Ars Adriatica, No. 5, 2015.
Izvorni znanstveni članak
Prilozi ranom opusu Giovannija Bonazze u Kopru, Veneciji i Padovi te bilješka za njegove sinove Francesca i Antonija
Damir Tulić
; Odsjek za povijest umjetnosti, Sveučilište u Rijeci
Sažetak
Stilske su mijene u opusu nekog kipara za istraživače podjednako izazov i izvor nedoumica. To se posebno može primijeniti na istraživanje i pokušaj prepoznavanja mladenačkih radova određenog majstora u trenutku kada su još jaki utjecaji njegova učitelja. Također, nedovoljno iskustvo u svladavanju složenijih skulptorskih zadatka za majstora na početku karijere, često onemogućuje ispravnu valorizaciju njegova djela. Međutim, pojam mladenačkih ostvarenja u opusima kipara djelatnih u Veneciji Sei i Settecenta treba se uzeti s oprezom. Naime, za većinu su majstora slabo poznati njihovi učitelji, a još slabije djela iz razdoblja kada su sigurno već bili samostalni majstori, odnosno tijekom njihovih dvadesetih i tridesetih godina.
Slična se situacija mogla sve do nedavno zamijetiti i u ranom opusu kipara Giovannija Bonazze (Venecija, 1654. – Padova, 1736.) budući da je arhivski najranije zabilježen 1684. kada je kipar imao već trideset godina. Iscrpnim proučavanjem cjelokupnog Giovannijevog opusa, Simeone Guerriero s pravom je predložio da bi potpisani reljef s prikazom Navještenja iz župne crkve Svetog Mateja u Dobroti u Boki Kotorskoj trebalo smatrati najranijim kiparevim djelom nastalim oko 1679. godine, kada kipar kleše i dvije Sibile te putta nad ulaznim portalom venecijanske crkve Santa Maria del Giglio. U tom je najranijem razdoblju Bonazza čvrsto vezan uz likovni jezik svog učitelja - Michelea Fabrisa zvanog l’Ongaro (Bratislava, oko 1644. – Venecija, 1684.). Tipologiju likova kao i način klesanja meke i zgužvane draperije uz obilnu upotrebu svrdla Giovanni je preuzeo od učitelja, ali ju je oplemenio vrlo individualnom notom zbog koje njegovi likovi zrače živošću i ljupkošću. Međutim, ovdje iz Bonazzinog opusa treba izuzeti mramorni kip Gospe od Ružarija iz vrta na otočiću San Servolo te ga pripisati njegovu učitelju L’Ongaru. Tu atribuciju nedvojbeno potvrđuje usporedba kipa sa San Servola s L’Ongarovim alegorijskim skulpturama Agrikulture ili Istine iz Cappelle Vendramin u nekadašnjoj venecijanskoj katedrali San Pietro di Castello. Stoga bi se Gospa od Ružarija mogla kronološki smjestiti u prvu polovinu osmog desetljeća 17. stoljeća kada nastaju skulpture u Cappelli Vendramin, odnosno prije nego što krajem 1680. nastaju njegova stilski drukčija i manje rafinirana djela za Cappellu del Capitolo u crkvi San Clemente in Isola. Ako se primjerice usporedi Ongarova Gospa od Ružarija sa San Servola s Bonazzinom Gospom od Pojasa iz župne crkve u mjestu Gardigiano pokraj Scorzèa, mogu se uvidjeti formalne razlike između učitelja i učenika, odnosno Bonazzino eksperimentiranje sa znanjem usvojenim od L’Ongara.
Uz dosad najranije Bonazzino djelo iz Dobrote ovdje treba uvrstiti i dosad nepoznato djelo koje se vrlo precizno može smjestiti u 1679. godinu. Riječ je o mramornoj bisti Giovannija Arsenija Priulija podestata Kopra, danas izloženoj u gradskom muzeju, a izvorno smještenoj u niši iznad natpisa u njegovu čast na pročelju Pretorske palače nekadašnjeg glavnog grada Istre. Mramorno se Priulijevo poprsje bez ikakve ograde izvrsno uklapa među najranija djela Giovannija Bonazze, točnije uz palu Navještenja u Dobroti. U licu ovog izuzetnog koparskog djela nastalog pod dlijetom dvadesetpetogodišnjeg majstora, mogu se prepoznati odjeci umjetnosti Giusta Le Courta i L’Ongara, iako to na prvi pogled možda i nije toliko vidljivo. No, za razliku od pristupa portretnim bistama ove dvojice starijih kipara, Bonazza je providurov izraz lica omekšao i „zasladio”, davši mu ujedno prigušenu karikaturalnu notu, tako tipičnu za njegov cjelokupni kasniji opus. Godina 1679. koja povezuje Dobrotsko Navještenje, kiparski ukras portala venecijanske Santa Maria del Giglio te koparsku bistu Arsenija Priulija, može poslužiti kao ishodišna točka u ranom majstorovu opusu. U to vrijeme, ili nešto malo kasnije treba ubrojiti dosad nepoznati mramorni reljef s likom Bogorodičine glave iz župnog stana u sklopu kompleksa hospicija Santa Maria dei Derelitti u Veneciji. Ovaj se izvrsni reljef može povezati s dva druga istovjetne tematike te smatrati jednim od ishodišnih primjera Bonazzine omiljene teme, vrlo popularne za privatnu pobožnost i kolekcionare.
U opusu Giovannija Bonazze čest je lik Bogorodice, bilo da je riječ o skulpturi, poprsju ili reljefu s prikazom njezine glave. Njegovu Marijanskom katalogu ovdje treba pribrojiti i jednu vrlo lijepu mramornu skulpturu Bogorodice s Djetetom, smještenu na ogradni zid vrta na kraju calle Trevisan, tik nad istoimenim mostom (Ponte Trevisan) u venecijanskom sestieru Dorsoduro. Ovu bi Bogorodicu valjalo datirati oko 1700. te je stilski smjestiti kao prijelaznu točku između istovjetnog kipa iz Komiže na Visu nastalog početkom 1680. te Bogorodice s Djetetom iz Ville Pisani u mjestu Strà iz prvog desetljeća 18. stoljeća. Stilski se razvoj ovog motiva u Bonazzinom opusu vidi i u Bogorodici s Djetetom iz 1711. što se nalazi u mjestu Cona u Venetu, a koja mu se ovdje također pripisuje. Ovaj se niz može zaključiti kasnom djelu: Bogorodici s Djetetom iz katedrale u Montagnani izrezbarenoj 1733. godine.
Giovanni Bonazza bio je, poput mnogih venecijanskih kipara Sei i Settecenta podjednako operativan u mramoru i drvu. Njegov skroman sačuvani opus u drvu broji svega nekoliko skulptura, od kojih čak tri raspela: ono iz padovanske Scolette del Santo nastalo 1715., potom jedno iz privatne zbirke izrezbareno 1718. te ono učinjeno 1733. za crkvu Santa Lucia u Padovi. Spomenutim raspelima ovdje treba priključiti i ono koje im stilski i kronološki prethodi, a to je drveno procesijsko raspelo iz crkve Sant’ Andrea u Padovi u kojem treba prepoznati majstorovo drvorezbarsko remek-djelo. Virtuoznom obradom drva, koje je pod kiparevim dlijetom jednako podatno i meko kao njegova ostvarenja u mramoru, Giovanni Bonazza iznova pokazuje kako za njega ne postoje ograničenja vezana uz materijal ili tehniku kojom se izražava. Izmučeno Kristovo lice porijeklo vuče iz Bonazzinog mladenačkog rada, reljefa s prikazom Krista okrunjenog trnovom krunom, danas u Ujedinjenom Kraljevstvu. S obzirom na stilske podudarnosti s drugim majstorovim djelima, raspelo iz crkve Sant’Andrea trebalo bi datirati u početak, odnosno prvo desetljeće 18. stoljeća. Ovaj prilog opusu u drvu kipara Giovannija Bonazze nadopunjuje njegova dosad poznata tri raspela. Time on postaje najvažniji kipar, uz Andreu Brustolona, koji je ostavio traga u ovoj, do danas, još uvijek slabo proučenoj grani mletačkog kiparstva iz vremena baroka. Još bi se jedan lijepi rad u drvu mogao pripisati Bonazzi, a to je velika gloriola od oblaka i kerubina postavljena nad oltar u Cappelli Giustachini u padovanskoj crkvi Santa Maria del Carmine, a može se datirati u prvo desetljeće 18. stoljeća
Kronološki slijed ovdje novo pridodanih djela katalogu Giovannija Bonazze trebalo bi zaključiti mramornim bistama svetog Ivana Evanđelista i Marije što su izložene u knjižnici venecijanskog samostana San Lazzaro degli Armeni. Ove biste zapravo predstavljaju setečentističke varijante poprsja Krista i Marije kipara Giusta Le Courta na glavnom oltaru u crkvi San Domenico u Chioggi ili one u chiesetti di Ca’ Nave u Cittadelli. Biste sa San Lazzara upućuju i na poprsje Krista u zbirci dvorca obitelji Thun u gradu Ton u regiji Trentino-Alto Adige. Kristovo poprsje određeno je kao djelo nepoznatog venecijanskog kipara te datirano okvirno između 1690. i 1720. godine. No, imajući u vidu čitav niz sličnosti, od inklinacije glave, načina klesanja kose, mekog i ljupkog Kristova lica koje je pak pandan Marijinom sa San Lazzara, čini se da ništa ne priječi da se i bista iz Castel Thuna uvrsti u Bonazzin kasni opus.
Katalog djela najstarijeg Giovannijeva sina Francesca Bonazze (Venecija oko 1695. – 1770.) recentno je oboga- ćen s nekoliko važnih skulptura u Veneciji. Ovim dosad poznatim djelima, ovdje treba priključiti i jedan zabat s kamenim kipovima dva ležeća anđela i puttom na vrhu, koji se nalaze na glavnom oltaru u crkvi Santa Caterina na otočiću Mazzorbo u Laguni.
Najpoznatiji te po kvaliteti i stvaralačkoj originalnosti najosebujniji Giovannijev sin, Antonio Bonazza (Padova, 1698. – 1763.) odavno je prepoznat i ubrojen među najznačajnije venecijanske kipare Settecenta. On je, poput svog oca, podjednako stvarao u mramoru i u drvu. Nedavno je prepoznato njegovo izuzetno lijepo i kvalitetno drveno procesijsko raspelo iz crkve Svetog Mihovila u Korčuli, a koje je 1745. naručila bratovština Gospe od Pojasa-Utjehe. Međutim, korčulansko raspelo nije jedini Antonijev rad koji se čuva u Dalmaciji, već njegovom opusu ovdje treba pribrojiti i jednu umjetninu iz zadarske regije. To je mramorni tabernakul ukrašen puttima, kerubinima te Djetetom Isusom na vrhu, a što se nalazi na glavnom oltaru župne crkve svetog Lovre u mjestu Kali na otoku Ugljanu. Njegov se kiparski ukras može povezati s Antonijevim anđeoskim likovima na mramornoj skulpturi Marijinog uznesenja iz katedrale u Padovi. Treba naglasiti da je tabernakul s Ugljana u biti skromnija verzija onog što ga je potpisao Antonio 1738. za glavni oltar župne crkve u mjestu Carrara San Giorgio. Tabernakul Antonija Bonazze u Kalima predstavlja dragulj među kiparski ukrašenim svetohraništima 18. stoljeća na istočnom Jadranu. Tu na prvom mjestu treba istaknuti čudesno lijepo svetohranište Alvisea Tagliapietre iz katedrale u Osoru, potom ono na glavnom oltaru u zadarskoj crkvi Gospe od Zdravlja kao i svetohranište Giuseppea Torrettija na glavnom oltaru župne crkve u Fažani. Sve ove tabernakule povezuje činjenica da nisu zamišljeni i izvedeni kao arhitektura u malom, već kao djela gdje je u potpunosti prevladala kiparska dekoracija. Od navedenih je svetohraništa Antonijevo u Kalima vremenski najkasnije pa je i oblik njegove dekoracije odmjeren, lagan te živahan. Stoga se ono može okarakterizirati ne kao dostojanstveni i strogi seičentistički tempietto, već kao gracilna rokoko kutijica, nalik ljupkoj dječjoj igrački.
Ovdje pridodana djela Giovanniju, Francescu i Antoniju Bonazzi, kao i Giovanijevu učitelju L’Ongaru, pokazuju da su opusi venecijanskih kipara iz razdoblja 17. i 18. stoljeća kudikamo od zaključivanja i konačnog broja do- sad objavljenih djela. Ne čudi stoga da je opus Giovannija Bonazze, jednog od najproduktivnijih i najosebujnijih kipara barokne Venecije uopće, i dalje u fokusu istraživanja. Tim više treba naglasiti da se o njegovoj produkciji u drvu relativno malo zna s obzirom na skroman broj sačuvanih umjetnina. Stoga je svako novo obogaćenje njegova opusa u tom mediju važno za upotpunjenje složene i stilski varirajuće slike o ovom velikanu venecijanskog kiparstva.
Ključne riječi
Venecijanska skulptura; 17. i 18. stoljeće; mramor; drvo; Michele Fabris detto l'Ongaro; Giovanni Bonazza; Francesco Bonazza; Antonio Bonazza; Venecija; Padova; Kopar; Ugljan
Hrčak ID:
149680
URI
Datum izdavanja:
18.12.2015.
Posjeta: 2.409 *