hrcak mascot   Srce   HID

Izvorni znanstveni članak

Prilozi ranom opusu Giovannija Bonazze u Kopru, Veneciji i Padovi te bilješka za njegove sinove Francesca i Antonija

Damir Tulić ; Odsjek za povijest umjetnosti, Sveučilište u Rijeci

Puni tekst: hrvatski, pdf (2 MB) str. 141-162 preuzimanja: 790* citiraj
APA 6th Edition
Tulić, D. (2015). Prilozi ranom opusu Giovannija Bonazze u Kopru, Veneciji i Padovi te bilješka za njegove sinove Francesca i Antonija. Ars Adriatica, (5), 141-162. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/149680
MLA 8th Edition
Tulić, Damir. "Prilozi ranom opusu Giovannija Bonazze u Kopru, Veneciji i Padovi te bilješka za njegove sinove Francesca i Antonija." Ars Adriatica, vol. , br. 5, 2015, str. 141-162. https://hrcak.srce.hr/149680. Citirano 16.07.2020.
Chicago 17th Edition
Tulić, Damir. "Prilozi ranom opusu Giovannija Bonazze u Kopru, Veneciji i Padovi te bilješka za njegove sinove Francesca i Antonija." Ars Adriatica , br. 5 (2015): 141-162. https://hrcak.srce.hr/149680
Harvard
Tulić, D. (2015). 'Prilozi ranom opusu Giovannija Bonazze u Kopru, Veneciji i Padovi te bilješka za njegove sinove Francesca i Antonija', Ars Adriatica, (5), str. 141-162. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/149680 (Datum pristupa: 16.07.2020.)
Vancouver
Tulić D. Prilozi ranom opusu Giovannija Bonazze u Kopru, Veneciji i Padovi te bilješka za njegove sinove Francesca i Antonija. Ars Adriatica [Internet]. 2015 [pristupljeno 16.07.2020.];(5):141-162. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/149680
IEEE
D. Tulić, "Prilozi ranom opusu Giovannija Bonazze u Kopru, Veneciji i Padovi te bilješka za njegove sinove Francesca i Antonija", Ars Adriatica, vol., br. 5, str. 141-162, 2015. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/149680. [Citirano: 16.07.2020.]

Sažetak
podjednako izazov i izvor nedoumica. To se posebno
može primijeniti na istraživanje i pokušaj prepoznavanja
mladenačkih radova određenog majstora u trenutku kada
su još jaki utjecaji njegova učitelja. Također, nedovoljno
iskustvo u svladavanju složenijih skulptorskih zadatka za
majstora na početku karijere, često onemogućuje ispravnu
valorizaciju njegova djela. Međutim, pojam mladenačkih
ostvarenja u opusima kipara djelatnih u Veneciji Sei i
Settecenta treba se uzeti s oprezom. Naime, za većinu su
majstora slabo poznati njihovi učitelji, a još slabije djela
iz razdoblja kada su sigurno već bili samostalni majstori,
odnosno tijekom njihovih dvadesetih i tridesetih godina.
Slična se situacija mogla sve do nedavno zamijetiti i u
ranom opusu kipara Giovannija Bonazze (Venecija, 1654.
– Padova, 1736.) budući da je arhivski najranije zabilježen
1684. kada je kipar imao već trideset godina. Iscrpnim
proučavanjem cjelokupnog Giovannijevog opusa, Simeone
Guerriero s pravom je predložio da bi potpisani reljef s prikazom
Navještenja iz župne crkve Svetog Mateja u Dobroti
u Boki Kotorskoj trebalo smatrati najranijim kiparevim
djelom nastalim oko 1679. godine, kada kipar kleše i dvije
Sibile te putta nad ulaznim portalom venecijanske crkve
Santa Maria del Giglio. U tom je najranijem razdoblju Bonazza
čvrsto vezan uz likovni jezik svog učitelja - Michelea
Fabrisa zvanog l’Ongaro (Bratislava, oko 1644. – Venecija,
1684.). Tipologiju likova kao i način klesanja meke i
zgužvane draperije uz obilnu upotrebu svrdla Giovanni
je preuzeo od učitelja, ali ju je oplemenio vrlo individualnom
notom zbog koje njegovi likovi zrače živošću i ljupkošću.
Međutim, ovdje iz Bonazzinog opusa treba izuzeti
mramorni kip Gospe od Ružarija iz vrta na otočiću San
Servolo te ga pripisati njegovu učitelju L’Ongaru. Tu atribuciju
nedvojbeno potvrđuje usporedba kipa sa San Servola
s L’Ongarovim alegorijskim skulpturama Agrikulture ili
Istine iz Cappelle Vendramin u nekadašnjoj venecijanskoj
katedrali San Pietro di Castello. Stoga bi se Gospa od Ružarija
mogla kronološki smjestiti u prvu polovinu osmog
desetljeća 17. stoljeća kada nastaju skulpture u Cappelli
Vendramin, odnosno prije nego što krajem 1680. nastaju
njegova stilski drukčija i manje rafinirana djela za Cappellu
del Capitolo u crkvi San Clemente in Isola. Ako se primjerice
usporedi Ongarova Gospa od Ružarija sa San Servola
s Bonazzinom Gospom od Pojasa iz župne crkve u mjestu
Gardigiano pokraj Scorzèa, mogu se uvidjeti formalne razlike
između učitelja i učenika, odnosno Bonazzino eksperimentiranje
sa znanjem usvojenim od L’Ongara.
Uz dosad najranije Bonazzino djelo iz Dobrote ovdje
treba uvrstiti i dosad nepoznato djelo koje se vrlo precizno
može smjestiti u 1679. godinu. Riječ je o mramornoj bisti
Giovannija Arsenija Priulija podestata Kopra, danas izloženoj
u gradskom muzeju, a izvorno smještenoj u niši iznad
natpisa u njegovu čast na pročelju Pretorske palače nekadašnjeg
glavnog grada Istre. Mramorno se Priulijevo poprsje
bez ikakve ograde izvrsno uklapa među najranija djela
Giovannija Bonazze, točnije uz palu Navještenja u Dobroti.
U licu ovog izuzetnog koparskog djela nastalog pod dlijetom
dvadesetpetogodišnjeg majstora, mogu se prepoznati
odjeci umjetnosti Giusta Le Courta i L’Ongara, iako to na
prvi pogled možda i nije toliko vidljivo. No, za razliku od
pristupa portretnim bistama ove dvojice starijih kipara,
Bonazza je providurov izraz lica omekšao i „zasladio”, davši
mu ujedno prigušenu karikaturalnu notu, tako tipičnu za
njegov cjelokupni kasniji opus. Godina 1679. koja povezuje
Dobrotsko Navještenje, kiparski ukras portala venecijanske
Santa Maria del Giglio te koparsku bistu Arsenija Priulija,
može poslužiti kao ishodišna točka u ranom majstorovu
opusu. U to vrijeme, ili nešto malo kasnije treba ubrojiti
dosad nepoznati mramorni reljef s likom Bogorodičine
glave iz župnog stana u sklopu kompleksa hospicija Santa
Maria dei Derelitti u Veneciji. Ovaj se izvrsni reljef može
povezati s dva druga istovjetne tematike te smatrati jednim
od ishodišnih primjera Bonazzine omiljene teme, vrlo popularne
za privatnu pobožnost i kolekcionare.
U opusu Giovannija Bonazze čest je lik Bogorodice,
bilo da je riječ o skulpturi, poprsju ili reljefu s prikazom
njezine glave. Njegovu Marijanskom katalogu ovdje treba
pribrojiti i jednu vrlo lijepu mramornu skulpturu Bogorodice
s Djetetom, smještenu na ogradni zid vrta na kraju
calle Trevisan, tik nad istoimenim mostom (Ponte Trevisan)
u venecijanskom sestieru Dorsoduro. Ovu bi Bogorodicu
valjalo datirati oko 1700 te je stilski smjestiti kao
prijelaznu točku između istovjetnog kipa iz Komiže na
Visu nastalog početkom 1680. te Bogorodice s Djetetom
iz Ville Pisani u mjestu Strà iz prvog desetljeća 18. stoljeća.
Stilski se razvoj ovog motiva u Bonazzinom opusu vidi i
u Bogorodici s Djetetom iz 1711. što se nalazi u mjestu
Cona u Venetu, a koja mu se ovdje također pripisuje. Ovaj
se niz može zaključiti kasnom djelu; Bogorodici s Djetetom
iz katedrale u Montagnani izrezbarenoj 1733. godine.
Giovanni Bonazza bio je, poput mnogih venecijanskih
kipara Sei i Settecenta podjednako operativan u mramoru
i drvu. Njegov skroman sačuvani opus u drvu broji svega
nekoliko skulptura, od kojih čak tri raspela: ono iz padovanske
Scolette del Santo nastalo 1715., potom jedno iz
privatne zbirke izrezbareno 1718. te ono učinjeno 1733. za
crkvu Santa Lucia u Padovi. Spomenutim raspelima ovdje
treba priključiti i ono koje im stilski i kronološki prethodi,
a to je drveno procesijsko raspelo iz crkve Sant’ Andrea u
Padovi u kojem treba prepoznati majstorovo drvorezbarsko
remek-djelo. Virtuoznom obradom drva, koje je pod
kiparevim dlijetom jednako podatno i meko kao njegova
ostvarenja u mramoru, Giovanni Bonazza iznova pokazuje
kako za njega ne postoje ograničenja vezana uz materijal ili
tehniku kojom se izražava. Izmučeno Kristovo lice porijeklo
vuče iz Bonazzinog mladenačkog rada, reljefa s prikazom
Krista okrunjenog trnovom krunom, danas u Ujedinjenom
Kraljevstvu. S obzirom na stilske podudarnosti s
drugim majstorovim djelima, raspelo iz crkve Sant’Andrea
trebalo bi datirati u početak, odnosno prvo desetljeće 18.
stoljeća. Ovaj prilog opusu u drvu kipara Giovannija Bonazze
nadopunjuje njegova dosad poznata tri raspela. Time
on postaje najvažniji kipar, uz Andreu Brustolona, koji je
ostavio traga u ovoj, do danas, još uvijek slabo proučenoj
grani mletačkog kiparstva iz vremena baroka. Još bi se jedan
lijepi rad u drvu mogao pripisati Bonazzi, a to je velika
gloriola od oblaka i kerubina postavljena nad oltar u
Cappelli Giustachini u padovanskoj crkvi Santa Maria del
Carmine, a može se datirati u prvo desetljeće 18. stoljeća
Kronološki slijed ovdje novo pridodanih djela katalogu
Giovannija Bonazze trebalo bi zaključiti mramornim
bistama svetog Ivana Evanđelista i Marije što su izložene u
knjižnici venecijanskog samostana San Lazzaro degli Armeni.
Ove biste zapravo predstavljaju setečentističke varijante
poprsja Krista i Marije kipara Giusta Le Courta na
glavnom oltaru u crkvi San Domenico u Chioggi ili one
u chiesetti di Ca’ Nave u Cittadelli. Biste sa San Lazzara
upućuju i na poprsje Krista u zbirci dvorca obitelji Thun u
gradu Ton u regiji Trentino-Alto Adige. Kristovo poprsje
određeno je kao djelo nepoznatog venecijanskog kipara te
datirano okvirno između 1690. i 1720. godine. No, imajući
u vidu čitav niz sličnosti, od inklinacije glave, načina klesanja
kose, mekog i ljupkog Kristova lica koje je pak pandan
Marijinom sa San Lazzara, čini se da ništa ne priječi
da se i bista iz Castel Thuna uvrsti u Bonazzin kasni opus.
Katalog djela najstarijeg Giovannijeva sina Francesca
Bonazze (Venecija oko 1695. – 1770.) recentno je obogaćen
s nekoliko važnih skulptura u Veneciji. Ovim dosad
poznatim djelima, ovdje treba priključiti i jedan zabat s
kamenim kipovima dva ležeća anđela i puttom na vrhu,
koji se nalaze na glavnom oltaru u crkvi Santa Caterina
na otočiću Mazzorbo u Laguni.
Najpoznatiji te po kvaliteti i stvaralačkoj originalnosti
najosebujniji Giovannijev sin, Antonio Bonazza
(Padova, 1698. – 1763.) odavno je prepoznat i ubrojen
među najznačajnije venecijanske kipare Settecenta. On
je, poput svog oca, podjednako stvarao u mramoru i u
drvu. Nedavno je prepoznato njegovo izuzetno lijepo i
kvalitetno drveno procesijsko raspelo iz crkve Svetog
Mihovila u Korčuli, a koje je 1745. naručila bratovština
Gospe od Pojasa-Utjehe. Međutim, korčulansko raspelo
nije jedini Antonijev rad koji se čuva u Dalmaciji, već
njegovom opusu ovdje treba pribrojiti i jednu umjetninu
iz zadarske regije. To je mramorni tabernakul ukrašen
puttima, kerubinima te Djetetom Isusom na vrhu, a što
se nalazi na glavnom oltaru župne crkve svetog Lovre u
mjestu Kali na otoku Ugljanu. Njegov se kiparski ukras
može povezati s Antonijevim anđeoskim likovima na
mramornoj skulpturi Marijinog uznesenja iz katedrale u
Padovi. Treba naglasiti da je tabernakul s Ugljana u biti
skromnija verzija onog što ga je potpisao Antonio 1738.
za glavni oltar župne crkve u mjestu Carrara San Giorgio.
Tabernakul Antonija Bonazze u Kalima predstavlja
dragulj među kiparski ukrašenim svetohraništima 18.
stoljeća na istočnom Jadranu. Tu na prvom mjestu treba
istaknuti čudesno lijepo svetohranište Alvisea Tagliapietre
iz katedrale u Osoru, potom ono na glavnom oltaru
u zadarskoj crkvi Gospe od Zdravlja kao i svetohranište
Giuseppea Torrettija na glavnom oltaru župne crkve u
Fažani. Sve ove tabernakule povezuje činjenica da nisu
zamišljeni i izvedeni kao arhitektura u malom, već kao
djela gdje je u potpunosti prevladala kiparska dekoracija.
Od navedenih je svetohraništa Antonijevo u Kalima vremenski
najkasnije pa je i oblik njegove dekoracije odmjeren,
lagan te živahan. Stoga se ono može okarakterizirati
ne kao dostojanstveni i strogi seičentistički tempietto, već
kao gracilna rokoko kutijica, nalik ljupkoj dječjoj igrački.
Ovdje pridodana djela Giovanniju, Francescu i Antoniju
Bonazzi, kao i Giovanijevu učitelju L’Ongaru, pokazuju
da su opusi venecijanskih kipara iz razdoblja 17. i 18.
stoljeća kudikamo od zaključivanja i konačnog broja dosad
objavljenih djela. Ne čudi stoga da je opus Giovannija
Bonazze, jednog od najproduktivnijih i najosebujnijih kipara
barokne Venecije uopće, i dalje u fokusu istraživanja.
Tim više treba naglasiti da se o njegovoj produkciji u drvu
relativno malo zna s obzirom na skroman broj sačuvanih
umjetnina. Stoga je svako novo obogaćenje njegova opusa
u tom mediju važno za upotpunjenje složene i stilski varirajuće
slike o ovom velikanu venecijanskog kiparstva.

Ključne riječi
Venecijanska skulptura; 17. i 18. stoljeće; mramor; drvo; Michele Fabris detto l'Ongaro; Giovanni Bonazza; Francesco Bonazza; Antonio Bonazza; Venecija; Padova; Kopar; Ugljan

Hrčak ID: 149680

URI
https://hrcak.srce.hr/149680

[engleski] [talijanski]

Posjeta: 1.086 *