hrcak mascot   Srce   HID

Izvorni znanstveni članak

Neke jezično-stilske značajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krčkoga (Vrbanskoga) statuta (1388)

Eduard Hercigonja

Puni tekst: hrvatski, pdf (45 MB) str. 87-125 preuzimanja: 344* citiraj
APA 6th Edition
Hercigonja, E. (1990). Neke jezično-stilske značajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krčkoga (Vrbanskoga) statuta (1388). Slovo, (39-40), 87-125. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/14802
MLA 8th Edition
Hercigonja, Eduard. "Neke jezično-stilske značajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krčkoga (Vrbanskoga) statuta (1388)." Slovo, vol. , br. 39-40, 1990, str. 87-125. https://hrcak.srce.hr/14802. Citirano 16.12.2019.
Chicago 17th Edition
Hercigonja, Eduard. "Neke jezično-stilske značajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krčkoga (Vrbanskoga) statuta (1388)." Slovo , br. 39-40 (1990): 87-125. https://hrcak.srce.hr/14802
Harvard
Hercigonja, E. (1990). 'Neke jezično-stilske značajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krčkoga (Vrbanskoga) statuta (1388)', Slovo, (39-40), str. 87-125. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/14802 (Datum pristupa: 16.12.2019.)
Vancouver
Hercigonja E. Neke jezično-stilske značajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krčkoga (Vrbanskoga) statuta (1388). Slovo [Internet]. 1990 [pristupljeno 16.12.2019.];(39-40):87-125. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/14802
IEEE
E. Hercigonja, "Neke jezično-stilske značajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krčkoga (Vrbanskoga) statuta (1388)", Slovo, vol., br. 39-40, str. 87-125, 1990. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/14802. [Citirano: 16.12.2019.]

Sažetak
1843. god. u 3. knjizi časopisa Kolo 'ilirskog' pjesnika S. Vraza, A. Mažuranić izdao je latinicom, s jezičnim komentarom, napomenama o grafiji i rječnikom, Vinodolski zakon (izdan 6. 1. 1288; dalje V. z. ) - uz Pravdu russkuju (Novogorodskij spisok 1280) najstariju kodifikaciju tradicionalnoga slavenskog (u konkretnom slučaju hrvatskoga) običajnog prava ("dobrih starih običaja") danu u sklopu s normama novog, donacionalnofeudalnog, pravnog poretka što ga slobodnim vinodolskim općinama nameću krčki knezovi Frankapani kao njihovi "domini terrae naturales". Taj tako rano datiran spomenik hrvatskog pravnog mišljenja nije sačuvan u glagoljskom izvorniku iz 13. st., već u mlađem kurzivnom prijepisu iz 16. st. (postoji i tzv. Trsatski prijepis latinicom iz 17. st nastao prema ovom sačuvanom glagoljskom tekstu). Mažuranićevo izdanje nastalo u ozračju preporodnog zanosa hrvatskom starinom izazvalo je odmah po objavljivanju neobično jako zanimanje u znanstvenoj javnosti (koje nije zamrlo sve do danas): ruski prijevod V. z. O. Bodjanskoga objavljen je već 1846. i od tada pa do posljednjega, kritičkog izdanja J. Bratulića iz 1988., V. z. izdan je - u izvornom obliku ili u prijevodu (ruskom, poljskom, francuskom, talijanskom, engleskom, njemačkom) - trinaest puta.
U svojoj prodromatskoj Historiji književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga (1867) kojom je - nakon bibliografskih, kronoloških prikaza M. P. Katančića (u rukopisu), P. J. Šafařika i Š. Ljubića - obilježen stvaran početak hrvatske književne historiografije, mladi Jagić na crti jednog anticipativnoga, metodološki originalnog pristupa, medievalne pravne izvore, acta croatia, ne prikazuje samo na razini tradicionalnoga historijskopozitivističkoga registriranja ili ocjenjivanja njihova pravnopovijesnoga i kulturnopovijesnoga značenja: on raspravljanje o tim tekstovima podiže na kvalitetno novu razinu književnokritičke, estetičke prosudbe. Za njega su to -u jednom svom dijelu - spomenici s izraženim specifičnim književnim, jezičnostilskim obilježjima. Suvremena je književna medievistika odlučno afirmirala Jagićev metodološki procédé prihvativši ga - uz razumljive nadopune i inovacije u skladu s recentnim interpretativnim, lingvostilističkim pristupom - kao obrazac za interpretaciju relevantnih pravnih tekstova. S takva polazišta u ovom se radu, na nekm ključnim primjerima, želi pokazati kako funkcionira stil V. z. i Krčkoga statuta (dalje: K. s.), upozoriti na sredstva i postupke kojima su pisci ovih spomenika nastojali pojačati izražajnost i dojmljivost iskaza, povisiti - u okvirima onoga što je Jagić, još 1867, nazvao "pravnom stilistikom" - stilsku razinu, sukladno sadržaju i funkciji poruke što se priopćuje pravnm tekstom.
Elokucija, osjetljivost za adekvatan odabir retoričkih, stilskofiguralnih sredstava kao "elemenata unutrašnje strukture" izražena je napose u protokolu i eshatokolu V. Z., tj. onim dijelovima dokumenta (pisanog inače u obliku isprave) koji, ipak, pružaju znatno više mogućnosti slobodnom, kreativnom jezično-stilskom oblikovanju od teksta zakonskih članova. Kultiviran, viši stil, svečanu intonaciju pravnoga teksta, pisac npr. ostvaruje funkcionalnom uporabom poznatih retoričkostilskih sredstava poput anafore, epiteta (i u formi apsolutnog superlativa, elativa), paregmenona, kontaktnih sinonima, polisindeta, ponavljanja u enumeraciji, stilskog arhaizma (tj. uvođenja u čakavski tekst zakona i nekih sustavskih elemenata liturgijsko-književnom tradicijom posvećenoga hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika) itd.
I u V. z. i u K. s. očituje se ona izrazita predilekcija dijela pisaca kasno srednjovjekovnih glagoljskih i zapadnoćirilskih pravnih spomenika na hrvatskom prostoru (a to vrijedi i za neke pisce latinskih isprava) za specifičnu subjektivizaciju pravnoga iskaza u pravnom govoru (u 1. 1.), eksklamacijom i dijalogom (što se može shvatiti kao potvrda očuvanja tradicije, kontinuiteta arhetipskoga slavenskog običajnopravnoga uzusa).
Uporaba 3. lica sg./pl. imperativa jedno je od autohtonih i specifičnih jezično-stilskih obilježja srednjovjekovnih hrvatskih pravnih spomenika (i samostanskih regula) na sva tri pisma (ima doduše sporadičkih takvih oblika i u tekstovima koji nisu pravnoga karaktera, ali se i njima nešto propisuje). Zabilježeni vrlo rano, već u tekstu Baščanske ploče i Povaljskoj listini, ti su oblici iapk najintenzivnije aktivirani u V. z. i K. s. što postaje gotovo manirom, osobitim obilježjem njihove stilematike. U namjeri da pojača ekspresivnost iskaza oblikom s afektivnim nabojem koji sugerira osobnu zauzetost, iskazuje pobudu na izvršenje radnje, na izravnu provedbu sankcije, pisac V. z. ostvaruje stilizacije poput ove: " ako bi muž ženi zvergal hoverlicu ili pokrivaču z glave...plati libar 50...od kih gospodin knez imii soldini 40...Da ko žena sverže pokrivaču više rečenu plaća (!). 2. libre dvoru...Ako ubo onde nisu svedoci dobri prisezi..." (čl. 27). Zanimljivo je - sa stajališta stilske funkcionalnosti - alterniranje imperativa (plati) i prezenta (plaća) i sl. u istom kontekstu (načelo variatio delectat) što je česta pojava u V. z. i K. s
Pogodbena rečenica s označiteljem ako (hcsl. ašće < stsl. ašte) u protazi, a s imperativom (=3. l. sg./pl.), vremenskim oblikom (prezent) ili modalnom konstrukcijom u apodozi, prepoznatljivo je i bitno obilježje sintaktičke ustrojenosti članova V. z. i K. s. Sintaktičke formule ostvarene uvrštavanjem protaze u apodozu razlikuju se u V. z. i K. s. raznovrsnošću mogućih realizacija od onih kakve se ostvaruju npr. u članovima ćirilometodskog Zakona sudnog ljudima ili Ruske pravde (gdje pored ostalog - u apodozi ne dolazi imperativ u 3. licu). U raspravi se iscrpno upozorava na spomenute razlike.
Zanimljiva je - s kulturnopovijesnog i pravnopovijesnog motrišta - pojava interferiranja u V. z. pojedinih elemenata latinskoga diplomatičkog formulara (otuda i kalkovi formula, prijevodi nekih latinskih termina) s tradicionalnim slavenskim običajnopravnim postupkom, formulacijama i terminologijom (isp. npr. imejuć zdrave svet - salvo habito consilio; narediše i ukazaše - jusserunt et ordinaverunt; taknut u sveto evandelje = tacto libro evangeliorum itd.). U završnom dijelu rada raspravlja se, o osnovnim crtama, o hrvatskoj književnojezičnoj dijakroniji, o funkcionalnostilskoj diferencijaciji kao rezultat koje je pored visokog stila, normiranoga crkvenoslavenskog jezika hrvatskog tipa - namijenjenog liturgijsko-biblijskim i (do u 2. polovicu 14. st) neliturgijskim tekstovima - konstituiran i osobit, hibridni, čakavsko-crkvenoslavenski jezično-stilski izraz. Nastao je i kontinuirano kultiviran kao samobitna stilizacija: nijansiran spoj žive, čakavske, govorne riječi, starohrvatske običajnopravne fraze i terminologije, sa zamjetnim tragovima (formule, kalkovi) latinskoga diplomatičkoga formulara. Taj je hibridni jezik u funkciji nadregionalnoga, jedinstvenoga medija pisane, zakonsko-pravne prakse (i inskripata) dokumentiran spomenicima nastalima na crti Kvarner-Vinodol-srednja Dalmacija, od Baščanske ploče s razmeđa 11/12. st., preko Povaljske listine, natpisa Povaljskoga praga i Vinodolskoga zakona do samog početka 14. stoljeća od kada nastupa drugi period u kojem će pravni tekstovi biti beziznimno pisani čakavštinom oslobođenom crkvenoslavenskih fonoloških, morfoloških i leksičkih sustavskih crta. Autor upozorava i na osobitosti razvoja i razlike u jezično-stilskom oblikovanju zakonsko-pravnih tekstova koji obilježavaju situaciju u hrvatskoj (glagoljaškoj) sferi i onu u domeni ćirilskih pismenosti slavenskoga Juga i Istoka.

Hrčak ID: 14802

URI
https://hrcak.srce.hr/14802

[engleski]

Posjeta: 1.682 *