati da rado daju, rado primaju, rado uzvraćaju.« Predočuje se zatim bitna dimenzija dobročinstva, tj. volja / dobrohotnost / duh (voluntas / benevolentia / animus), i njegova definicija: »što je dakle dobročinstvo? dobrohotan čin koji dodjeljuje radost te se, dodjeljujući je, i sam raduje, a pritom je naklonjen onomu što čini i od svoje volje na to pripravan.« Marulić će voluntas istaknuti na kraju 23. poglavlja, kao svojevrsni zaključni naglasak dijela u kojem se bavi davanjem dobročinstava (pogl. 22-23).
Senekino se izlaganje nastavlja prema ovoj shemi (navode se odmah i odjeci u Marulića):
— koja dobročinstva treba davati (I, 11-15), čemu odgovara euang. V, 22 (»O podjeljivanju dobročinstava«), i na koji način (II, 1-17), čemu odgovara euang. V, 23 (»Kako smo se dužni vladati pri davanju dobročinstava«);
— kako se ljudi trebaju ponašati kod primanja dobročinstava (II, 18-35),čemu odgovara euang. V, 24 (»O primanju dobročinstava«);
— iskazivanje zahvalnosti, odnosno nezahvalnosti (III, 1-5), s tri opširno obrađena pitanja: može li nezahvalnost biti kažnjena zakonom (III, 6-17), može li sluga dati dobročinstvo gospodaru (III, 18-28) te mogu li katkad djeca dati svojim roditeljima veća dobročinstva od onih koja su od njih primili (III, 29-38); Evanđelistar odrazuje temu u sljedećem, 25. poglavlju (»O vraćanju dobročinstava«), a od triju pitanja razvit će drugo u VI, 1 (»Može li se Bogu uzvratiti dobročinstvo«), gdje će afirmirati mogućnost da čovjek svojim vladanjem uzvrati dobročinstvo Bogu, i to ekvivalentnim primjerom sluge koji – iako je sve što ima primio od gospodara – može ovome pružiti dobročinstvo, žrtvujući za nj čak i svoj život;
— pitanje jesu li davanje dobročinstva i iskazivanje zahvalnosti stvari koje treba željeti radi njih samih (IV, 1), s odlučnim pozitivnim odgovorom50, u polemici s epikurejcima, a naročito s njihovom tvrdnjom da Bog ne daje dobročinstva (IV, 1-20), uz produbljivanje pojma zahvalnosti i nezahvalnosti, s isključivanjem bilo kakve koristoljubivosti (IV, 21-40); na kraju 25. poglavlja Evanđelistara također je riječ o darežljivosti kao kreposti koja isključuje bilo kakvu koristoljubivost, pa je ona, dakle, sama sebi svrha; Božja su dobročinstva glavnom temom Marulićeva uvodnoga, 21. poglavlja;
— nakon prvih četiriju knjiga svoje rasprave u posljednjim se trima (V-VII) Seneka bavi nizom sporednih pitanja, među kojima je i treba li biti dužan i uzvratiti dobročinstvo onomu koji nam je poslije nanio nepravdu (VI, 4-6),što odgovara sadržaju 26. poglavlja Evanđelistara (»Jesmo li dužni komu za dobročinstvo za kojim je uslijedila nepravda«). Zašto je Marulić izabrao baš tajetički problem? Seneka će o njemu opširnije govoriti i u jednom pismu Luciliju (X, 81), jer – kaže – u djelu O dobročinstvima ono nije bilo dovoljno razrađeno;moguće je da je takvo autorovo inzistiranje skrenulo Marulićevu pozornost baš na to pitanje.

Temom dobrotvornosti (beneficentia) bavi se i dio prve knjige Ciceronova djela O dužnostima (I, 42-60), ali se u njega kompozicijska struktura i opći pristup znatno razlikuju od Seneke i Marulića. Početna tvrdnja izlaganja o dobrotvornosti jest da »nema ništa prikladnije ljudskoj naravi, ali traži više mjera opreza« (cautiones), koje će daljnji tekst ilustrirati, a to su: da dobrotvornost nikome ne škodi, da ona ne bude veća od stvarnih mogućnosti, da se svakome pruži prema zasluzi. Pri ovom pak trećem opreznom potezu treba razmotriti tri čimbenika, tj. vladanje, raspoloženje prema nama te društvene veze i usluge koje su prije bile pružene nama u korist: dobročinstva će se podjeljivati onim ljudima u kojima sja kakva krepost, koji su nam čvrsto i postojano skloni i koji su nam društveno bliži, s time da razmjenjivanje dobročinstava ide na obostranu korist, učvršćujući i štiteći društveno-politički poredak. Slijedi opis stupnjeva ljudskog zajedništva po koncentričnim krugovima, na osnovi zajedničke pripadnosti ljudskoj vrsti, rodu, gradu, obitelji. Snažni su čimbenici društvene kohezije sličnost u vladanju kod pripadnikâ višega staleža, otkud nastaje pravo prijateljstvo, te veza s državom, tj. domoljublje. U zaključku Ciceron upozorava da zbog raznolikosti slučajeva nije dostatno usvojiti teorijska načela, nego treba prakticiranjem postati iskusnim i uvježbanim, »da bismo mogli biti dobri knjigovođe dužnostî pa, dodajući i oduzimajući, vidjeti koji je rezultat, te otud prosuditi koliko si svakome dužan«. Marulić u Evanđelistaru neće slijediti Cicerona u kompoziciji, a pogotovo u ovakvim društvenim »proračunima«, koje on u pogl. 25. izrijekom odbija.
Gotovo pola tisućljeća nakon Cicerona (389. g. po. Kr.) sv. Ambrozije također piše djelo pod naslovom O dužnostima, u kojemu svojem kleru, a vjerojatno i laicima, nudi zbirku pravila za kršćanski život. Ambrozije zadržava opći ustrojCicerova traktata, ali primjere iz antičke povijesti zamjenjuje biblijskima. Izlaganje o dobrotvornosti (I, 30-34) počinje razlikom između beneuolentia kao bene uelle i liberalitas kao bene facere, a obje su potrebne za savršenu dobrotvornost; u promicanju dobrohotnosti kao kategorije prepoznatljiv je Senekin utjecaj. Slijedi niz pouka u Ciceronovu duhu, među kojima je i napomena da dobročinstvo treba uzvratiti obilnijom mjerom, oponašajući u tome plodnu zemlju, koja posijano vraća mnogostruko.
Ambrozije nadalje objašnjava da dobrohotnost nadmašuje darežljivost i zasniva pravo prijateljstvo kao duhovno zajedništvo (ovdje je također razvidan Senekin utjecaj); u Crkvi ona postaje još većom s obzirom na zajedničku vezu Milosti. Na kraju, pak, ističe Ciceronov pojam sličnosti u vladanju kao preduvjet i posljedicu prave dobrohotnosti, za što prilaže i biblijske primjere: nije moglo biti dobrohotnosti između Noinih sinova, niti između Ezava i Jakova, jer su imali različitu ćud i drukčiji temperament.
Marulić kao vjerski pisac prvo poglavlje izlaganja (V, 21) posvećuje Božjim dobročinstvima, tj. stvaranju svijeta i čovjeka te Kristovu otkupljenju. Kao odgovor, čovjek može oponašati Boga »u iskazivanju čovjekoljublja svojim bližnjima« (in impartienda proximis nostris humanitate), jer nas najsličnijima njemu čini ljubav. Zato je pružanje dobročinstava po uzoru na Krista temeljna značajka kršćanskoga života. Marulićev univerzalni pristup dalek je od Ciceronova, pa i od Ambrozijeva, a veoma je blizak Senekinu. Početna formulacija zapravo transponira u potvrdni lik jednu od Senekinih izreka (u Marulićevu izdanju: Proverbia senecae) koja je zapisana u Repertoriju: »što znači činiti dobročinstvo? Nasljedovati Boga.« I u Senekinu se traktatu više puta vraća misao da je dobročinstvo oponašanje bogova/boga (II, 29, 4-6; III, 15, 4; VII, 31, 4-5).
Sljedeće Marulićevo poglavlje (V, 22) određuje kada i komu valja pružiti dobročinstvo. Početni asindetski niz nadovezuje se na onaj iz prethodnog poglavlja da bi pojačao univerzalnost pojašnjavanjem učinaka dobročinstava. Marulić tvrdi da dobročinstvo moramo uskratiti kad znamo da će primatelju naškoditi, unatoč molbama i inzistiranjima: to je varijacija na odnosni Senekin tekst (II, 14). Tema je doduše prisutna i u Cicerona i sv. Ambrozija, ali u sasvim drukčijem, preskriptivnom tonu, pri čemu nema one živosti Senekina izraza, koja se odrazuje i u Marulićevoj preradi. Sâm Bog u svojoj mudrosti – dodaje ovdje splitski pisac – »ne daje sve onima koji ga mole. [...] Jer se često događa da oni koji to postignu trpe štetu po svoju dušu. što bi dakle gnjevan možda dopustio, to milostiv uskraćuje, a mi ne znamo«. (Odjekuje ovdje jedan epigram Prospera Akvitanskog, koji je zapravo pjesnička transpozicija Augustinove misli iz enarrationes in Psalmos. Patristički je izvor Marulić mogao preuzeti ili izravno ili preko sekundarnog izvora, kakav bi mogao biti Compendium moralium notabilium [1300., tiskan u Veneciji 1505.] padovanskog suca i pisca Geremije da Montagnone, u kojem je Prosperov epigram citiran u odjeljku posvećenom dobročinstvima.)
Slijedi u Marulićevu tekstu misao da dobročinstvo rađa većom zahvalnošću kad se daje dragovoljno, što potkrepljuje jedna od Senekinih izreka koja se tu doslovno citira: »Kažu da je dvostruko draže, ako od svoje volje pružiš ono što je potrebno« (Bis esse gratum, aiunt, quod opus est si ultro offeras). Nadalje, tvrdi se da se, kad netko opravdano moli nešto što mu je uistinu potrebno, ne smije odugovlačiti, nego treba dati odmah: osim kratkog umetka Salomonove pouke, ovo je također preradba iz Seneke (II, 5).
Odavde do kraja poglavlja Marulić precizira komu treba pružati dobročinstva, preporučujući da se nadasve izaberu zaslužni, čestiti ljudi, kao što je čitao i u Cicerona i u Seneke. U uvodnoj formulaciji preoblikuje jednu od senekinih izreka proširujući je. Tvrdi, naime, da se radi o lihvi, a ne o dobročinstvu kad čovjek daje zato što očekuje da će se time okoristiti; pokazuje se da je Marulić ovdje doslovce preuzeo, s neznatnom sintaktičkom prilagodbom, rečenicu iz prvoga, opširnog poglavlja prve knjige Senekina traktata: dignus est decipi qui de recipiendo cogitavit, cum daret u Marulića postaje dignus decipi, quoniam de recipiendo cogitauit, cum daret. U kontrastu s tim, završni dio pogl. 22. posve je u biblijskom ozračju: citirajući Novi zavjet, Marulić potvrđuje da treba činiti dobro i neprijatelju, da bi se njegova mržnja rastopila u naklonost i dobrohotnost,i nezahvalnomu, jer smo svjesni da će Bog nagraditi svako dobro djelo.
Nakon opazaka o prvim dvama poglavlja u tekstu sam priložio tablični pregled podudarnosti što sam ih uočio između Marulićeva Evanđelistara (V, 21 – VI, 1) i Senekine rasprave O dobročinstvima, s dotičnim zapisima iz Repertorija;istaknuo sam nekoliko naročito zanimljivih slučajeva znatne Marulićeve tekstovne blizine Seneki.
Na osnovi iznesenoga, možemo reći da je u nauku o dobročinstvima Marulićeva Evanđelistara razvidan dublji Senekin trag. U tekstu gotovo da i nema mjesta u oblikovanju kojega se ne bi razabrao Senekin podtekst, pri čemu ga kršćanski humanist slobodno preformulira, nanovo tumači ili čak doslovno preuzima / citira. Zapaziti je, napokon, da u usporedbi sa sedam knjiga Senekina trakata odnosnih sedam poglavlja u Marulićevu Evanđelistaru imaju isti osnovni ustroj (davati – primati – uzvraćati – posebna pitanja) te iste ključne teme (važnost animus i voluntas, dobročinstvo kao čin beskompromisne ljubavi po uzoru na Božju dobrotvornost).
Iako u predgovoru Evanđelistara Marulić izričito tvrdi da »ništa strano neće biti uvršteno, kako se ne bi činilo da nam je potrebno što tuđe«, pokazuje se da je on itekako znao de facto valorizirati antičko naslijeđe, svjestan da se, kako sam kaže, »u toj tako sjajnoj vrsti pouke navodi [se] uistinu mnogo toga što su mudro i oštroumno pronašli i obradili filozofi«.

Keywords
Senekina rasprava De beneficiis (O dobročinstvima); Marulićev Evanđelistar; antička baština

Hrčak ID: 138457

URI
https://hrcak.srce.hr/138457

[italian]

Visits: 561 *