Revija za sociologiju, Vol. 21 No. 4, 1990.
Izvorni znanstveni članak
Neke bitne pretpostavke dijaloga i njihova zaživjelost u koncilskim i postkoncilskim dokumentima
Ankica Marinović-Bobinac
; Institut za društvena istraživanja, Zagreb
Sažetak
Dijalošku situaciju čine osobe koje razgovaraju o bitnim problemima čovjeka, s humanističkim motivom i svrhom, zbog čovjeka. U temelju svakog dijaloga stoje određene pretpostavke. Svijest o ontološkoj nedovršenosti i nesavršenosti čovjeka i činjenica da je gnoseološki ograničen potiče ga da traga za istinom uz pomoć drugih ljudi. To su filozofske pretpostavke dijaloga. Činjenica da se u dijaloškoj situaciji radi o susretu čovjeka s čovjekom i da je njegov uvjet priznavanje dostojanstva ljudske osobe, da je nužna nesuglasnost u mišljenju sugovornika, implicira antropološke pretpostavke dijaloga. Trpeljivost, strpljivost, iskrenost, čestitost, nesigurnost u posjedovanje apsolutne istine, hrabrost, povjerenje i poštivanje sugovornika, psihološke su pretpostavke dijaloga. Dijalog kao neposredan društveni odnos pretpostavlja slobodne, ravnopravne, jednake i odgovorne sugovornike, što je govor o sociološkim pretpostavkama dijaloga. Sve navedene pretpostavke zaživjele su u analiziranim dokumentima značajno, manje ili više eksplicitno, ali su doktrinarno prioritetne uvijek religijske pretpostavke njegove, neupitno polazište s kojeg Crkva stupa u dijalog sa svijetom. Bit njihovu čini transcendentni humanizam, koji ne smatra proturječjem govor o čovjekovom dostojanstvu i njegom heteronomiju, dapače, ona tek daje autentičnu dimenziju čovjekom dostojanstvu. Dijalog Crkve sa svijetom uvijek ima svoju doktrinamo prioritetnu, univerzalnu svrhu, »ponudu božanskih dobara što ih je od Boga Crkva primila za svijet«, koja postoji, bar implicitno, u svim analiziranim dokumentima, ali koja ne umanjuje važnost drugih ciljeva dijaloga, na ostalim razinama njegovim.
Ključne riječi
Hrčak ID:
155228
URI
Datum izdavanja:
31.12.1990.
Posjeta: 1.060 *