Izvorni znanstveni članak
Die Vermeintlichen Akzentzechen der Kiever Blatter
Erwin Koschmieder
Sažetak
Najstariji slavenski odlomak misala, koji je dosad nađen, tzv. Kijevski listići, važan je i zato što sadržava neki nadslovne znake, za koje su neki mislili, a i danas neki misle, da predstavljaju akcente. Ima ih ukupno deset, i jedno od posljednjih djela, u kojima se tumače prozodijski, jest posthumna staroslavenska gramatika N. S. Trubeckoga (Altkirchenslavische Grammatik, Wien 1954, v. ovdje str. 11). Polazeći od toga, da se znaci, koji bi trebali označivati akcente, često ne nalaze na naglašenim slogovima, gdje bi prema grčkim uzorima morali stajati, a nalaze se ne samo na nenaglašenim slogovima, nego ponekad i na nekoliko slogova u istoj riječi, pisac preispituje rezultate Trubeckog te dolazi do sljedećih zaključaka: Trubeckoj ograničava broj znakova na broj grčkih dijakritika, iako je očito, da ih u rukopisu ima više. U grčkim se rukopisima redovito naglaskom obilježavaju sve riječi, a tek tu i tamo neka riječ zbog nepažnje ostaje nenaglašena - dok je u Kijevskim listićima obrnuto te mnoge riječi nemaju naglaska. Osim toga, nije se uzimalo u obzir, da su Grci u 9. i 10. stoljeću uz prozodijski sustav imali i ekfonetski sustav, i da su kaluđeri nekad u pisanju i prepisivanju miješali oba sustava. Jedino pravilo, koje je tada, čini se, bilo čvrsto, bilo je, da su se vokali u početku riječi označivali spiritusom (i to se održalo i u Kijevskim listićima). No, s druge strane, Kijevski listići imaju i četiri znaka, kojih nije bilo u grčkom prozodijskom sustavu, i koji su mogli biti samo neume. Međutim, budući da su se neumama u grčkim rukopisima obilježavali i odsjeci, čega nema u Kijevskim listićima, a osim toga u grčkim se rukopisima neume poglavito javljaju u evanđelistarima i u apostolu, a Kijevski su listići odlomak sakramentara (misala), pisac u početku (g. 1940, Südostforschungen V, 22 squ.) nije mogao doći do pravog rješenja. Kada je međutim g. 1952. (u 287. knjizi Rada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) A. Vidaković prikazao "Sakramentar MR 126 Metropolitske knjižnice u Zagrebu" (str. 53-83) i kada se vidjelo, da se lectio solemnis u Zap. crkvi pjevala jednako kao što se pjevalo i evanđelje, i da se označivala neumama, bez odsjeka kao u grčkom evanđelistaru i apostolu i da latinska ekfonetska notacija odgovara notaciji u Kijevskim listićima, zaključak nije trebalo tražiti daleko, i on glasi (kada se notacija u MR 126 usporedi sa St. Gallenskom), da znakovi u Kijevskim listićima predstavljaju ponajprije dva znaka za grčki spiritus i po jedan znak za grčki apostrof i za latinske (ekfonetske) znakove "virga" (s jednom varijantom), "punctus", "clivis", "podatus"i "porrectus". To znači, da bi Kijevski listići imali predstavljati ne samo najstariji slavenski fragment misala, koji je preveden iz latinske matrice, nego i najstariju potvrdu, da se u staroslavensko doba kroz određeno vrijeme i na određenom mjestu misa mogla služiti (i pjevati) također na način, koji je bio uobičajen u Zapadnoj crkvi.
Ključne riječi
Hrčak ID:
13664
URI
Datum izdavanja:
30.9.1955.
Posjeta: 1.930 *