Izvorni znanstveni članak
Historijska sredina Kijevskih listića
Franz Zagiba
Sažetak
Historijska sredina Kijevskih listića
U 17. glavi "Žitja Konstantina" spominju se liturgija i liturgijske knjige. Upravo je to mjesto jedno od najspornijih u ćirilometodskoj problematici jer ne znamo misli li se pri tom na istočnu ili zapadnu liturgiju. Sačuvana su dva spomenika koja dokazuju da je u oba ritusa obredni jezik bio staroslavenski. Stariji od tih spomenika, takozvani Kijevski listići, počivaju na latinskom predlošku i potječu po našem mišljenju iz vremena Ćirila i Metodija. U prilog tomu možemo navesti nekoliko povijesnih činjenica. Drugi je Euchologium Sinaiticum, koji sadrži i istočne i zapadne liturgijske tekstove. Taj spomenik ipak potječe tek iz 11. stoljeća, dakle iz vremena kad je u Bugarskoj nova liturgijska praksa, koju su učenici Ćirila i Metoda tamo donijeli, već uhvatila korijenje. Mi naime mislimo da su učenici Braće preveli u novoj domovini na crkvenoslavenski istočnu, a ne zapadnu liturgiju koja se u služila Velikoj Moravskoj. Na pitanje jesu li Braća još prije svog odlaska u Veliku Moravsku prevela istočnu ili zapadnu liturgiju, odnosno, jesu li već tada odlučili prevesti zapadnu liturgiju, nije sve do današnjeg dana jednoglasno odgovoreno. Jesu li za tu novost imali neki predložak ili je to bio njihov vlastiti pronalazak - kao što naslućuje Grivec?
Najnovija nam liturgijska znanost može pomoći pronaći odgovore na ta vrlo teška pitanja. Budući da je konačna redakcija istočne liturgije bila provedena tek kratko vrijeme prije dolaska Ćirila i Metodija, teško bi se moglo i pomisliti da je ta liturgija već u njihovo vrijeme ili čak još prije njih prevedena na slavenski - kao što to smatra bugarska slavistika (Georgijev). Mi ne znamo čak ni to koje su tekstove Braća prevela kad su se spremala na put. Sigurno su to bili u prvom redu tekstovi potrebni za pastorizaciju, koje možemo smatrati i dijelovima misnih tekstova koji su se morali pripremiti.
Ako predočimo tekstove današnjeg pristupnog dijela mise, pa prihvatimo da su Braća još u svojoj domovini prevela one tekstove koje su trebali za svoj dušobrižnički rad, onda su to po svemu bili ovi tekstovi. Poslanice, Evanđelja, dijelovi psalama, antifone, mala doksologija i Kyrie eleison, to međutim nikako nisu samo tekstovi liturgije, iako ih i danas nalazimo u pristupnom dijelu mise, ti su se tekstovi mogli primjenjivati i u vjerskom poučavanju.
U prilog činjenici da su Braća prevela dijelove jednog sakramentara govore i dozvola i zabrana slavenske liturgije. Kurija je dala dozvolu samo uz uvjet da se kanon mise, koji sadrži Pretvorbu, ne smije služiti na slavenskom jeziku. Kad se taj uvjet nije poštivao, slijedila je zabrana slavenske liturgije i za druge dijelove mise. To dokazuju Kijevski listići, fragmenti prijepisa čiji je original, po našem mišljenju, bio sastavljen u 9. stoljeću na osnovi latinskog predloška, koji je bio u upotrebi na onom području gdje su Braća naučavala, dakle na području salzburške nadbiskupije i akvilejske patrijarhije (Gamber). Braća su po svemu počela prevoditi za vrijeme puta u Rim, godine 867-869, dok su boravila na dvoru kneza Kocelja u Blatnogradu (Mosapurcu) i kasnije u Veneciji, ondje se i raspravljalo o upotrebi četvrtog jezika, a ne jednog od "svetih", latinskog, grčkog i hebrejskog. Ta rasprava, koja je i u izvorima zabilježena, pokazuje nesumnjivo da se pri tom točno razlikovao jezik poučavanja - za vjersko se poučavanje mogao, naravno, upotrebljavati bilo koji jezik - i jezik obreda, na kojem su se mogli služiti glavni dijelovi mise (kanon).
Obrana Braće, kako su je izvori donijeli, ne može se održati, jer se izvori na ti razliku nisu osvrtali. Dotični su se narodi, istina, poučavali u vjeri na jezicima koje izvori spominju (tako izvori pogledom na naše područje govore o avarskom), ali se sv. misa nije služila na tim jezicima. Već sama ta okolnost što se o tom raspravljalo pokazuje da su Kijevski listići tek na spomenutom putovanju dobili onaj oblik koji se i sačuvao. Pitanje da li je kanon bio preveden ostaje nerazjašnjeno, jer kanon nije sačuvan u Kijevskim listićima. Možda je praksa bila dvojezična, kao što je i kasnije bila u Rusiji ili u najnovije vrijeme u Mađarskoj ili Rumunjskoj. Postupak kod posvete Metodijeve u Rimu vrlo je instruktivan. Ti vidimo koncelebraciju iste mise u dva jezika. Celebrant je molio latinski ili grčki, a koncelebranti su se služili slavenskim jezikom. Drugi je dan, kako Legenda izvještava, bilo obrnuto.
Kijevski listići sadržavaju još jednu liturgijsko-glazbenu osobitost koja također ukazuje na to da je taj spomenik nastao u panonsko-gornjoitalskom području. U doba kad je prijevod nastao, tekstovi su se Secreta molili potiho. Mi, međutim, u Kijevskim listićima vidimo iznad tekstova neume, koje upućuju na povišen ton (recitaciju alta voce) pa možda čak i na pjevanje. Taj je način pjevanja tekstova bio u praksi u rimskoj missa cantata u 7. i 8. stoljeću. U udaljenim područjima, kao što je panonska biskupija, taj se način održao sve do vremena sv. Braće, dok se na Zapadu već prešlo na novi način, tj. tihu molitvu. Znakovito je da se taj tekst u Kijevskim listićima još ne zove "Secreta" nego "oratio super oblata".
Ključne riječi
Hrčak ID:
13847
URI
Datum izdavanja:
30.9.1964.
Posjeta: 2.482 *